Ilustrirana knjiga o izuzetnim ženama pod nazivom #ŽeneBIH sadrži biografije više od 50 bosanskohercegovačkih žena koje su u društvu pomicale granice, naizgled nevidljive, ispisujući povijest u svojim sredinama.
Ovo je knjiga o prvim umjetnicama, spisateljicama, humanitarkama, narodnim heroinama, redateljicama, znanstvenicama, glazbenicama, liječnicama, aktivistkinjama, profesoricama i drugim izuzetnim ženama iz BiH. Ovu inicijativu započele smo želeći da napravimo doprinos vidljivosti žena BiH i da ohrabrimo slične edukativne inicijative. Knjiga #ŽeneBiH slavi žene koje su se odlučile školovati onda kada to ženama nije bilo dozvoljeno, koje su bile (i jesu) ambasadorice bosanskohercegovačke umjetnosti i kulture u svijetu; koje su se zalagale za ženska prava u vrijeme kada ona uopće nisu postojala; koje su položile svoje živote za borbu protiv fašizma; koje su postigle svjetske uspjehe na poljima svog djelovanja i koje su bile ili jesu jedno od najvećih blaga koje BiH ima, navode autorice.
Tako listajući knjigu nailazim na podatke koje nije moguće lako naći ni na internetu ni u povijesnim udžbenicima. Staka Skenderova bila je socijalna radnica, spisateljica i sarajevska učiteljica. U listopadu 1858. otvorila je prvu školu za djevojčice i zajedno sa svojom prijateljicom Miss Irby zagovarala obrazovanje žena. Vesna Ljubić bila je prva žena u BiH koja je režirala film, Žarana Papić bila je sociologinja, antropologinja, profesorica i začetnica feminističkog pokreta u Jugoslaviji, Bisera Alikadić književnica koja je prva afirmirala žensko književno stvaralaštvo u BiH. Redaju se tako imena bosanskohercegovačkih žena pa nailazim na Fatimu Mušić Manojlović koja je bila prva bosanskohercegovačka pilotkinja, Bahriju Nuri Hadžić – svjetski poznatu opernu pjevačicu iz Sarajeva, Ševalu Zildžić-Iblizović – prvu muslimanku liječnicu u BiH, Veru Šnajder koja je bila bosanskohercegovačka matematičarka, znanstvenica i prva dekanica fakulteta u BiH, ali i u Jugoslaviji. U knjizi se mogu pronaći i biografije suvremenih žena poput Amire Medunjanin, Šejle Kamerić, Zilke Spahić-Šiljak, Jasmile Žbanić i Selme Spahić.
O ovim ženama ne postoji puno podataka na internetu, a ni u drugim izvorima. Kada smo se suočile sa tim problemom nakon inicijalnog istraživanja u kojem smo mapirale neke osnovne informacije o ovim ženama, napravile smo strategiju istraživanja koja je doslovno podrazumijevala kucanje na sva moguća vrata. Na kraju je naše istraživanje upravo tako i izgledalo – prevrtale smo svaki kamen, zvale na svaki mogući telefonski broj, išle na sve moguće lokacije, kontaktirale smo same žene koje su još uvijek među živima, ili njihove prijatelje/ice i obitelj ukoliko su preminule, a čak smo išle i na groblja provjeriti datume rođenja i smrti. Taj proces je zapravo trajao najduže i oduzeo nam je najviše vremena i energije, budući da smo sve podatke morale provjeravati koliko god smo bile u mogućnosti. Mnogo smo polagale na provjeravanje činjenica, jer nam je bilo stalo da u tako teškoj situaciji, sa nesistematiziranim podacima, i sa tako malo podataka na samom početku, budemo sigurne da su naši podaci točni. Koliko je nama poznato – oni jesu točni, no uvijek smo otvorene za njihovu dopunu i ispravku, ukoliko netko ima drugačije podatke, priča Masha Durkalić, jedna od autorica projekta, te se nadovezuje kako je upravo traganje za podacima bio najizazovniji dio istraživačkog procesa.
