Notre Dame i bijeli kombi

0
94
Foto: thesquirrelsgranary.files.wordpress.com

Ova je priča dobro poznata – velika popularnost romana Victora Hugoa Zvonar crkve Notre Dame u Francuskoj 19. stoljeća pogurnula je razvoj pokreta za očuvanje povijesne baštine i neogotičke arhitekture. Zahvaljujući Hugoovom romanu u tadašnjem je obliku očuvana čuvena pariška Crkva Notre-Dame, koju je nedavno čitav svijet gledao u plamenu.

Ovo je priča manje poznata – roman Victora Hugoa koristio je najgore stereotipe o Romima i spada u kanon zapadnjačkih književnih djela 19. stoljeća koja su podupirala i perpetuirala isključive i štetne stavove o romskim zajednicama. Likovi Quasimodo i Esmeralda tako se, primjerice, mogu pridružiti Zemfiri Aleksandra Puškina i Carmen Prospera Mériméa.

Kao što se na primjeru reakcija na Notre Dame u plamenu jasno vidi kako Zapad i dalje ima monopol na kulturno pamćenje, tako na primjeru knjige Zvonar crkve Notre Dame možemo vidjeti kako je zapadnjačka književnost imala monopol na kreaciju narativa o Romima.

Već smo prije pisali o razvoju bohemian šika u Francuskoj – paralelno s modnim i šire kulturnim slavljenjem i prihvaćanjem tog, Romima inspiranog izričaja, pozicija Roma u društvu je stagnirala, a nerijetko i  –  bila degradirana.  Od ‘boemskog booma’ Romi nisu ekonomski prosperirali, a nije došlo ni do valoriziranja kreativnosti, originalnosti, raznolikosti i talentiranosti koja je proizišla iz romskih redova, kao ni do pružanja prilike Romima da sami stvaraju i prisvajaju svoje priče.

O diskriminaciji Roma i Romkinja koja je bez imalo (samo)kritičnosti postala dio velikih europskih književnih djela nije nevažno pisati danas. Ona je nit povezanica s ovim trenutkom u vremenu – a u ovom trenutku u vremenu, samo između 25. ožujka i 9. travnja zabilježeno je 25 napada na Rome u Francuskoj. Napadi su se odvijali prvenstveno u siromašnim gradovima i gradovima u okolici Pariza, uključujući Bobigny, Clichy-sous-Bois, Montreuil, Bondy, Colombes, Montfermeil, Saint-Ouen, Champs-sur-Marne, Aulnay i Sevran.

Napadi su uslijedili nakon niza glasina koje su se širile na društvenim medijima, navodeći da Romi u “bijelom kombiju” otimaju djecu i planiraju ih silovati ili prodati njihove organe.

U knjizi Victora Hugoa Romi su također otimači djece, kradljivci, prevaranti i smutljivci (muškarci), divlji, zaluđeni i egzotični objekti seksualne želje (žene). Tipično za ‘egzotične’ fantazije tadašnjih književnika na Zapadu i njihove orijentalističke narative,  lik ‘lijepe, divlje Ciganke’ objekt je muške seksualne želje.

Ističe se njena ‘prirodna’, zapravo ‘primitivna’, animalistička ženstvenost i ljepota, koja se često veže uz promiskuitetna ponašanja, manipulativnost, a nertijetko je i predmet pedofilnih fantazija (s obzirom da se uglavnom radi o uistinu mladim ženskim likovima i starijim muškarcima). Esmeralda je tako utjelovljenje svih stereotipa  o boemskim Romkinjama Pariza 19. stoljeća, plod isfantazirane, kolonijalne vizije ‘drugog’ koja je u mainstream književnosti i dalje ostala vodeća, ako ne i jedina ‘reprezentacija’ Roma.

Zbog romskog nomadskog načina života i njihovih neortodoksnih praksi u očima kršćanske Crkve tijekom ranih perioda migracija, ovakvi prikazi Roma bili su uobičajena kulturna pojava. U tim se prikazima izostavljala povijest progona Roma, kompleksnost migracijskih dinamika i razlozi za selidbe, kao i dubinsko istraživanje i uvažavanje romskih tradicija i kulture. ‘Velikani’ poput Hugoa od romskoga su uzeli samo ‘bris’, površne motive, ‘egzotiku’ koja će poslužiti za kreaciju uzbudljive dinamike i kontrapunktova priče.

Ali život Roma je postojao i postoji van tih priča. I zato moramo pričati o odgovornosti u (u) književnosti. ‘Bris’ književnoga utkao se duboko u društvene percepcije, pomogao u nastavku šikaniranja Roma u Francuskoj kroz nadolazeća stoljeća.

“U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, imidž kriminalne grupe varalica, lopova i otmičara djece dobio je tako obnovljenu važnost. Forenzičke znanosti su ‘Cigane’ smatrale ‘rođenim’ kriminalcima koji su naslijedili svoje kriminalne osobine. Kao cijela etnička skupina – a ne samo kao pojedinačne obiteljske jedinice – okarakterizirani su ‘antisocijalnima’, ‘socijalno devijantnima’ , s patološkim peripatetizmom. Pod nacističkom vladavinom ta su gledišta postajala sve više isprepletena i sustavno su ponavljano da bi se opravdalo masovno ubijanje Roma”, piše Klaus-Michael Bogdal.

Više od šest tisuća Roma i Romkinja bilo je za vrijeme Drugog svjetskog rata zarobljeno u 31 logoru u Francuskoj, od kojih je najveći bio Montreuil-Bellay, gdje je više od dvije tisuće ljudi boravilo u periodu između 1941. i  1945. godine. Tek 2016. godine francuska vlada je službeno uvažila tu činjenicu – tada je predsjednik Francois Hollande posjetio  Montreuil-Bellay, što je bio prvi predsjednički posjet tom logoru.

Danas, dok se oplakuje Notre Dame, valja nam napokon uvažiti da je roman Victora Hugoa spasio veliko djelo arhitekture, ali i pomogao ugnjetavanju Roma. Danas, dok se ispisuju neki novi retci za obnovu značajne crkve, valja nam i razmisliti tko i kako piše o Romima i Romkinjama. ‘Bijeli kombi’ ne voze Romi, nego ‘ostali’ građani Europe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime