I ova je godina 2021. za veliku većinu nas po mnogočemu bila izazovna. Uslijed promjene svakodnevnog života, a koja je uslijedila nakon pojave virusa Covid 19, međuljudski odnosi dodatno su opterećeni egzistencionalnom neizvjesnošću. Često čujem kako svoje odnose i situacije sa službenicima na javnim mjestima, sa susjedima u zgradi u kojoj stanuju, s kolegama na poslu pa čak i unutar obitelji ljudi opisuju kao pad iluzija, konstatacijom “maske su pale, iako ih svi svakodnevno nosimo”.
Ljudska je povijest bila prepuna velikih izazova, pandemija, bolesti i ratova, i ono što se iz takvih situacija može izvući kao jedan od zaključaka je važnost uloge pojedinca, odnosno njegova ljudskost ili manjak iste. U ovakvim periodima svatko od nas polaže test svoje sebičnosti ili drugačije rečeno odgovara sam sebi na pitanje jesam li i koliko altruističan, a blagdansko, adventsko vrijeme upravo je pravi trenutak za to.
Ljudi u situacijama u kojima im se čini da gube kontrolu nad vlastitim životom i događajima koji na njega utječu reagiraju vrlo različito. Oni koji stupanj ili mjesto kontrole, a što se u psihologiji naziva lokus kontrole, imaju unutar sebe smatraju se odgovornima za ono što im se u životu događa, dok ljudi s vanjskim mjestom kontrole vjeruju da njihovim životima upravljaju vanjski čimbenici poput, primjerice, okoline ili sudbine. Kako smatraju da je vrlo malo ili gotovo ništa pod njihovom kontrolom skloni su uzrok za sve što im se događa pronalaziti izvan sebe i neovisno o svom djelovanju pa im vrlo lako drugi i drugačiji postaju prijetnja ili krivci.
Postoje različiti načini koji nam pomažu da se međusobno bolje povežemo pa da umjesto netrpeljivosti razvijamo suradnju i razumijevanje, a volontiranje kao dobrovoljni angažman pojedinca pokrenut dobrom voljom, aktivizmom i solidarnošću svakako je jedan od njih. Ulažući svoje vrijeme, trud i znanje za dobrobit drugih radimo i višestruko dobro za sebe, koje pored osjećaja zadovoljstva i zahvalnosti znači i sudjelovanje u izgradnji inkluzivnog društva i kulture mira. Iskustva onih koji su proživjeli teške životne situacije govore u prilog tome da je altruizam učinkovita strategija za preživljavanje tragičnih situacija i životnih promjena.
Znanstvenik Matthew Dylan Lieberman, profesor na Odsjeku za psihologiju, psihijatriju i biobihevioralne znanosti na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu te direktor istraživačkog laboratorija kognitivne neuroznanosti na istom Sveučilištu, u svom je revolucionarnom istraživanju otkrio postojanje nečega što znanstvenici danas nazivju “društveni mozak”. Radi se o području mozga koje se aktivira refleksno kad smo uključeni u društvene interakcije i potiče nas da razmišljamo o drugim ljudima, o njihovim osjećajima, mislima i ciljevima.
Volontiranje ili naša aktivnost usmjerena na doprinos za dobrobit svoje zajednice ili cijelog društva promiče razumijevanje i empatiju, suradnju i obzir prema drugima, a to su one kvalitete koje su nam pomogle da preživimo u skupinama. Ono je u samim temeljima organizacija civilnog društva, a svaka volonterska praksa dio je društveno korisnog učenja.
Nesebično pomoganje drugima pruža osjećaj zadovoljstva koji se s vremenom pretvara u trajnu mirnoću i spokoj. S vremenom i sami postajemo zahvalni za sve što u vlastitom životu imamo i počinjemo to cijeniti. Volontiranjem upoznajemo nove ljude, stvramo nova poznanstva i nova iskustva.
Brojna istraživanja na području kliničke psihijatrije, među kojima svakako i istraživanja dr. Daniela Siegela pokazala su da nam empatija i solidarnost pomažu u preživljavanju, pogotovo u izazovnom vremenu kakvo je i danas. Možda je ovo adventsko vrijeme pravi trenutak da postanemo volonteri u vlastitom, svakodnevnom okruženju, da promislimo o suradnji i komunikaciji i drugima pružimo pomoć i razumijevanje umjesto prigovaranja i osude.
