Identiteti, pitanja predrasuda, isključenosti, diskriminacije i rasizma zauzimaju središnje mjesto u umjetničkom i aktivističkom radu Lune De Rosa. Njezini radovi slike su i fotografije neuhvatljivih tijela, koja se raspršuju, šire i množe, nestabilnih i hibridnih identiteta, krhkosti i osjećaja gubitka. Tijekom izražavanja odnosa koji povezuje tijelo s društvenim kontekstom koji njime vlada i bitno ga definira De Rosa je osvijestila ranjivost mnogih etničkih manjina, posebice Roma, a koje se suočavaju sa diskriminacijom, rasizmom i neprijateljstvom, što ih često tjera na prikrivanje vlastitog identiteta. Ostvariti sintezu svog individualnog i kolektivnog bića teško je svima, navodi De Rosa, a još više onima koji nemaju kognitivne alate i adekvatne razine obrazovanja da o tome razmišljaju.
Ja sanjam o slikanju na tekstilu, zatim o slikanju kroz multimediju, zvuk te kroz bilo koje druge materijale ili jezike koji mogu pomoći ljudima da povećaju svijest o nesvjesnim i svjesnim životnim stanjima. Zanimaju me sve pojavnosti stvarnosti, kao i mjesto na kojem je sve oko nas započelo.
Prema filozofu Gillesu Deleuzeu, ističe De Rosa, prvi trenutak davanja i primanja imena samo po sebi “najviša je točka depersonalizacije” jer se ovdje stječe “najintenzivnija uočljivost u trenutnom shvaćanju mnogih raznolikosti koje pripadaju tome“. Dio njezine obitelji dolazi iz romske dijaspore što je obilježilo i njezino djetinjstvo. Kao kćerka Roma i ne-Romkinje, doživjela je dvostruku diskriminaciju, onu unutar i izvan vlastite obitelji. Tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu počela je razvijati dublji osjećaj i kritičko razumijevanje umjetnosti te utjecaja medija na pojedinca i društvo općenito. Akademija Brera, kao i njezina Erasmus godina na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, pružili su joj priliku da stvara i izlaže svoje slike, skulpture i video zapise, a poticajna razmjena s nastavnicima i kolegama bili su temelj njezinog razumijevanja kako umjetnost može igrati presudnu ulogu u kulturnim i političkim raspravama, ali i kako u njoj pronaći svoju poziciju.
Marginalizacija, ili osjećanje “drugačijim”, pružila mi je način na koji gledam, zamišljam alternative i nove svjetove. U tom smislu umjetnost, vjerujem, može poslužiti kao platforma za društvene promjene! Za ljude poput mene koji se uklapaju u talijansko društvo ili u druga društva, ali su u isto vrijeme oprezni s otkrivanjem svojih vlastitih korijena/identiteta, umjetnost postaje način ili bolje rečeno prilika da se upoznaju i povežu s pričama i porijeklom Roma te svih etničkih manjina, čiji je depersonalizirajući učinak određenih negativnih ili traumatičnih događaja, kroz razmjenu i afirmaciju zajedničkih iskustava, preveo “ovu negativnost” u otpor. Oduprijeti se, kako kaže i Rosi Braidotti, znači pretrpjeti bol, a da se njome čovjeka ne dotuče i angažirati se na fronti pozitivnosti katalizirajući izgradnju konteksta u kojima je moguće negativne strasti i nagone preobraziti u “ovdje i sada” konkretnih odnosa. Suočenima s tolikim krizama u svijetu, kultura nam je potrebnija nego ikad! Za mene, kao i za većinu žena umjetnica, to predstavlja priliku za samoosnaživanje i razumijevanje fenomena intersekcionalne strukture koja pogađa sve etničke manjine.
Ova umjetnica koja živi u Berlinu i Milanu uzima ponajbolje od obaju gradova – u potonji dolazi gladna kulture, ali i u namjeri da svima pokaže da se i „Ciganka“ može obrazovati i imati važne uloge u društvu. U Milano je stigla iz malog mjesta u Abruzzu, iz skromne i tradicionalne obitelji, koji joj ubrzo postaje drugi dom, u kojem je izgradila svoj novi identitet, u isto vrijeme skrivajući onaj romski, kako bi studirala i nastavila svoju karijeru. Govoriti o Romima i Sintima u Italiji je još uvijek tabu, a tek su se nedavno počeli čuti pojedini glasovi, iako postoji nekolicina aktivista koji se već nekoliko godina bore protiv isključivanja i diskriminacije. U Berlinu u koji dolazi stažirati pak pronalazi svoju slobodu – prije svega biranja identiteta s kojima se želi poistovjetiti, ali i onu umjetničkog izražavanja koje se razvilo u kontaktu s raznolikošću osobnosti koje je imala priliku upoznati tijekom godina. Milano je grad u kojem se osjećam Talijankom i u kojem se pronalazim sa svojim jezikom, s dijelom svoje kulture. To je mjesto s kojeg sam umjetnički započela svoje putovanje i u koje se rado vraćam pratiti važna kulturna događanja. Berlin je grad u kojem možete okušati sreću i u kojem vas se, ako to želite, može i politički čuti.
