Gabrijel Đorđević, četrnaestogodišnji Rom, završio je na francuskim ulicama s teškim ozljedama lica, prijelomom očne duplje i četiri slomljena zuba. Tvrdi da ga je udario policajac i da je jedna od brojnih žrtava policijskog nasilja u Francuskoj. Policajci pak tvrde da je Đurđević pao dok je bježao. Đorđevićev je slučaj ovih dana dignuo Francusku na noge – Christophe Castaner, francuski ministar unutarnjih poslova, rekao je da je slučaj “zabrinjavajuć” te da su mladićevo i policijsko objašnjenje potpuno kontradiktorni. Istaknuo je da je slučaj proslijedio dalje, istražiteljima koji bi trebali provesti unutarnju istragu.
U intervjuu za francuske medije, Đorđević je priznao da su on i prijatelj planirali ukrasti skuter. Naravno, bilo je to glupo od nas, ali ovo što su mi učinili policajci… Bilo ih je četvero. Jedan od njih stavio mi je lisice i stavio koljena na moja leđa. Žena [policajka] držala me za noge dok me bradati policajac udarao nogom u lice, ispričao je Đorđević.
Uhićeni policajci su odbacili optužbe i ponavljaju da je mladić pao dok je bježao. Đorđevićev odvjetnik, Stéphane Gas, rekao je da je ovakvo nasilje neprihvatljivo i od ministra traži hitnu suspenziju policijskih službenika. Scenarij koji je dala policija za ono što se dogodilo uopće nema smisla, rekao je Gas. Dodao je da tinejdžer nikada prije nije imao problema s policijom i da je sada u potpunosti traumatiziran.
Sve se ovo događa u periodu kada su prosvjednici u više gradova u Francuskoj obilježili četiri godine od smrti Adama Traoréa (24), crnca koji je umro 2016. nakon što ga je policija uhitila i mučila, u okolnostima sličnim onima koje je iskusio George Floyd u SAD-u. Traoréova obitelj još uvijek čeka na pravdu. Četiri godine od njegove smrti, na nedavnom prosvjedu u Parizu, policija je upotrebila suzavac kako bi rastjerala prosvjednike. Ali sirotinjske geto četvrti ispunjene diskriminiranim, rasno segregiranim migrantima, teško da će prestati prosvjedovati i “gorjeti” – dok nema pravde, neće biti ni mira.
Francuska, podsjetimo, ima jednu od najoštrijih politika u Europi prema migrantima općenito, a posebno prema romskim imigrantima. Većina Roma i Romkinja živi u kampovima koje policija redovito ruši, a iz godine u godinu se iz zemlje deportira na tisuće Roma. U većini slučajeva francuske vlasti ne poštuju zahtjeve za provođenjem socijalnih procjena radi utvrđivanja rješenja prije deložacije, a skoro 30 posto Roma obaviješteno je tek na dan iseljenja, što većinu obitelji ostavlja na ulici, bez alternativnog smještaja, prepuštene nasilju i kriminalnim radnjama.
Lani je, u periodu od svega dva tjedna, između 25. ožujka i 9. travnja, zabilježeno 25 napada na Rome u Francuskoj. Napadi su se odvijali prvenstveno u siromašnim gradovima i gradovima u okolici Pariza, uključujući Bobigny, Clichy-sous-Bois, Montreuil, Bondy, Colombes, Montfermeil, Saint-Ouen, Champs-sur-Marne, Aulnay i Sevran. Uslijedili su nakon niza glasina koje su se širile na društvenim medijima, navodeći da Romi u “bijelom kombiju” otimaju djecu i planiraju ih silovati ili prodati njihove organe, o čemu smo pisali i na Phralipenu.
Prije pet godina romskoj obitelji onemogućen je pokop mrtve bebe na lokalnom groblju jer tamo ima mjesta samo za one koji plaćaju lokalne poreze – direktan citat gradonačelnika, o čemu su izvijestile novine Le Parisien. Radilo se o dvomjesečnoj bebi koja je iznenada preminula za vrijeme božićnih blagdana.
Ovakvih primjera mnogo je i previše za jedan tekst. Oni dobro ilustriraju da policijsko nasilje nad Romima, manjinama i migrantima u Francuskoj ne nastaje i ne opstaje u vakuumu. Policijsko nasilje utvrđuje nasilje upisano u sustav, nasilje prisutno na svakoj razini postojanja za one koji su drugi i drugačiji, izrabljivani i izopćeni. Policija trenira diskriminaciju koja je odavno tu.
Dovoljno je prisjetiti se kako je više od šest tisuća Roma i Romkinja za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo zarobljeno u 31 logoru u Francuskoj, od kojih je najveći bio Montreuil-Bellay, gdje je više od dvije tisuće ljudi boravilo u periodu između 1941. i 1945. godine. Tek prije četiri godine francuska vlada službeno je uvažila tu činjenicu – tada je predsjednik Francois Hollande posjetio Montreuil-Bellay, što je bio prvi predsjednički posjet tom logoru.
Više od sedamdeset godina žrtve su čekale na nekakav (početni) oblik uvažavanja patnje i zlodjela. Koliko dugo će čekati obitelji Gabrijela Đorđevića i Adama Traoréa? Ako otvorimo uši za ono što govore prosvjednici i prosvjednice – jasno je da oni ne planiraju svoje godine i tijela više ostavljati u bijedi i batini. Svaki novi dan “po starome” je previše.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
