U radni posjet Savezu Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” došla je Sophyja Zahova, predstavnica islandskog Instituta za strane jezike Vigdís Finnbogadóttir, koji u okviru inicijative Roma in the Center, u partnerstvu sa SRRH “KALI SARA”, od veljače 2021. godine provodi projekt Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice! pod okriljem Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj.
Zahova, porijeklom iz Bugarske, radi na Sveučilištu na Islandu na koji je došla 2016. godine. Između ostalih aktivnosti, proučava povijest romske književnosti, identitet i jezik. Općenito, identitet zajednica iz istočne Europe oduvijek je bio predmet njenih interesa pa je upisala i Interkulturalne studije u Beogradu te doktorirala na temu “Crnogorski identitet nakon raspada Jugoslavije”. Tijekom studiranja naučila je jezik, a to joj je omogućilo uvid u širu povijesnu i arhivsku građu o Romima s područja jugoistočne Europe.
Velika dijaspora Roma s područja bivše Jugoslavije živi diljem Europe i svijeta, a među njima je romska intelektualna elita koja je još 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća pokrenula svjetsku romsku organizaciju i bila uvelike zaslužna za održavanje prvog Svjetskog kongresa Roma 1971. godine u Londonu, ističe Zahova, dodajući kako su romski lideri, poput Slobodana Berberskog, Rajka Đurića i Veljka Kajtazija, poznati u inozemstvu i pravi su primjer te elite.
Interes za romsku književnost i kulturu kod Zahove se pojavio još u najranijem djetinstvu dok je u Bugarskoj, gdje se rodila i živjela s obitelji, u osnovnoj školi pohađala mješoviti razred pa je imala puno prijatelja među romskom djecom, a to je podržavao i njezin otac, Makedonac po nacionalnosti. Skupljala sam knjige na romskom jeziku i malo pomalo sve ih pročitala. Romska književnost postala je moja ljubav, a kasnije i profesionalno zanimanje. Krenula sam s radionicama za romske autore i izdavače te ih međusobno povezala, a s godinama sam stjecala iskustvo i realizirala sve veći broj projekata. U tom se trenutku na Islandu otvorio Internacionalni centar Vigdís Finnbogadóttir koji je imao podršku UNESCO-a te sam vidjela svoju priliku da među informacije i aktivnosti vezane uz manjinske jezike, a kojima se centar bavio, uvrstim i romski jezik, objašnjava Sofyja svoj dolazak na Island te sudjelovanje u projektima Internacionalnog centra nazvanog po aktivistici i političarki Vigdís Finnbogadóttir, prvoj ženi u svijetu koja je izabrana za predsjednicu države 1980. godine.
Vigdís Finnbogadóttir postala je ikona ženskog pokreta na Islandu, ali i diljem Europe, a svoju je borbu za ravnopravnost žena započela 1970-ih godina sudjelujući u organizaciji prosvjeda za ravnopravnost žena te u formiranju ženskog pokreta. Nakon završetka studija predavala je francuski jezik i dramu na Sveučilištu u Menntaskólinnu i Reykjaviku, zatim i na Islandskom sveučilištu te držala tečajeve francuskog jezika na islandskoj državnoj televiziji. Bila je umjetnička ravnateljica kazališne družine Reykjavik, a javnosti je postala poznata kao ravnateljica Gradskog kazališta Rejkjavik i članica Savjetodavnog odbora za kulturna pitanja u nordijskim zemljama. Na poziciji predsjednice države bila je punih 16 godina, od 1980. kada je unatoč skepticima i lošim prognozama pobijedila na izborima do 1996. godine kada je nakon završenog četvrtog mandata odlučila da se više neće kandidirati. Te je godine postala osnivačica Vijeća ženskih svjetskih vođa (The Council of Women World Leaders) na Sveučilištu u Harvardu u okviru državne škole John F. Kennedy. Dvije godine kasnije imenovana je predsjednicom Svjetske komisije za etiku u znanosti i tehnologiji pri UN-u.
Poznata po svom zalaganju za otvaranje škola za učenje stranih jezika, često govoreći u javnosti kako Islanđani moraju učiti strane jezike jer je to njihov prozor u svijet, Vigdís Finnbogadóttir je proglašena UNESCO-ovim ambasadorom za jezike, a postala je i voditeljica Međunarodnog instituta za multikulturalnost i jezike nazvanog njezinim imenom koji je UNESCO otvorio na Islandu. U tom je novootvorenom institutu Sofyja Zahova upisala svoje postdiplomske studije s ciljem istraživanja romske kulture te pokrenula projekt koji je financirao naučni centar s Islanda. U svim do tada postojećim istraživanjima u koje sam imala uvid nailazila sam na uvijek isto prikazivanje Roma kroz perspektivu marginaliziranog naroda, a moja iskustva iz suživota s Romima pokazivaia su upravo suprotno.. Naravno, ako gledamo kroz socijalni aspekt Romi su najčešće na margini društva, ali s aspekta romske kulture oni nisu na marginama. Polazeći od samih Roma, oni su u centru svoga svijeta, govori Zahova objašnjavajući suštinu svog projekta kojim je željela pokazati da postoji puno Roma i Romkinja koji nisu marginalizirani i koji imaju svoju akademsku priču, kao i priču vezanu uz kulturu i obrazovanje.
