Prije gotovo dva stoljeća postavljena je teorija da Romi porijeklo vuku s indijskog potkontinenta. S obzirom da Romi nisu zapisivali vlastitu povijest, a da ih većinsko stanovništvo u pravilu spominje samo sporadično, teorije o indijskom porijeklu ove najbrojnije europske nacionalne manjine temeljile su se na komparativnoj lingvistici te antropološkim proučavanjima strukture romskog društva. Već duže vremena je neupitno da je romski jezik najsrodniji indo-arijskim jezicima, iako na tlu današnje Indije nije moguće definirati njegovog jezičnog pretka, tj. romski jezik ne vuče porijeklo ni iz jednog danas živućeg jezika u Indiji. Društvena struktura Roma, podjela u manje skupine koje su određene prevladavajućim zanimanjem, pak najbliža je narodu Jat, koji nastanjuje dijelove sjeverozapadne Indije i Pakistana. Potvrdu lingvističkim i antropološkim pretpostavkama dala je u moderno doba genetika, rezultati provođenja ciljanih genetskih istraživanja više europskih romskih populacija, a koja uniformno potvrđuju da su Romi pretežno homogena populacija koja je napustila indijski potkontinent prije otprilike 1100 godina.
Povijest genetskih istraživanja romske populacije
Genetska istraživanja romske populacije provode se unatrag 70 godina. Nažalost prvi u tome bili su nacisti, koji su za potrebe rasne ideologije Trećeg Reicha, sastavili opsežne zapise o ”pedigreu” Roma i Židova, kako bi znanstveno opravdali „konačno rješenje“. Genetska istraživanja provodila su se i u logorima smrti, posebice u Auschwitzu.
Studije provedene nakon Drugog svjetskog rata fokusirala su se na istraživanje indijskog porijekla Roma te istraživanje povezanosti različitih romskih skupina te mapiranje kontakta s većinskom populacijom. U zadnjih dvadesetak godina istraživanja su se okrenula Mendelovim poremećajima, praćenju rijetkih bolesti čiji je uzročnik mutacija jednog određenog gena. Cilj je ovakvih studija rano otkrivanje rijetkih bolesti i poremećaja koji se pojavljuju kod Roma češće nego u općoj populaciji, s ciljem uspostavljanja kvalitetnije zdravstvene skrbi za ugrožene pojedince i obitelji.
Kako genetika dokazuje indijsko porijeklo Roma
Ljudski genom, ukupnost svih naših gena je kao svojevrsna karta u prošlost. Proučavajući genom određenih populacija mogu se pratiti njihovo porijeklo, kretanja kroz prostor i vrijeme te uspoređivati srodstvo tj. stupanj sličnosti između pripadnika različitih populacija. Ovakva istraživanja nisu nikakva novost, provode se već desetljećima, s naznakom da su Romi često bili izostavljeni iz istih ili im nisu bili u glavnom fokusu.
Da bi se odredilo porijeklo određene populacije, u ovom slučaju europskih Roma, znanstvenici se služe dvjema metodama. Prva istražuje porijeklo preko očeve nasljedne linije, prateći specifične mutacije na Y kromosomu, a koje sinovi nasljeđuju od svojih očeva. Drugom metodom prati se broj i brzina mutacija preko majčine linije nasljeđivanja, tj. preko mitohondrijske DNA (mtDNA), koju podjednako nasljeđuju i sinovi i kćeri, ali isključivo preko majčine linije. Određeni segmenti Y kromosoma te mitohondrijske DNA razlikuju se kod različitih populacija, a stupanj ili broj mutacija na tim segmentima DNA pokazuju stupanj srodnosti između populacija. Kada se u obzir uzme činjenica da se promjene u DNA kodu na spomenutim segmentima događaju u ponešto pravilnim vremenskim razmacima (brzina mutacije) iste se može koristiti i kao određeni sat koji pokazuje koliko je vremena prošlo od promjene ili u ovom slučaju razdvajanja pojedinih populacija.
Više različitih neovisnih istraživanja provedenih na Y kromosomu i mitohondrijskoj DNA različitih romskih populacija u Europi (dakle i očinske i majčinske nasljedne linije), pokazala su prvenstveno da svi pripadnici nose iste varijante gena tj. iste mutacije što upućuje na njihovo zajedničko porijeklo. Daljnjom usporedbom s genomom azijskih populacija, prvenstveno onih indijskih, pokazalo se da Romi nose iste varijante gena kao i populacije na prostoru današnje sjeverozapadne Indije, točnije pokrajina Rajastan i Punjab. U ovom slučaju genetika je u potpunosti potvrdila ne samo lingvističke i antropološke teorije, već i vlastite romske legende o porijeklu.
Drugo veliko pitanje vezano uz Rome i Indiju je vrijeme njihova egzodusa, tj. vrijeme napuštanja pradomovine. Uzimajući u obzir konstantne rate mutacije istraživanih gena, približno vrijeme razdvajanja Roma i ostalih populacija sjeverozapadne Indije dogodilo se prije otprilike 1500 godina prije sadašnjosti, što je u korelaciji s ranijim pretpostavkama o vremenu njihove migracije s indijskog potkontinenta. Ista istraživanja pokazuju da su Romi i unutar svoje pradomovine činili poprilično homogenu skupinu te da Indiju nije napustila velika skupina ljudi.
