23. siječnja 1910, prije stotinu i jedanaest godina rođen je romski glazbenik Django Reinhardt, jedan od najvažnijih europskih, ali i svjetskih jazz umjetnika svih vremena. Django, ili pravim imenom Jean Reinhardt, rođen je u karavani manuških Roma pokraj mjesta Liberchies u Belgiji. Već od najranijih godina počeo je svirati violinu, bendžo, a onda i bendžo gitaru. Do svoje 17 godine, zajedno s bratom Josephom, mladi je Django već redovito svirao po pariškim lokalima i živio od svoje umjetnosti, a onda se oženio Bellom Mayer, djevojkom iz romskog naselja u kojem je tada živio.
Godinu nakon vjenčanja, njegova je glazba 1928. godine po prvi puta snimljena na ploču. Django na ovim najranijim snimkama svira bendžo gitaru kao pratnja harmonici (Maurice Alexander, Jean Vaissade i Victor Marceau) i vokalu (Maurice Chaumel). Glas o mladom Djangu proširio se Europom i preko La Manchea došao do britanskog glazbenika i vođe benda Jacka Hyltona koji će pri svojem posjetu Parizu Djangu ponuditi mjesto u orkestru. Django ponudu odmah i prihvaća, međutim, njegova će međunarodna karijera umalo skončati prije nego što je zapravo počela, zato što je umjetnik ubrzo doživio skoro kobnu nesreću.
Pripremajući se 2. studenog 1928. za počinak u kolima u kojima je tada živio s Bellom, Django je nehotice svijećom zapalio umjetno cvijeće koje je Bella izrađivala od vrlo zapaljivog celuloida. Iako je bračni par uspio preživjeti požar koji je uslijedio, glazbenik je zadobio po život opasne ozljede, naročito desne noge i lijeve ruke. Liječnici su preporučili amputaciju noge, međutim Django je to odbio – a onda je nakon 18 mjeseci oporavka i uspio povratiti mogućnost hoda. Ipak, Djangova se lijeva ruka nije nikad u potpunosti oporavila. Koristeći kao terapeutsko sredstvo novu gitaru koju mu je poklonio brat Joseph, mladi je umjetnik sviranjem povratio kontrolu nad svim prstima teško ozlijeđene ruke osim prstenjaka i malog prsta. Godinu nakon požara, Bella je Djangu rodila njegovog prvog sina Henrija Loussona, a par se rastao.
Poslije rastanka od Belle, Django se uputio na putovanja po Francuskoj, rehabilitirao je ruku i svirao po raznim klubovima. Čini se da ga je upravo u ovom razdoblju znanac Émile Savitry izložio pločama jazz glazbenika kao što su Louis Armstrong, Duke Ellington, Joe Venuti, Eddie Lang, itd. Django glazbeno skreće prema jazzu, upoznaje mladog violinista Stéphanea Grappellija i s njim u Parizu pokreće danas nezaobilazni dio povijesti jazza – Quintette du Hot Club de France. Od 1934. do 1939. Reinhardt i Grappelli sviraju kao glavni solo umjetnici novopokrenutog kvinteta, a Reinhardt radi i snima s džezistima kao što su Adelaide Hall, Coleman Hawkins, Benny Carter, Rex Stewart i Louis Armstrong. Ploče Reinhardta i kvinteta dolaze i do SAD-a gdje ih za američko tržište izdaje Decca Records.
Početak Drugog svjetskog rata Djanga je zatekao na turneji kvinteta u Engleskoj. Grapelli odlučuje ostati, a Django se vraća u Francusku. Život Roma u Europi za vrijeme je nacističke okupacije iznimno pogibeljan, a živote u koncentracijskim logorima diljem Europe izgubile su stotine tisuća Roma. Od toga je samo na području Republike Hrvatske poimence zabilježeno 16 tisuća romskih žrtava. Osim što je bio Rom, Django se bavio jazzom – glazbenim izričajem također ne odveć po volji nacionalsocijalista. Ipak, svemu ovome unatoč, Reinhardt je kao tadašnja zvijezda europskog jazza uspijevao preživjeti, nastupati, svirati, snimati i zarađivati od svoje umjetnosti.
1943. oženio se svojom dugogodišnjom partnericom Sophie Naguine Ziegler i s njom dobio sina Babika Reinhardta, koji je kao i Djangov mlađi sin Henri također ostvario glazbenu karijeru. Kako su se uvjeti u okupiranoj Francuskoj pogoršavali okretanjem ratne sreće u korist Saveznika, Django je nekoliko puta pokušao pobjeći iz Francuske, ali u tome nije imao sreće. Nakon svršetka rata, pridružio se Grappelliju u Engleskoj, a u jesen 1946. krenuo preko Atlantika u Sjedinjene Američke Države. Django se u SAD-u pridružio orkestru Dukea Ellingtona i nastupao s mnogim zapaženim američkim glazbenicima. Po svemu sudeći, ipak se nije uspio pronaći u Americi – nije imao svoju uobičajenu Selmer gitaru, a nakon nekog su vremena presušili i poslovi, pa se u veljači 1947. vratio u Francusku.
Po povratku u Europu, nastavio je nastupati i snimati u Francuskoj, a onda i u Rimu. Konačno, 1951. se godine nastanio u mjestu Samois-sur-Seine gdje je živio sve do svoje smrti. 16. svibnja 1953. godine, vraćajući se sa svirke u Parizu, Reinhardt je kolabrirao na ulici i isti dan umro od posljedica moždanog krvarenja, u 43. godini starosti.
Jean Django Reinhardt jedno je od najznačajnijih imena glazbene povijesti turbulentnog 20. stoljeća. Biti rođen kao Rom u Europi namjerenoj da svim svojim mogućnostima zatre prljave ili drugačije narode i ljude, a osim toga i s fizičkim hendikepom zbog nesreće u mladosti, ovaj je glazbenik ipak uspio Europi i svijetu prenijeti glazbeni zapis svoje unutrašnjosti i omogućiti da i 111 godina nakon njegovog rođenja još uvijek uživamo u umjetničkim dometima koje nam je zaviještao. Zahvaljujući njemu, danas u glazbi poznajemo posebnu vrstu jazza nazvanu jazz manouche ili gypsy jazz, odnosno romski jazz. I oba lokaliteta u kojima je glazbenik započeo, odnosno završio svoj plodonosni život, ostala su trajno obilježena njegovim prisustvom, pa se tako u mjestu njegova rođenja Liberchies u Belgiji svake godine u svibnju održava Django Reinhardt Jazz Festival, dok se u mjestu Samois-sur-Seine gdje je proveo posljednje dane svojeg života, svake godine održava festival romskog jazza Festival Django Reinhardt.
