U Zagrebu je ovih dana ponovno oslikan mural s likom osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, i to malo više od mjesec dana nakon što je uklonjen. Na trafostanici na kojoj je osvanuo novi mural, ranije su bila dva posvećena Vukovaru, jedan Dinamu i jedan Praljku. Zbog Praljka su građani i građanke zatražili uklanjanje murala, nakon čega su se pojavili nezadovoljnici i prosvjedujući izradili novi mural.
Fotografije novog murala na svom je Facebook profilu objavio psihijatar Herman Vukušić, koji je poručio da je u obnavljanje murala sudjelovalo dvadesetak zagrebačkih veteranskih udruženja čiji članovi su se okupili u znak protesta jer su ga nove gradske vlasti uklonile. Naglasio je da “mural uzvraća udarac”, a mnogi su mu na Facebooku profilu uputili komentare podrške. Prije dva dana mural je ipak ponovno prebojan, tj. izbrisan.
Štit za Mladića
S druge strane rijeke, u Srbiji, nedavno su osvanuli murali posvećeni jednom drugom osuđenom ratnom zločincu, Ratku Mladiću. Brzo nakon što je podršku Mladiću osvanula na nekoliko lokacija u Novom Sadu, te su grafite prefarbali lokalni aktivisti. U centru Beograda je pak zbog Mladićevog murala u studenom danima trajala napetost, a one koje su taj mural oslikali i “štitili” štitila je i policija.
Aktivistkinje Jelena Jaćimović i Aida Ćorović na prosvjedu protiv murala Mladiću u jednom su trenutku na mural bacile jaja, nakon čega su privedene. U policiji smo Aida i ja rekle da je lepo što nas štite – samo bi sledeći put njihove mlađe kolege mogle da nam kažu ko su i za koga rade, umesto da na blanko zavrću ruke ženama koje na zid bacaju jaja, komentirala je čitavu stvar Jaćimović.
Rukopis nasilja i mržnje
O grafitima koji na ovakav i sličan način slave nasilje i mržnju, na Phralipenu smo već pisali. Po Zagrebu ih je još uvijek mnogo, a njima su gradske vlasti desetljećima pristupale samo kao činu vandalizma, kako se to i isticalo u izvještajima o pojavi i mjerama sprječavanja grafitiranja. Kontekstualizirajući pojavu i opstanak takvih grafita u Zagrebu, ali i drugdje, taj narativ treba konstantno širiti.
Izvještavanje o crtanju i brisanju murala posvećenog Praljku uglavnom prolazi bez uvezivanja razgovora tako da se problematizira veličanje nasilja prema manjinama, iskazivanje netrpeljivosti prema “drugima”. Grafiti mržnje ne postoje, naravno, izolirano od svega ostalog, dio su nasilne i mrziteljske atmosfere, koja se u nas nekažnjeno i neopterećeno širila s najviših državnih instanci. Rukopis koji se pojavljuje na ulicama grada sišao je iz Sabora, iz Ureda predsjednika, a u tim se prostorima i povratno amenuje.
U izvještajima Grada Zagreba o uklanjanju grafita desetljećima se naglasak stavljao na to da grafiti narušavaju izgled grada, šire i stvaraju dojam neurednosti i zapuštenosti – govorilo se općenito o svim grafitima kao estetskom pitanju. Našu djecu i mlade moramo naučiti da čuvaju i cijene svoj grad, umjesto da njegova pročelja uništavaju i zato smo pokrenuli akciju kojom ćemo ih educirati i informirati kako bismo sačuvali atraktivnost Zagreba, poručivao je svojedobno o ovoj problematici Milan Bandić. Nije u pitanju atraktivnost Zagreba, niti bilo kojeg drugog grada uostalom. U pitanju je bilo i ostalo zatiranje ljudskih prava. Ono štetno što se i kome dozvoljava izreći i učiniti.
Više od brisanja
Valja na kraju uputiti i na činjenicu da se najviše spornih grafita i murala nalazi u Novom Zagrebu (kao i Praljkov), te u zapadnom dijelu grada – Trešnjevka, Rudeš, Voltino. Međutim, gradskoj vlasti je dosad u primarnom interesu bilo micanje grafita iz užeg centra, i to prvenstveno zbog “peglanja” krajolika za turiste i stvaranje specifične poželjne estetike.
Treba vidjeti kako će prioritete posložiti trenutna vlast, i na kojim će sve razinama (ne samo brisanjem grafita i murala) odgovarati na ovakve pojave. To što se na Laništu pišu i brišu Praljkovi murali, a na stadionu u Kranjčevićevoj na utakmici Lokomotive i Hajduka dugo i glasno skandira “cigani, cigani, cigani”, ove se vlasti tiče puno više i dublje nego što su zasad u svojoj praksi pokazali.