Da bi se točnije odredilo geografsko područje unutar same indijske pokrajine Punjab koje su nastanjivali Romi te njihove međusobne odnose s ostalim populacijama potrebno je prije svega točnije mapirati genom današnjih stanovnika Indije.
Kretanje romskih populacija nakon napuštanja pradomovine
Osim u utvrđivanju porijekla Roma i vremena napuštanja pradomovine Indije genetika nam daje i vrijedne podatke o kretanjima romske populacije tijekom migracija prema Europi.
Tako je utvrđeno da romski genom pokazuje manje priljeve gena s područja današnje Perzije, Armenije i Anatolije, što pak potvrđuje smjer kretanja preko Bliskog Istoka. Veći je pak priljev gena s prostora južnog balkanskog poluotoka, točnije današnje Grčke, što je pak u skladu s povijesnim izvorima koji navode da su Romi u Europu stigli preko Bizanta, gdje su se zadržali duže vremena. Njihova daljnja migracija diljem Europe, prema genetskom satu započela je prije 900 godina prije sadašnjosti i odvijala se u nekoliko smjerova, koji su odgovorni za današnju raznolikost među europskim romskim populacijama, koja se najbolje očituje u lingvističkoj diversifikaciji.
Što nam još govori genetika?
Potvrđene su već ustvrđene činjenice da su Romi dosta zatvorena populacija te se među njihovim genetskim materijalom primjećuje manji priljev gena populacija s kojima dolaze u kontakt, iako je takav kontakt ostavio više traga na majčinoj nasljednoj liniji. To bi značilo da je češće dolazilo do sklapanja braka između Roma i ne-Romkinje, dok su brakovi između Romkinja i ne-Roma bili rjeđi. Zanimljiv je podatak prema kojem geografska blizina ili udaljenost između određenih romskih populacija unutar Europe ne znače nužno i njihovo genetsko srodstvo te da dvije vrlo različite populacije (barem s gledišta genetike) mogu nastanjivati isti prostor, ponekad i isti grad. Tako se pokazalo da su Romi iz Portugala i Romi iz Srbije genetski sličniji nego geografski bliski Romi iz Srbije i Hrvatske. Također genetika nije pokazala srodstvo između različitih skupina Roma na temelju iste vjeroispovijesti (kršćani ili muslimani), a nisu potvrđene ni pretpostavke da se može očekivati viši stupanj srodstva između populacija koje se bave istim tradicionalnim zanatom. Ono što je pak potvrdila genetika je visoki stupanj srodstva između romskih populacija koje govore istom inačicom romskog jezika.
Genetika u službi prevencije bolesti
U zadnjih nekoliko godina genetika se okrenula proučavanju genetskih poremećaja čija učestalost je veća među romskom populacijom. Slična istraživanja odavno su provedena nad europskim populacijama koje su došle ili otišle iz Europe kao manje skupine pojedinaca , poput Židova, Finaca ili pak kanadskih Francuza.
Istraživanja su prvenstveno usmjerena na Mendelovske poremećaje, tj. mutacije jednog određenog gena koje uzrokuju određeni sindrom ili bolest kod svojih nosilaca, a lakše ih je pratiti i identificirati u populaciji. To naravno ne znači da samo pripadnici ovih populacija nose gene za određene bolesti, već da se one javljaju daleko učestalije kod njih nego kod ostalih. Tako je među europskom romskom populacijom rašireno devet različitih mutacija koje uzrokuju neurološka stanja poput distrofije ili poremećaja u metabolizmu tvari. Većina njih može se naći među različitim romskim populacijama, što još jednom potvrđuje njihovo zajedničko porijeklo.
Za našu priču o genetici i porijeklu Roma najzanimljiviji je poremećaj KMS – Kongenitalni mijastenički sindrom, vrlo heterogena skupina nasljednih bolesti neuro-muskulatornog sustava, koja se očituje propadanjem funkcije mišića i perifernih živaca. Naime, ovaj poremećaj kod Roma uzrokuje ista genetska mutacija koju posjeduju populacije zapadne Indije i Pakistana, što predstavlja, iako možda bizarno, do sada najbolji genetski dokaz za indijsko porijeklo Roma.
Na koji način bi onda genetika trebala biti u službi poboljšanja zdravlja romskih populacija, osim što identificira spomenute poremećaje? Naime, ono na čemu treba raditi je uključivanje rezultata genetičkih istraživanja u strategije praćenja zdravstvenog stanja romske populacije i akcijskih planova za njegovo unapređenje. Neki od ovih poremećaja mogu se liječiti, ako se rano dijagnosticiraju, poput nedostatka galaktokinaze i manjka enzima MCAD, te bi se trebalo omogućiti testiranje novorođenčadi na ove poremećaje. Što se pak tiče neizlječivih poremećaja, potrebno je budućim roditeljima omogućiti testiranje koje bi im otkrilo da li su nosioci dotičnih gena koje mogu prenijeti na svoje dijete.
U sličnom smjeru idu i istraživanja ostalih izoliranih populacija, a to je prije svega prevencija bolesti ukoliko je se može liječiti ili spriječiti te poboljšanje kvalitete života i pomoć oboljelima te članovima njihovih obitelji.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