Očekivale smo da će to biti veliki izazov, uzimajući u obzir odsustvo žena iz bosanskohercegovačke historiografije, ali nismo očekivale da će oskudica informacija biti tako velika, i da će podaci biti tako loše sistematizirani, kao i neadekvatno provjereni. Tu smo se uvjerile da ženska povijest jest nevidljiva i danas, samim tim što ne možemo tako lako doći do nje, kao što možemo doći do podataka vezanih uz mušku povijest. To je nešto što moramo, kao društvo, mijenjati, i biti svjesni/e da povijest koju su stvarale (i još uvijek stvaraju) žene, mora biti jednako priznata i jednako zabilježena.
Kad je riječ o kriterijima kojima su se autorice vodile pri odabiru žena za predstavljanje u knjizi Masha Durkalić ističe da su se oni ticali njihove pionirske pozicije u društvu.
Žene u knjizi mahom su žene koje su bile prve u svojim područjima djelovanja. Dakle, to su prve umjetnice, redateljice, glumice, učiteljice, socijalne radnice, znanstvenice… Također nam je bilo bitno dati mjesto i ženama koje su se borile u Drugom svjetskom ratu, partizankama koje su rame uz rame sa partizanima jurišale protiv fašizma i u tom procesu izgubile živote. Konačno, u knjigu smo uvrstile i suvremene žene koje danas grade našu novu povijest, ispisuju njezine nove stranice i svojim angažmanom mijenjaju patrijarhalna poimanja društva, boreći se protiv tog patrijarhata, a za rodnu ravnopravnost. Napominjemo uvijek da je izbor žena u knjizi subjektivan i veoma osoban – to su bile žene koje su nas inspirirale i mi smo smatrale da im trebamo odati počast jednom ovakvom knjigom. Postoji još mnogo žena koje zaslužuju da budu dijelom ove knjige i nadamo se da će nam se pružiti prilika da i njima odamo počast u budućnosti.
Povodom Međunarodnog dana žena organizacije diljem svijeta pripremaju razne programe kojima obilježavaju cijeli mjesec ožujak. Tako je nedavno izašao javni poziv o prikupljanju materijala o ulicama imenovanim po ženama u zemljama Europske unije pa me zanimalo koliko ulica, trgova, škola i bolnica nosi ime po nekoj od žena u Bosni i Hercegovini.
Ne postoje točni i sistematizirani podaci o tome i to je također bio jedan od izazova s kojim smo se suočile. Istraživanje o tome koliko je javnih prostora u BiH imenovano po ženama zahtijevalo bi zaseban projekt jer je u pitanju veoma zahtjevan poduhvat, budući da su brojne ulice i drugi javni prostori preimenovani u skladu sa političkim okolnostima u odnosu na povijesni period. Kada su u pitanju žene iz knjige, uspjele smo pronaći podatke o tome gdje se u BiH nalaze rijetke ulice koje su imenovane po njima. Ono što znamo za Kanton Sarajevo, budući da se jedna od nas bavila istraživanjem tih podataka, jest da u njemu od preko tisuću i tristo ulica samo osamnaest njih imenovano po ženama. To je zaista poražavajuće i apsolutno je prijeko potrebno mijenjati ovo stanje tako što će se više ulica imenovati po ženama koje to zaslužuju jednako kao i muškarci.
Za kraj, autorica navodi kako tijekom istraživanja nisu došle do podataka o Romkinjama koje su u prošlosti napravile iskorake u svojim manjinskim zajednicama, ali i društvu u cjelini, a koje zbog ograničenosti nisu mogle uključiti u sam projekt.
Suočile smo se sa brojnim ograničenjima tijekom rada na ovoj knjizi, a jedan od njih bio je nedostatak adekvatnih resursa da vrijeme posvetimo svim iznimno bitnim aspektima ženskih doprinosa. Među tim doprinosima svakako je i doprinos koji su pravile, a i danas prave, Romkinje. Hedina Tahirović-Sijerčić je jedna od tih pionirki, sa njenim radom smo bile upoznate od ranije i smatrale smo ga inspirirajućim. Romska je zajednica u BiH i dalje marginalizirana, a Romkinje su dvostruko diskriminirane. Za mnoge stvari se nadamo da će nam se pružiti prilika da saznamo više o njima i svakako želimo saznati što više i o doprinosima Romkinja. Stoga uvijek pozivamo ljude da sa nama podijele zanimljive podatke o ženama iz svojih zajednica, koje god zajednice su u pitanju.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.
