Prošle srijede, 9. prosinca, prikazana je online premijera predstave Heroji romske kazališne grupe Romano Svato iz Beča. Scenarij su napisale sestre Romkinje Sandra i Simonida Selimović te Marianne Strauhs, a režirala ju je Sandra Selimović. Radnja predstave događa se u prihvatnom centru u Austriji, a tri žene izbjeglice, koje dolaze iz različitih kultura, čekaju pravo na azil. Predstava je prikazana u sklopu jedinog međunarodnog romskog kazališnog festivala kojeg svake godine od 2017. organizira Independant Theater Hungary u sklopu kojeg romske kazališne grupe i umjetnici iz više dijelova Europe predstavljaju svoj rad.
Na početku predstave upoznajemo Iranku Anais (Mateja Maded) i Sirijku Saidu (Simonida Selimović), koje zbog ograničenog prostora u kojem zajedno prebivaju imaju nalete frustracije jedna na drugu. Uskoro im u sobu dolazi i Milena Đorđević (Ivana Nikolić), Romkinja s Kosova, a sveopća frustracija naglašena je sekvencom u kojoj glumice ubrzano obavljaju različite radnje. Recimo, u istoj se prostoriji Anais moli, Saida obavlja nuždu, a Milena se šminka, zatim jedna čita knjigu, druga vježba, a treća pokušava spavati.
Frustracija porađa netrpeljivost, pa tako Saida vrijeđa Milenu na temelju njenog romskog porijekla. Saida pokušava dehumanizirati novopridošlu Milenu, govoreći Anais kako je sigurno prevarantica jer ima toliko krema i šminke u torbi, hvatajući se za tipične predrasude o Romima. Nakon što Anais kaže Saidi da ne želi imati ništa s tim, Saida se naljuti i kaže joj da mora odabrati stranu. Predstava na taj način ukazuje kako se iz očajnih uvjeta rađa netrpeljivost i mentalitet mi ili oni.
Osim situacije u prihvatnom centru, predstava problematizira i neugodna iskustva policijskog ispitivanja prije dolaska u centar. Glumice koje glume Anais i Milenu mijenjaju uloge i postaju policajka i prevoditeljica, a radnja se prebacuje u policijsku postaju. Policajka ispituje Saidu kojim je prijevoznim sredstvima došla u Austriju, koji je razlog dolaska, otpužuje ju da ima egipatski naglasak, traži od nje da otkrije ličnost svojih krijumčara i slično. U međuvremenu, Saida nekoliko puta zamoli za vodu jer je iznimno žedna od puta, ali policajka to odbija napraviti sve dok ne odgovori na sva pitanja.
Promjena uloga događa se u krug. Pa se tako glumice koje glume Anais i Saidu preobražavaju u policajku i prevoditeljicu dok ispituju Milenu, a isto tako pri ispitivanju Anais. Milenu se zbog romskog porijekla optužuje da je krijumčarka ekonomskih imigranata iz Kosova. Policajka koja ispituje Milenu govori prevoditeljici kako su svi Romi prevaranti, ali joj napomene da ne prevede što je rekla.
Milena u jednom trenutku naglašava da njen identitet nigdje nije zastupljen. Naime, u Kosovu se Albanci bore za neovisnost, ali nju kao Romkinju u cijelom tom konfliktu nitko ne predstavlja. Ona je rođena kao autsajder, jednako na Kosovu kao u Austriji.
Predstava također problematizira seksualno zlostavljanje pomoću lika čuvara prihvatnog centra (Jorg Waltenberger) koji, kada otkrije da su se djevojke napile jer je Milena prokrijumčarila alkohol u sobu, počinje raditi niz neprihvatljivih radnji poput mirisanja kose, tjeranja Anais da klekne na koljena i da zajedno plešu. Nakon što se Saida pobuni protiv toga, odvodi ju iz sobe i najvjerojatnije siluje. Na taj način predstava ukazuje na još jedan moment obespravljenosti.
U posljednjem policijskom ispitivanju saznajemo da je Anais pobjegla iz Irana jer je lezbijka, a homoseksualizam je tamo kažnjiv smrću. Međutim, Anais je djevica koja se uvijek bojala svojih misli i strahovala da će netko u njenim očima vidjeti da zaljubljeno gleda svoju prijateljicu Samiru. Cijela ideja seksualnosti joj je nelagodna jer ju je morala sakrivati cijeli život. Međutim, policajka ju pita niz neugodnih pitanja kako bi dokazala svoju seksualnost i ne prihvaća da je moguće znati da si lezbijka ako nikada nisi stupila u seksualni odnos.
Važno je napomenuti da su Sandra i Simonida Selimović pročitale preko tisuću prijepisa policijskih ispitivanja izbjeglica i odabrale tri najreprezentativnija za svaku od protagonistica, što znači da su se upravo takva ispitivanja događala. Dakle, homofobija, anticiganizam i odbijanje udovoljavanja osnovnim potrebama poput žeđi, uobičajene su prakse pri ispitivanju izbjeglica.
Središnju poruku cijele predstave nam otkriva Milena kada poistovjećuje Europu s utvrdom na vrhu planine. Naime, Europa je u toj alegoriji golemi dvorac, a oko nje je duboki opkop ispunjen vodom. U dvorcu su Nizozemci, Nijemci, Talijani, Francuzi i Skandinavci, koje Milena naziva pravim Europljanima, i sudjeluju u velikoj zabavi. Međutim, kada ona i slični poput nje pokušaju doći na zabavu odjednom svi odu u kuhinju, skrivaju najbolje komade hrane i demonstriraju protiv njih.
Predstava završava tako da policajka prijeti Anais povratkom u Iran, što za nju znači sigurnu smrt. Jedini izlaz kojeg Anais vidi je da se okrene protiv Milene i Saide i kaže policajki da planiraju pobjeći, što i učini. Na taj način uočavamo već spomenutu instrumentalnu funkciju prihvatnih centara – okretanje izbjeglica jednih protiv drugih kako bi policiji otkrili njihove namjere. Izbjeglice, dakle, iz nehumanih uvjeta dolaze u Europu u nadi za boljim životom, a dočeka ih neopravdano optuživanje i ispitivanje puno predrasuda, malena prostorija za obitavanje, netrpeljivost spram ljudi u sličnoj situaciji i seksualno zlostavljanje od strane autoriteta, a jedini izlazak koji im se nudi je okretanje protiv drugih izbjeglica i otkrivanje njihovih namjera.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
