Nastavlja se širiti priča o čokoladnom kolaču rigojanči – nakon izložbe i novog riječkog suvenira – krpe s motivom kolača, nedavno je predstavljena i slikovnica za djecu Rigo Janči, za koju tekst potpisuje spisateljica i glazbenica Anđa Marić, a ilustracije Sjepan Lukić.
Rigo Janči glavni je lik slikovnice, a u stvarnom je životu Janči bio poznati romski violinist iz Mađarske, koji je nastupao diljem Europe, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Kolač rigojanči inspirirala je zabranjena ljubav između Jančija i belgijske princeze Clare Ward, a njihova je veza postala jedan od najvećih celebrity tračeva tadašnjeg vremena.
Romske obitelji bile su poznate po sviranju pa tako i njegova. Bili su zabavljači, on je s braćom i kolegama svirao u kafićima, završio je i u Parizu i s vremenom stekao veliku slavu. U jednom nastupu zapazila ga je princeza Ward. Bila je kćer bogatog američkog poduzetnika koja se udala zbog titule za belgijskog princa de Caraman-Chimaya kojem je donijela novce i dobila titulu. Život u Belgiji bio joj je dosadan, puno joj je zanimljiviji bio Pariz i njegov noćni život gdje se kao slobodoumna američka djevojka nije se plemićki ponašala, upravo suprotno. Kada je upoznala Riga koji je bio vrlo šarmantan i zanimljiv, odmah su se zaljubili, rekla je Tea Perinčić, kustosica iz Rijeke koja se bavila izložbom o rigojančiju.
Njihova veza bila je nemalen skandal jer je Ward bila udana, imala djecu, a onda je sve to ostavila i otišla s Rigom na turneju. Sudjelovala je u njegovim performansima, fotografirala se u slobodnim pozama, u prozirnim odjevnim predmetima. Budući da su Janči i Ward jedno vrijeme živjeli i u Rijeci, gdje je on nastupao sa svojom violinom, i kolač rigojanči upisao se u riječko slastičarstvo 20. stoljeća. Recept je u Rijeku najvjerojatnije došao iz Jančijeve rodne Mađarske, jer je Rijeka tada bila najveća i jedina mađarska luka.
Kao što postoji nekoliko verzija samog kolača rigojanči, tako postoji i nekoliko priča o njegovom nastanku. Postoje priče kako je tada jedan od poznatih kuhara u Parizu osmislio kolač inspiriran njihovom vezom, o kojoj su svi pričali. Druga legenda kaže da je Ward tražila da joj naprave kolač koji će posvetiti svome dragome, a treća pak da je Janči htio smisliti kolač koji će joj posvetiti uz riječi: Ovaj je kolač taman poput moje kože, mekan poput tvoje duše i sladak poput naše ljubavi.
Ova posljednja rečenica u duhu je vremena u kojem se Rome i Romkinje prikazivalo kao egzotične, nepovratno strastvene i preveć emocionalne, ‘neukrotiva’ bića koja plešu po rubu života i društva zato što je to njihov izbor, a ne posljedica zatvorenosti i isključivosti društva te višestoljetnih progona. Tadašnji mediji o ljubavi Ward i Jančija pisali su s pratećima naslovima, poput ‘Pobjegla s Ciganinom’, ‘Oteo je Ciganin’, i sl.
O njihovoj je ljubavnoj priči 1958. godine snimljen i film Ljepotica i Ciganin, a zabilježena je i u kazališnim predstavama i pjesmama u prvoj polovici 20. stoljeća. Tako su neke operete nosile naslove Lijepi Rigo, a u predstavama ga se, kao i njegovu romsku zajednicu, prikazivalo kao one koji su svojevoljno uvijek protiv zakona, neskloni ‘poštenom radu’, vječni lutalice iz čista mira i vlastite želje, o čemu piše i Anna G. Piotrowska u knjizi Romska glazba u Europi.
Problem s tim i takvim stereotipima nije taj što nisu istiniti. Kao što je u jednom govoru rekla nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie: Problem sa stereotipima nije to što su neistiniti, nego što su nepotpuni. Oni čine da jedna priča postane jedina priča. Stereotipi također čine da pronalazimo krive razloge i uzroke za određena ponašanja, odnosno – da o razlozima i uzrocima uopće ne razmišljamo. Zato je čitava povijest kulture u kojoj se spominju Romi puna egzotike, lutalaštva i boemštine, koja se ili romantizira ili barbarizira, bez obrazloženja o društvenom stvaranju i uvjetovanju takvih ponašanja i ‘izbora’. U takvom je vrtlogu zapela i priča o Rigu Jančiju, od kraja 19. stoljeća do danas.
Znamo da je bio izvanredan glazbenik, ali njegovo najveće postignuće do danas ostaje to što se u njega zaljubila bogata princeza – iz uglađene obitelji, s vrha društvene ljestvice. Čini se da je mnogima i danas nevjerojatno da je nešto mogla vidjeti u čovjeku kojeg su zvali Ciganinom, divljakom i zvijeri.
Tim više zato što njihova ljubav nije trajala zauvijek. Prema jednoj verziji priče, rastali su se nakon što se on zaljubio u drugu, dok druga verzija kaže da je ona njega ostavila zbog konobara iz Padove, gdje je i pokopana. Ward je preminula 1914. godine, a Janči je umro u New Yorku trinaest godina kasnije.
U društvu koje nagrađuje priče o vječnim ljubavima, potez Clare Ward djeluje kao suludi rizik, tim više nerazumljiv i misteriozan zato što se radi o ljubavi s jednim Romom. Kolač koji se iz svega izrodio simbol je tračerskog naslađivanja tadašnjeg društva, ali možda danas može biti korak prema boljem razumijevanju i interesu za romsku povijest i kulturu, kao i uvjete života Roma u našoj zajednici danas.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.