Percepcija Roma kod većine mojih kolega i susjeda na Islandu, među kojima mnogi nikada nisu uživo vidjeli Roma ili Romkinju, bazirala se na likovima iz knjiga te je u tom smislu bila snažno egzotizirana poistovjećujući ih s ljudima bez škole, koji imaju barem jedan zlatni zub, žive u kolima ili u improviziranim, derutnim kućicama, a po zanimanju su plesači, zabavljači i bave se gatanjem. Stoga je susret Islanđana s akademski obrazovanim Romima, a koji su u okviru mog projekta bili gosti na radionicama i predavanjima održanim na Islandu za njih bio svojevrstan kulturološki šok te su ostali iznenađeni saznanjem da postoji priličan broj visoko obrazovanih Roma različitih struka.
Na konferenciju koju je organizirala u okviru projekta dovela je, primjerice, Iana Francisa Hancocka, romskog lingvista rođenog u Engleskoj koji predaje na Odjelu za lingvistiku na Sveučilištu u Texasu u Austinu, Hristu Kyuchukova koji se u okviru svog znanstveno-istraživačkog rada posvetio temama vezanim uz dvojezičnost i obrazovanje romske i turske djece u Europi, uz psiholingvistiku i sociolingvistiku, kao i uz genocid nad Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata i pojavu antiromizma u Europi, Lilyanu Kovatchevu, romsku aktivisticu i učiteljicu, stručnjakinju za romski jezik i autoricu brojnih knjiga koja je dugi niz godina bila stručni savjetnik u Ministarstvu obrazovanja u Bugarskoj, te Colina Clarka, profesora sociologije i socijalne politike na Sveučilištu u zapadnoj Škotskoj.
Uslijedio je projekt vezan uz knjige i predstavljanje romske literature u okviru kojeg je nastala knjiga kratkih priča francuskog novelista Matea Maximoffa, online izdanje na islandskom jeziku. Tumačenje narativa iz romskih tekstova i njihovo povezivanje s romskim identitetom osim toga što je dio njezinog profesionalnog interesa za Sofyju je i izvor zadovoljstva te je tako povezala struku i osobni interes. Kad Romi pišu o sebi, oni kroz svoju knjigu provlače sliku o svim Romima pa su tekstovi puni kolektivnog identiteta koji čak i izražavaju koristeći se u pojedinim opisima konstrukcijom “mi Romi”, objašnjava Zahova i nastavlja: Kod drugih naroda ovako istaknuta tema porijekla bila je prisutna u 19. i početkom 20. stoljeća, kad su gradili svoj identitet, a u njihovoj modernoj književnosti toga više nema, dok je u romskoj literaturi danas to vrlo česta tema. Kao druga istaknuta tema pojavljuje se stradanje za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa onda stradanje i prisilna migracija 90-ih godina prošlog stoljeća kao posljedica ratnih sukoba na Kosovu gdje je živio veliki broj Roma. Ono što želim naglasiti je da svrha pisanja o ovim temama nije kako bi sebe prikazali kao žrtve i produbljivali traume već potreba da svijetu ispričaju svoju povijest koja je malo poznata.
Mnogi romski književnici i umjetnici primjer su iz kojeg vidimo da teorijsko pravilo iz etnologije, koje kaže da što jače neku zajednicu potiskuješ i ograničavaš to je otpor te zajednice jači i jača njezin identitet, dovodi do toga da u toj zajednici izrastaju pojedinci snažnog personaliziranog autoriteta poput, primjerice, Alije Krasnićija i Neđe Osmana. Alija Krasnići jedan je od najproduktivnijih romskih autora koji stvara na romskom jeziku i svakako jedan od najboljih prozaista, a Neđo Osman velikan je među glumcima. Glumio je u kazalištu, u brojnim filmovima, bavi se pisanjem poezije, a u Njemačkoj u Kölnu osnovao je kazalište TKO. Život u mahali ostao je dio njihovog identiteta na kojem su razvili svoj vrhunski umjetnički izričaj.
Svoje znanje i iskustvo Sofyja Zahova pretočila je u osnivanje inicijative Romi u centru (Roma in the Centre), fokusirajući se na romsku kulturu i književnost u okviru Centra za multikulturalnost i jezike Vigdís Finnbogadóttir te želeći stvoriti drugačije perspektive gledanja na isto iz ‘centra’ samih Roma. I upravo se u okviru te inicijative razvila suradnja sa Savezom Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” u okviru projekta Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice!, namijenjenog uključivanju mladih Romkinja u sve društvene, ekonomske i političke tokove, povećanju broja onih koje će završiti osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje te obrazovanju vezanom uz maloljetničku trudnoću, preuranjeno sklapanje braka i planiranje obitelji.
Među srednjom i starijom generacijom Roma i Romkinja zaista ima velikana u svim profesijama koji su bili dovoljno uporni da probiju granice predrasuda i stereotipa te se nadam da će biti mladih koji će u njima vidjeti svoje uzore. Mlađa generacija u svim zemljama, kod mnogih naroda ne samo romskog, tek mora u sebi pronaći takav entuzijazam. Kroz ovaj projekt, ali i razne druge projekte usmjerene na njih kao ciljane korisnike spremni smo im pružiti svu moguću pomoć, rekla nam je Sofyja Zahova na kraju razgovora.
