Propisitvanje uloge tehnoloških kompanija kao komunikacijskih platformi i platformi za prikupljanje podataka važan su zadatak demokratskog društva. Na koji način se moć i utjecaj tehnoloških divova u suvremenoj digitalnoj eri odražavaju na ljudska prava tema je kojom se bavi rad Tina Puljića, objavljen u nakladništvu Gonga, a u kojem on kao jedno od rješenja u borbi protiv dezinformacija navodi fact-checking, unatoč njegovom ograničenju.
Po pitanju aspekta komunikacije, društvene mreže opasnima čini upravo ona karakteristika koju bismo mogli nazvati i najdemokratičnijom — govoriti može svatko. Dok je za plasiranje informacije u javnu sferu putem mainstream medija nužan dug proces obrade (analiza i obrada podataka, provjera činjenica, odobrenje uredništva medijske kuće itd.), komunikacija na društvenim medijima više nalikuje struji svijesti. Ne postoji barijera između misli i njihova komuniciranja stotinama, tisućama ili stotinama tisuća ljudi; komunikacija je udaljena tek jedan klik. Komunikacija se odvija potpuno slobodno, ali i nezamislivo brzo, navodi se u radu.
U posljednjem Izvješću pučke pravobraniteljice govori se upravo o određenim situacijama, kao naprimjer u prvim danima potresa ili epidemije korona virusa, ali i kasnije, kada su mediji i društvene mreže pokazali kako do građana nisu dolazile pravovremene i provjerene informacije o nadležnim tijelima i dostupnoj pomoći, a da su situaciju dodatno komplicirale epidemiološke mjere i ograničenje kretanja.
Fact-checking
U radu Tina Puljića spominje se kako studija koju je provela neprofitna organizacija Avaaz, ukazuje na to kako Facebook ne čini ni približno dovoljno da bi ograničio širenje dezinformacija na svojoj platformi, a stanje je pogotovo loše po pitanju sadržaja koji nije na engleskome jeziku.
Prosječno vrijeme između objave određenog dezinformativnog sadržaja i njegove oznake kao takvoga tijekom 2021. godine bilo je 28 dana – drugim riječima, ne samo da fact-checking ima strukturalne manjkavosti, već postoji i konzistentan manjak voljnog momenta velikih tehnoloških kompanija kao što je Facebook da ga dosljedno implementiraju. Upravo iz tog razloga rješenje ne može biti niti samoregulacija tehnoloških divova jer – što je veća količina korisnika, pa makar i širili dezinformacije, i što je veća njihova interakcija sa sadržajem, to je više podataka s kojima tehnološke tvrtke trguju.
S druge strane, prema rezultatima 5. ciklusa evaluacije Kodeksa ponašanja, o kojima piše pučka pravobraniteljica u svom Izvješću, proizlazi da su IT tvrtke sve brže u obradi neprihvatljivih i/ili mrzilačkih objava. Naime, 90 posto neprimjerenog sadržaja tako je procijenjeno u roku od 24 sata, a 71 posto prijavljenog kao govor mržnje je uklonjeno. EK je izvijestila da su rezultati dobiveni provedbom Kodeksa protekle četiri godine utjecali na kreiranje novog paketa zakona o digitalnim uslugama s ciljem osnaživanja jedinstvenog tržišta digitalnih usluga te ubrzavanja digitalne transformacije EU, što se smatra najvećom reformom tog sektora u zadnjih 20 godina. Također, lani je, kao deveti veliki dionik, Kodeksu pristupio kineski TikTok.
Govor mržnje i ostali neprihvatljivi sadržaj na internetu, posebice društvenim mrežama, i dalje su slabo obuhvaćeni zakonskim rješenjima. Domaćim zakonodavstvom društvene mreže nisu definirane kao mediji pa ne ulaze u paket tzv. medijskih zakona koji bi propisivali odgovornosti i zaštitu korisnika. Pučka pravobraniteljica ističe da je pozitivnu promjenu moguće postići samo ako svi koji na to mogu utjecati odgovorno pristupe svojoj ulozi i to da nadležna tijela reagiraju i u okviru svojih ovlasti postupaju u slučajevima govora mržnje, da korisnici društvenih mreža i posjetitelji portala pokažu osobnu odgovornost u komunikaciji te da mediji i administratori profila na društvenim mrežama pravovremeno uklanjaju sve neprihvatljive poruke.