Jedan, nijedan, sto tisuća
Jedna od realnosti svakako je da je posljednjih godina interdisciplinarna rasprava o umjetnosti i životu Roma i Sinta u Europi sve intenzivnija, zahvaljujući raznim organizacijama i aktivistima koji se i dalje bore protiv diskriminacije i prije svega pomažu mladim Romima da se obrazuju i uče o vlastitoj povijesti. Dug je to proces, jer kao što svi znamo, naša je povijest tisućljećima bila opisivana nadmoći bijelaca te smo nagomilali godine i godine trauma i frustracija te ćemo možda, i nadam se, već za pet ili više generacija moći odmaknuti se od ove ljutnje, nesigurnosti koju nosimo u sebi.Umjetnost je oduvijek bila oruđe za komunikaciju s vanjskim svijetom, a za nas Rome ona je to još i više u borbi protiv ugnjetavanja i svih vrsta diskriminacije.
Suvremena umjetnost romskih zajednica ima za cilj osvijestiti i unijeti glas u aktualni javni diskurs u Europi, posebno u vremenu poput našeg, gdje povijest postaje vijest, ali ne zato što je suvremena, već zato što nam se priča u stvarnom vremenu, sa sintaksom između realizma i fantazije, naglašava De Rosa. Medijski sustav kompromitirao je mogućnost taloženja povijesnog sjećanja, modificirao je imaginarno, progutao mitove, otvarajući nove scenarije u, kako ona kaže – percipiranoj stvarnosti. Zbog toga umjetnost kao aktivizam postaje način na koji se pristupa hitnosti suočavanja s nesporazumima, stereotipima i kontroverzama oko naziva koji se koriste za obraćanje romskim zajednicama. Romski umjetnici, ili poput mene, pola Cagi (ne-Romkinja) i pola Romkinja, zamišljaju Europu u kojoj istine bivaju otkrivene, počevši od samopopravka!
Dio današnjih društvenih struktura i sustava – policijsko nasilje nad Romima te nad osobama drugih rasa događa se diljem Europe i samo vrlo rijetko oni koji su njime pogođeni te njihovi rođaci dožive pravdu. Stoga je važno da među nama postoji solidarnost u organiziranju, obrazovanju i međusobnom uvažavanju naših vjerskih i kulturnih razlika, a da pritom ne zaboravimo da smo potekli iz iste dijaspore te da je ono što nas u svim tim razlikama ujedinjuje upravo romanipé.
Kao i mnoge druge umjetnice, i ona se nastoji oduprijeti klasificiranju i obliku jačanja diskriminacije pa tako ne voli da ju se opisuje kao nužno i jedino – romsku umjetnicu i književnicu. I nažalost danas, u društvu kratkoročne upotrebljivosti, mnogi ljudi koriste ovu riječ kako bi skrenuli pozornost na tržište, a da zapravo baš i ne obraćaju pozornost na višestruke identitete romske kulturne i psihološke baštine. Ona smatra da je identitet još uvijek često zlorabljen pojam, onda kada i dalje vjerujemo da ga možemo svrstati u kategoriju poput „romski“ ili „europski“.
Ovo je ujedno i polazište njezine najnovije serije radova “Cosa vuol dire essere Romnia?!” proizašle iz činjenice da takve identifikacije nema, ali postoje različite okolnosti koje čine identitet u pokretu i u kontinuiranoj transformaciji. Tako njezin identitet predstavlja dilemu, on je višestruk, fluidan i otvoren. Svatko od nas može biti, kako pisac Pirandello kaže, ‘jedan, nijedan, sto tisuća’. Definitivno bih više voljela da žene budu viđene onako kako to one same preferiraju da ih se vidi te da svatko od nas unese vlastito porijeklo i predodžbe o kulturi u svoju karijeru bez da ga se zbog toga etiketira.
