Socijalni antropolog, aktivist, novinar, voditelj romskih NVO-a i savjetnik mnogih međunarodnih organizacija Ciprian Necula nedavno je održao online predavanje Roma Sovieticus: Romsko iskustvo u komunizmu (Roma Sovieticus: Roma Experience under Communism), u kojem je analizirao utjecaj kojeg je sovjetsko iskustvo imalo na romske živote, poglavito u Rumunjskoj.
Necula je naveo kako je živio desetak godina u Sovjetskom Savezu i imao lijepo djetinjstvo, a u mladosti je, nakon pada Istočnog bloka, slušao o njemu samo negativno. Kada je odlučio akademski proučiti položaj Roma u Sovjetskom Savezu, od Roma je uglavnom čuo pozitivne dojmove, a kada je počeo istraživati, kaže, pronašao je vrlo kompleksnu priču.
Naime, rumunjski Romi obično smatraju da je komunizam bio bolji režim za njih jer su im dana jednaka prava, što je uključivalo socijalnu zaštitu poput sigurnih poslova, dobrih stambenih uvjeta i dostupnih zdravstvenih i obrazovnih institucija. Necula navodi da je rasizam bio zabranjen i ako je netko Roma nazvao pogrdno, mogao je biti uhapšen. Romima je omogućeno obrazovanje te se zbog komunizma stvorila nova generacija političara, odvjetnika, aktivista, policajaca i prirodoslovnih znanstvenika romskog podrijetla.
Međutim, tijekom trajanja Sovjetskog Saveza rumunjski Romi nisu bili priznati kao etnička manjina, nego socijalna skupina, što je onemogućilo da slobodno nastavljaju i razvijaju svoju tradiciju, jezik i način života. Doduše, Komunistička je partija 1946. godine napisala manifest u kojem je molila Rome da glasaju za njih i obećala im da će ih se, kada dođu na vlast, priznati kao etničku manjinu, ali romsko je vodstvo tada stalo na stranu buržuja i nacista, istaknuo je Necula.
Prvi dokument Komunističke partije nakon dolaska na vlast koji spominje Rome je iz 1949. godine i određuje Rome kao socijalnu skupinu, a ne etničku manjinu, ističući da je pitanje Roma u suštini socijalnog, a ne etničkog karaktera. Smatralo se da nije potrebno razvijati posebnu politiku pomoći Romima već organizirati pomoć svim siromašnim ljudima, među kojima su i Romi.
Isticanje Roma samo kao socijalne skupine, a ne etničke manjine, dovelo je do diskriminirajućeg odnosa spram Roma koji su bili nomadi. Program Komunističke partije sastojao se od izgradnje besplatnih stanova, zdravstvenog osiguranja, besplatnog obrazovanja i zapošljavanja, a nomadi koji nisu željeli prijeći na sedentarni životni stil predstavljali su problem. Budući da nomadi nisu imali nekretnine, vrijednost koju su posjedovali bila je zlato, na što je Komunistička partija gledala vrlo nevoljko te im prisilno oduzimala to obiteljsko blago. Mnogi su bili primorani napustiti svoj nomadski način života, skrasiti se u stanovima i raditi u tvornicama. Necula napominje kako je to relativno lako padalo kovačima koji su navikli na fizički rad, ali teško glazbenicima koji su voljeli lijepo izgledati i nastupati pred publikom. Također, nije se njegovao romski jezik već se radilo na asimilaciji romskog stanovništva u jednoznačni proletarijat.
Nakon razdoblja oduzimanja zlata i pretvaranja nomada u sedentarne proletere, koje je trajalo od ranih 50-ih do početka 70-ih godina, dolazi razdoblje u kojem Romi bivaju smatrani opasnima za društveni poredak. Naime, 1971. godine događa se prvi Svjetski kongres Roma u Londonu, a Komunistička partija Rumunjske se počinje bojati da će domaći Romi stupiti u kontakt s Romima iz drugih dijelova svijeta. U Rumunjskoj se počinje javljati romski pokret koji problematizira policijsku brutalnost, rasizam i marginalizaciju, a u fokus stavlja romski jezik, kulturu i običaje, na što Komunistička partija reagira vrlo negativno.
Na kraju predavanja Necula je istaknuo važnost osobnog mišljenja Roma koji su živjeli u oba sustava, a pogotovo onih koji su živjeli i prije Drugog svjetskog rata. Jedan od najdražih svjedočenja mu je bilo od jednog starijeg Roma koji prenosi:
U komunizmu smo po prvi put postali ljudi. Prije njega bili smo ništa, zamalo ubijeni od nacista. Nakon Drugog svjetskog rata dobili smo kuće, poslove, zdravstvo, besplatne škole za djecu, prvi put u životu sam otišao na godišnji odmor. Međutim, cijena koju smo platili bila je visoka. Moja obitelj bila je nomadska i naš se životni stil potpuno promijenio. Morao sam se naviknuti na život na plaći jer sam uvijek živio od onoga što sam izradio i prodao. S druge strane, moj unuk je sada odvjetnik. Komunizam nas je uveo u novu perspektivu. Morali smo izgubiti dio svojeg kulturnog identiteta da bi zadobili društvenu zaštitu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
