Film Lapwing debitansko je djelo scenaristice Laure Turner i redatelja Philipa Stevensa. Već se iza samog naslova filma koji je ujedno ime ptice vivak pozviždač, kako se ona naziva na hrvatskom jeziku, krije stanovita simbolika kojom je obojan i cijeli film. Ova ptica stanište ima na njivama, pašnjacima, obalama rijeka, u blizini močvara i vlažnih staništa sa slabom vegetacijom. Prepoznatljiva je po šarenom perju i dugoj stršećoj krijesti te po sporim i nepravilnim udarcima krila u letu. Njezino resko jaukanje koje se često čuje noću, posebno je glasno kada se brani od uljeza.
Radnja ove pomalo stilizirajuće povijesne drame, koja sadrži i elemente trilera smještena je u Engleskoj u 16. stoljeću, na udaljenoj obali Lincolnshirea. Bilo je to doba kada je na snazi bio takozvani Egipatski zakon iz 1554, kojeg je donijela Marija Tudor, a koji je učinkovito kažnjavao Rome i sve one koji su ih skrivali. Naime, spomenuti je Zakon imao za cilj protjerati “čudan narod koji sebe naziva Egipćanima”, odnosno Romima. Pomoću njega, bivali su optuženi da koriste lukave i suptilne trikove za obmanjivanje ljudi, posebno za proricanje sreće i istovremeno činjenje teških krivičnih djela poput pljačke. Donešenim Zakonom Romima se zabranjivao ulazak u Britansko carstvo, a onima koji su tu već obitavali omogućilo se da ga u 16 dana napuste na bilo koji način. U slučaju da to ne bi učinili bivali su smaknuti, kao i oni koji su ih skrivali ili im pomagali. Sva roba koja bi u trenutku uhićenja kod njih bila pronađena, smatrala se ukradenom i trebala je biti vraćena vlasnicima, a imovina, ako su je imali, bila bi im oduzeta i podijeljena između predstavnika vlasti, suca ili nekog drugog odgovornog za njihovo uhićenje.
Redatelj Stevens vrlo snalažljivo kao scenu koristi divlje, puste obale i šume sjevernih engleskih područja te na taj način izbjegava prikazivanje specifičnih detalja kojima bi trebao odrediti povijesni kontekst filma. Uspješno nas uvodi u tešku priču, u tmurni kutak povijesti, u kojem prikazani odnosi i radnje vrlo vješto nude poveznice i s današnjim vremenom.
David (Emmett J. Scanlan) je agresivni nasilnik koji predvodi malu zajednicu farmera koji se bave preradom soli iz močvara. Zbog osobne koristi on dogovori s Romom Arifom (Javed Khan) kako će njega i njegovu obitelj za određeni iznos novca prevesti čamcem iz Engleske. Pritom uzima polovicu dogovorenog iznosa unaprijed. Nerado dopušta Arifu i ostalim Romima da kampiraju u blizini mjesta polaska sve dok ne stigne obećani brod. Davidove namjere nisu čiste, cilj mu je prevariti Rome, baš kao što namjerava prevariti i svoje kolege farmere. Život običnih težaka u razdoblju Tudorove Engleske bio je brutalno težak. Pogotovo za Patience (Hannah Douglas) koja u svojoj svakodnevnoj patnji jedva govori. Ona živi gotovo potpuno izolirano sa svojom sestrom Lizzie (Sarah Whitehouse) i njezinim suprugom, spomenutim uzgajivačem soli Davidom. Smještajem Romskog kampa u neposrednu blizinu, život joj se iznenada promijeni. Upozna Rumija (Sebastian de Souza), Roma čija je obitelj platila Davidu za obećani prijevoz čamcem. Dogodi se zabranjena veza. Kada David sazna što se događa, obuzima ga neopisivi gnjev, na vidjelo izađe njegova mračna, nasilna strana, koja će Patience dovesti do njezinih krajnjih granica, do trenutka kada više neće moći dalje.
U kontekstu današnjeg vremena David je trgovac ljudima – i još gore od toga. Samoproglašeni predvodnik male, gotovo obiteljske zajednice, predstavlja se nekom vrstom religijskog vođe, golemo raspelo postavljeno je tako da dominira nad šatorima u zajednici. Gdje god da prolaze, svi ga mještani uvijek mogu vidjeti. To dodatno potvrđuje poveznicu s današnjicom, pogotovo zbog rasnih stavova koji tinjaju ispod površine svega rečenog i učinjenog, a dolaskom Rume i njegove obitelji u potpunosti izlaze na svjetlo dana. Ironija priče, baš kao i u stvarnom životu danas, događa se u odnosu Rumija i Patience, u kojem ona doživljava više poštovanja i pažnje nego što je ikada iskusila u svom dotadašnjem životu.
Lapwing pršti intenzivnim emocijama, prkosi konvencijama tog vremena u mnogim područjima. Osim rasne problematike, on prikazuje i jasno se određuje i prema onoj ženskoj. I usprkos skromnom proračunu koji se nazire u mnogim scenama, oštrim, izoliranim i nepredvidivim krajolicima uspješno su postignute atmosfera slutnje i Davidove nemilosrdnosti. Takav krajolik ima svoju ljepotu, pogotovo zbog talentiranog snimatelja Stewarta MacGregora koji koristi zalaske sunca, formacije oblaka i kontraste u osvjetljenju kako bi postigao zapanjujuće scene na obali. Za mnogo toga u filmu zaslužna je Douglasina izvedba uloge Patience koja je i prema kritikama briljantna. Kroz vrlo malo dijaloga, uz pokušaje pjevanja umjesto govora (čime si je priskrbila i nadimak naslova filma), njezine izražajne oči i crte lica dojmljivo prenose muku, bijes i nevjerojatno jasan otpor.
Glazba Leeja Grettona stvara nazaboravnu atmosferu od početka do kraja, protežući se ujednačenim tempom kroz dubinu priče. Zahvaljujući snažnim ritmovima i razvučenim akordima, glazba je ispunjena istom mješavinom straha, zbunjenosti, znatiželje i tuge u koju su obavijeni i sami likovi.
Film je ovo snažnih i teških emocija. Svojim gipkim pripovijedanjem, nezaboravnim vizualima, zadivljujućim glumačkim izvedbama i sjajnim debitantskim režiranjem zove nas na gledanje.