Kako De Rosa nastavlja, klasa, etnička pripadnost i spol, nažalost, ne miješaju se samo u umjetničku karijeru nego su prisutni i u drugim profesijama i stvaralaštvima. Iz tog razloga morala je skrivati dio svog identiteta, a prisjećajući se prošlosti navodi kako su je u njezinom rodnom mjestu osuđivali samo zbog prezimena i kako je njezin otac teško pronalazio posao jer je bio Rom. Kao što je i u Italiji još uvijek jaka diskriminacija spolova, koji nisu slobodni izražavati svoju seksualnost i u većini slučajeva, osim što su marginalizirani, svoju seksualnost žive kao manu koju diktira javno mnijenje i koja ih navodi da zaključavaju svoju egzistenciju i svoj odnos s vlastitim tijelima u nekoj vrsti krhkosti, zatvoreni u vlastitu emocionalnu i psihološku dimenziju.
Potisnuta ljudskost
Kao odgovor na potrebu za društvenom uključenošću koja omogućava jednake prilike osnovana je Unija romskih zajednica u Italiji (UCRI platforma) kojoj se priključila i De Rosa. Njezin doprinos kao umjetnice, spisateljice i producentice, jest širenje i unaprjeđenje romske kulture kroz razna kulturna događanja, radionice protiv antiromizma, organiziranje tečajeva jezika, povijesti i umjetnosti. Okupljeni oko platforme organiziraju i prvi nacionalni likovni natječaj o Samudaripenu, utemeljen od strane Gennara Spinellija, na kojem Romi i ne-Romi mogu sudjelovati sa svojim umjetničkim radovima, a sve u svrhu edukacije i prepoznavanja Samudaripena u Italiji koji je još uvijek nepoznanica mnogim mladim Romima, a nadasve još veća neromskom stanovništvu.
Jedan od ciljeva UCRI platforme je i borba protiv struktura “nomadskih kampova“, a De Rosa je kroz dva kolaža pod naslovom “Romski logori u Italiji – arhitektonski izraz državnog rasizma” prikazala stvarnost mjesta gdje je čovječanstvo sastavljeno od najslabijih pojedinaca i onih koji se smatraju “ekscesima“, koji su prepušteni sami sebi u suočavanju s aktualnom krizom. Putem pronađenih fotografija nomadskih logora iz raznih talijanskih internetskih novina uvidjela je na koji način političari poput Salvinija koriste rasističku propagandu replicirajući društvene podjele te zanemarivajući pluratitet društva, a u isto vrijeme ilustrirajući degradaciju ljudi koji žive u ekstremnoj društvenoj marginalizaciji. Kroz kolaž je željela predstaviti način na koji su Romi projicirani i obmanuti masovnom vizualizacijom, te slikanjem intervenirati posebno u lica ljudi, upravo zato što su njihova tijela i identitet nevidljivi javnom mnijenju, već se koriste za nasilno predstavljanje stereotipa tipičnih Roma.
Romski kampovi su putovanje u stvarnost trajne diskriminacije, navodi De Rosa, te kazuje nadalje: Što se tiče Roma, talijanski ih mediji uvijek predstavljaju kao lopove, kriminalce, koji se ne žele integrirati, već radije žive u propadanju. Smatralo se normalnim, ili čak poželjnim za Rome da žive u ponižavajućim uvjetima, da oni sami to žele, odnosno da žele proglasiti normalnim ono što je zapravo nehumano. Dakle, takozvani nomadi nisu nomadi čak ni po kulturi. Nomadske logore trebalo bi zvati “društvenim kantama za smeće”. Novac koji bi trebao biti namijenjen integraciji Roma, tzv. europski fondovi, koristi se za deložacije, pod ravnodušnim pogledom javnog mnijenja koje niti razumije, niti to može razumjeti.
Tijelo – kao subjekt i object
Tijelo je oduvijek bilo pisaća površina spremna za primanje vidljivog teksta zakona koji društvo propisuje svojim članovima, tako ih “žigošeći”, nastavlja De Rosa. Svaki ožiljak je neizbrisiva mrlja, znak koji tijelo čini uspomenom. Zato su drevna društva uvodila adolescente u društveni život ritualom mučenja, navodi ona te dodaje kako su obilježavanjem tijela odredili to isto tijelo kao jedini prostor prikladan za nošenje ‘znaka’ skupine, ‘traga’ prolaza koji pojedinca “označava” društvu. Budući da je nevinost stoga nemoguća zato što sloboda drugih uključuje i nas, onda je naše postojanje otpočetka suživot te ne postoji trenutak u kojem naša individualnost nije obavijena tim ozračjem društvenosti. Tako tijelo kao sredstvo pripovijeda priču o njezinom životu, intimnom i privatnom, ali i o društvenim i političkim događajima, u graničnom prostoru između stvarnosti i mašte.
