Romi nisu dugo izdržali, danima su ih ostavljali bez hrane…
Rome se lako zanemarivalo i zaboravljalo…
Sadistički su ih mučili…
Mengele je nožem razrezao dijete od vrata do genitalija…
U samo jednom danu, četiri tisuće Roma je poslano u smrt…
… majku, trudnu sedam mjeseci, zavezali za drvo, nožem su rasparali majčin trbuh, bacili dijete u jarak…
Djevojčicu su natjerali da iskopa jarak, svoj vlastiti grob, silovana te poslana na drugi svijet.
Zatrpali ih zemljom, dok su još živi bili…
Ubiješ li cigana učinio si korisno djelo…
Cigani nisu imali nikakve šanse…
… potpuno uništenje, Samudaripen.
Ovo je samo mali dio svjedočanstava o onome što je naš narod, što su naši Romi, naši preci proživljavali. Nažalost, više od 60 godina bio je to “zaboravljeni holokaust”. Njihova patnja, bol, gubitak najmilijih, ostaje na mjestima njihove zle i tragične sudbine. Odvedeni u logore, getoizirani i segregirani, odbačeni na marginu društva. Već tada zaboravljeni. Romi – samo broj u prepunim vagonima.
Čak ni pisana svjedočanstva nam ne mogu u potpunosti opisati nečovječnost prema Romima u vrijeme Drugog svjetskog rata i NDH. Proživljavali su najgore fizičke boli i patnju u svojim zadnjim trenucima, samo zato jer su bili drugačiji. Narod s vlastitim umijećima i zanatima, autentičnom kulturom i tradicijom satkanom romskim duhom, trebao je biti istrijebljen.
Pitam se, koliko je danas ohrabrujuće i pozitivno biti drugačiji, biti autentičan? Je li danas prihvatljivo biti Rom? Kada bi danas otišli u romske zajednice, u romska naselja, kada bi naše bake i majke, okružene mnogobrojnom razigranom i veselom djecom koja trčkaraju kroz mahalu, pitali o povijesnim činjenicama, vjerojatno ne bi znale odgovoriti. Nastao bi muk. Nije niti važno, one osjećaju patnju naših predaka. U njihovim pogledima prepoznala bi se istovremeno ljubav i radost za bližnje, ali i briga i strah. One i danas žive u strahu jer su svjesne kako za nas Rome i danas vrijedi riječ ‘drugačiji’, u romskoj povijesti označena kao nešto pogrešno, loše i manje vrijedno… Strah od mržnje i odbacivanja naša djeca osjećaju i danas. Mračna i tragična povijest u nama ‘živi’.
Proučavajući povijesne članke i svjedočanstva, u kasnim satima u skučenoj studentskoj sobi, poželio sam napisati ovaj esej* i u njemu opisati sve svoje emocije. Nisam osjećao umor, već naprotiv, navalu tuge i nezadovoljstva zbog dugih godina nepravednog zaborava. Tijekom pisanja začuo sam tonove violine kako izvode romsku himnu Đelem, đelem, a odmah nakon i izvornu bajašku pjesmu Srak oj kustu d Bajaš u hrvatskom prijevodu Jadan je život Roma. Redom su se nizale romske skladbe… Može li se uopće takav zločin nad toliko nedužne djece, prabaka, pradjedova, baka i djedova opisati riječima na papiru? Tražio sam ‘živu riječ’, tražio sam sjećanje.
Već sutradan, dok sam pružao medicinsku skrb u Domu za starije osobe, razgovarao sam s gospođom rođenom 1930. godine. Bila sam i ostala zaprepaštena što se Rome nikada nije dovoljno spominjalo nakon nemilih događaja, a kada bi se i pričalo o njima to bi bilo samo površno, rekla mi je i dodala: Uvijek ću ih pamtiti kao vesele i pozitivne osobe. Obožavala sam njihovu glazbu, kad god bih čula romsku melodiju srce bi mi izgaralo. To je ono što sam tražio, onu pozitivnu stranu po čemu su naši Romi bili i ostali zapamćeni, pravi borci i junaci, uza sve nevolje, patnje i tragedije.
Zato danas, 2. kolovoza, na dan sjećanja na naše žrtve moramo govoriti o nemilim događajima, ali i svakodnevno, za 10, 50 i 100 godina. Govoriti istinu o Romima, o vrijednostima našeg naroda, o našoj veseloj prirodi, bogatoj kulturi, karakteru i duhu, ono što mi međusobno osjećamo, ali i ne-Romi prepoznaju. Naša zajednička patnja i poštovanje prema stradalačkim narodima naša su snaga i poticaj u borbi za bolje i sigurnije sutra. Želimo da naši potomci njeguju spomen na romske žrtve, ali i na žrtve drugih naroda – Židova i Srba. Svi mi ovdje prisutni Romkinje, Romi i svi građani naše zemlje kao i institucije državne vlasti, dužni smo njegovati kulturu sjećanja te mijenjati sadašnjost i stvarati mirnu i sigurnu budućnost.
Svaki otpor mojih predaka, dostojanstvo i hrabrost u stradanjima, u meni su pobudili ponos – biti svoj, biti Rom! Biti dio naroda koji se prepoznaje po velikim žrtvama i patnjama za slobodu, a što čini bit romske duhovnosti i morala.
Ovdje smo da se sjetimo patnji i da se zalažemo za mir u zajedništvu raznolikosti čovječanstva.
Najsen bistarde.
Nu, iščec amujtac.
Niste zaboravljeni.
You are not forgotten.
*esej je napisan u sklopu pohađanja ovogodišnje Ljetne škole suočavanja s prošloću i nagrađen je nagradom za najbolji uradak
