Sonja Timofejeva poznata je romska pjevačica, glumica i plesačica iz Rusije. Postala je popularna nakon premijere filma Ciganin (Cygan), a godinama je nastupala u moskovskom kazalištu Romen. Bila je solistica Moskontserta, izvođačica ruskih romansi i romskih pjesama. Devedesetih je napustila kazalište, a o njezinoj se sudbini ništa nije znalo. Bilo je glasina da je napustila Rusiju i da živi u inozemstvu, ili čak da je umrla. Zbog osebujnosti po kojoj je uvijek bila poznata, različiti scenariji kolali su uokolo i nijedan se nije moglo tek tako odbaciti.
Sve je iznenadila 2014. godine kada se odjednom pojavila u programu Andreja Malahova Neka govore (Pustʹ govorât) u dobi od 69 godina i sa suprugom četvrt stoljeća mlađim od sebe. Ispričala je tada ukratko gdje je bila i što je radila, napravila brzinsku retrospektivu svoje karijere i fokusirala se na tajne magije i kako iz karata saznati vara li vas suprug ili ne. Ipak je Timofejeva iz duge loze gatara, a prema glasinama, Galina Brežnjeva, kći Leonida Brežnjeva i Viktorije Brežnjeve, i Raisa Gorbačeva, supruga Mihaila Gorbačova, dolazile su svojedobno kod nje da im gata.
Život u koji je stalo mnogo i još više
Život Sonje Timofejeve djeluje kao da je iz romana. Ne iz lakoplovećih romana u kojem glavne likove prati sretna zvijezda, nego iz onih teških, u kojem život na leđa natovari puno, ali čovjek to nekako ipak nosi. Njezina majka bila je Evgenija Baurova, pjevačica i plesačica iz porodice lenjingradskih Roma. U ranoj dobi Sonja je uživala u oponašanju majke kako pleše, razvijala ljubav za zaigranu umjetnost. Kad je imala četrnaest godina, ujaci su željeli da se uda. Svatovi su je doslovno oteli iz škole, ali ona se potukla i nije htjela ići s njima. Odvedena je u nepoznatu kuću i zaključana u sobi, ali na prozorima nije bilo rešetki, pa se oslobodila i trčala dvadeset kilometara, natrag svojoj kući. Brat Anatolij nakon toga se otišao obračunati s nametnutim mladoženjom i brak je brzo maknut sa stola. Kasnije je Sonjin život obilježila tragedija – brata Anatolija su ubile nepoznate osobe.
Svojevoljno i zaljubljeno, Timofejeva se prvi puta udala već kao poznata glumica, za Alekseja Hmeljeva, sina također poznatih kulturnjaka Ljalje Černoje i Nikolaja Hmeljeva. Živjeli su na visokoj nozi, u vili u Tverskoj. Sonja je od ranije imala sina Evgrafa, nazvanog po ocu Evgrafu Jankovskom, poljskom Romu, u kojeg se zaljubila u kazalištu Romen, i koji je nestao dan nakon rođenja djeteta. S Aleksejem Hmeljevim Timofejeva je bila do njegove smrti, kad je 2000. godine umro od srčanog udara. Tada je bila bez posla, prodala je sve starine i preselila se u mali stan. Svog sljedećeg supruga Vjačeslava Bobrika, prodavača u kiosku, upoznala je vraćajući se kući nakon jednog posjeta groblju, zamolivši ga stotinu rubalja za cigarete. Prepoznao ju je iz filmova i dao joj novac. Godinu dana kasnije su se oženili.
Bogata i nezaboravna karijera
Iako je njen privatni život često posebno zanimljiv ljudima, Timofejeva je ipak najveći utjecaj ostavila kroz svoju raznoliku i impresivnu karijeru. Njen je talent vrlo rano primijetio jedan od umjetnika kazališta Romen pjevajući s romskim ansamblom u Tuli. Ubrzo nakon toga je postala je zvijezda u Romenu, glumila i pjevala. Odlazila je i na turneje, pjevala u Francuskoj, Americi i Italiji. Na jednom od koncerata upoznao ju je Luciano Pavarotti i pozvao da pjeva s njim u Milanu. Pojavila se s njim u La Scali, gdje su zajedno otpjevali Crne oči (Oči čërne). Glumila je u brojnim kazališnim predstavama u Romenu, ali i brojnim filmovima (da navedemo samo neke: Živi trup, Privalov milioni, Crna breza, Balamut). Snimila je i dva glazbena albuma, Gypsy Folk Songs 1970. godine i Старинные романсы (Old romance) 1976. godine.
Posebno je značajan njen angažman u Romenu, jer se radi o istinskom stvaranju (bolje) povijesti. Naime, jako je malo država na svijetu koje imaju romske kazališne ansamble i kazališne trupe. Rusija odudara kao primjer zemlje koja se može pohvaliti izvanrednom kazališnom tradicijom, a moskovsko romsko kazalište Romen to najbolje ilustrira, jer postoji već skoro čitavo stoljeće. Preteča Romena bili su romski zborovi koji su se počeli pojavljivati u različitim gradovima Ruskog carstva krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Prva profesionalna romska kazališna trupa nastala je krajem 19. stoljeća, nije imala svoje kazalište, ali je sudjelovala u predstavama koje su postavljala druga kazališta.
Ideja o osnivanju romskog kazališta pojavila se 1930. godine među aktivnim romskim intelektualcima. Romen je nastao kao Studio indo-romskog kazališta. Krajem 1931. godine Studio je prikazao svoju prvu glazbeno-dramsku izvedbu zasnovanu na drami Aleksandra Germana Život na kotačima. Predstava je prikazivala poteškoće prijelaza na nenomadski način života i mlade Rome koji se pokušavaju integrirati u novoj zajednici. Nakon premijere Studio je promijenio naziv u Kazalište Romen. Razdoblje od sredine 1950-ih godina do kraja 1970-ih godina bio je zlatno doba Romena, kada se uvijek igralo u prepunim dvoranama.
Tada je nastala i legendarna predstava Mi smo Cigani, koja se u Romenu izvodi već skoro 50 godina u kontinuitetu, a prikazana je i u 30-ak drugih zemalja diljem svijeta. Kazalište Romen dalo je svijetu niz izuzetno nadarenih glumaca poput Ivana Rom-Lebedeva, Ljalje Čornaje, Ekaterine Žemčužnaje, Marije Skvortsove, i naravno – Sonje Timofejeve, koja je bila neizostavna akterica u periodu najveće popularnosti kazališta.
Ako odete na YouTube i pretražite neke od nastupa Timofejeve, neizostavno ćete u komentarima naići na ljude koji se i danas dive njenim autentičnim i dirljivim izvedbama, svakoj emociji u njenom glasu i pokretima tijela. Njen duboki topli zvonki glas i zarazno veselje njenog plesa, najveći su otpor svom teretu života i najljepši poklon što je Timofejeva dala svijetu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