Egzistencija se povezuje s tijelima i sa svijetom kroz različite percepcije. Primjerice, u tradicionalnim talijanskim romskim obiteljima koje su tamo odavno naseljene prisutna je dualistička percepcija svijeta i svi aspekti života podijeljeni su prema konceptima sreće/nesreće, časti/sramote i čistog/nesavršenog. Ljudsko tijelo podijeljeno je na čiste i nečiste dijelove: gornji dio je čist, a donji dio je pak nečist. Smatra se da žena ima veliku moć “kontaminacije” muškarca ili hrane, zato što se ženska seksualnost smatra nečistom. Žene moraju paziti na svoje pokrete i držanje, posebno na noge, koje uvijek moraju držati čvrsto stisnute i zatvorene, ne smiju ih nikada raširiti dok sjede i nikada se ne smiju sagnuti prema naprijed iz stojećeg položaja. Odjeća, držanje i ponašanje žena stalni su predmet temeljitog javnog preispitivanja od strane čitave zajednice.
Na kraju dana, smatra De Rosa, i njezina baka ne-Romkinja živi u ovoj perspektivi. Kulturu, rod, multipliciranje identiteta, različite perspektive i vrijednosti, kao i diskriminaciju potrebno je istražiti uz pomoć intersekcionalnog pristupa zbog činjenice da se mnoge žene, na primjer, moraju suprotstaviti heteronormativnosti, ageizmu i drugim oblicima diskriminacije koji čine njihovo pozicioniranje unutar patrijarhalnih i etniziranih društava složenijim, govori De Rosa. To znači da je potrebno preispitati postojanje esencija koje nas čine ‘ženama’. Identitet je društveno konstruiran i osporavan, zbog čega je od iznimne važnosti da Romkinje, pogođene nejednakošću, a u mnogim slučajevima i siromaštvom, isključenošću i diskriminacijom, konačno budu viđene sa svojim pravim biografijama i identitetima! Drugim riječima, prepoznati da su Romkinje danas jednako sposobne angažirati se oko različitih spornih pitanja, da su sposobne obrazovati sebe i druge te zauzeti određene položaje. Vizualizacija je danas primarni oblik uspjeha, kontrole i komercijalizacije! Tehnologija komercijalizira svako tijelo te istovremeno produbljuje strukturalne razlike i nejednakosti.
Kroz ove “dominantne režime predstavljanja” grupe De Rosa može vidjeti sebe kao ‘druge’, a u tom slučaju slike igraju ključnu ulogu u definiranju i kontroli političke i društvene moći kojoj i pojedinci i marginalizirane skupine imaju pristup. Danas, više nego ikad prije, to više nije pitanje ‘identiteta’, već pitanje kome pripadate i vjerujem da je tijelo danas izgubilo svoju vlastitu supstanciju. Tijelu je oduzeto središnje mjesto koje je ono oduvijek zauzimalo u svijetu kako bi ga se stavilo na raspolaganje njegovoj vlastitoj slici što je svakako uvjerljivije i primjerenije za ulogu u medijima i na tržištu. Iz tog razloga, identiteti i tijelo žena, vidljivih ili viđenih kao ‘drugih’, igraju središnju ulogu u njezinom stvaralaštvu kao subjekt i objekt nasilja i isključenosti koje diktira društvo. Umjetnice su i dalje dramatično podzastupljene i podcijenjene u muzejima, galerijama i aukcijskim kućama, gdje njihova uloga proizlazi iz položaja žene u široj društvenoj strukturi koju postavlja društvo. Svako njihovo pojavljivanje na bijenalima i festivalima od izrazite je važnosti, a za De Rosa kao jednu od gostujućih umjetnica na ovogodišnjem programu Villa Romana u Firenzi ta prilika predstavlja bitan trenutak, iskupljenje za kojim je žudjela još kao dijete, ali i povjerenje i nadu koje svatko od nas mora imati za sebe i za ono u što vjeruje. I daje mi samopouzdanje razmišljanje da je neophodno za Romkinje, koje se još uvijek suočavaju s diskriminacijom, a naročito za mlade, da imaju figure koje im mogu poslužiti kao primjer i ohrabriti ih da osjete da nisu same, već da pobude zanimanje i znatiželju u učenju o vlastitoj povijesti i porijeklu te se obrazuju za bolju budućnost.
Rezidencija će joj biti prilika, navodi zaključno De Rosa, da proširi i nastavi svoj projekt “Cosa vuol dire essere Romnia?”, ističući hitnost istraživanja interpretacija predstavljanja tijela i političkog identiteta Romkinja, ali i pokušaja dokumentiranja primjera fenomena intersekcionalne strukture.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
