Europska povelja za regionalne ili manjinske jezike
Sa svrhom zaštite i promocije svih jezika koji nisu službeni ili postoje u jednoj državi članici Europske Unije, ali nisu prepoznati u ostalim državama potpisnicama, Vijeće Europe izradilo je Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima (The European Charter for Regional or Minority Languages – ECMRL) koja je usvojena 1992. godine u Strasbourgu. Potpisalo ju je osam zemalja (Azerbajdžan, Francuska, Island, Italija, Malta, Republika Moldavija, Ruska Federacija i bivša Jugoslavenska Republika Makedonija), a ratificiralo dvadeset pet, kako navodi dr. sc. Hedina Tahirović-Sijerčić u svojem radu Zaštira romskog jezika.
Šesnaest zemalja zvanično je priznalo romski jezik kao manjinski tradicionalno prisutan na njihovom teritoriju (u skladu s Dijelom II: Austrija, Finska, Njemačka, Norveška, Nizozemska, Rumunjska, Švedska i Slovenija te u skladu s Dijelom III: Bosna i Hercegovina, Češka, Mađarska, Crna Gora, Poljska, Srbija, Slovačka i Njemačka u Hesse), također navodi dr. Hedina Tahirović-Sijerčić.
U autorskom radu Zaštira romskog jezika piše da se Europska povelja može koristiti za procjenu vitalnosti manjinskih ili regionalnih jezika. Objašnjeno je kako evaluaciju periodičnog državnog izvještaja preispituje Odbor eksperata koji procjenjuje stvarnu situaciju regionalnih ili manjinskih jezika pa se taj izvještaj o procjeni podnosi vlastima dotične države članice radi eventualnih komentara u datom roku, zatim Odboru ministara, zajedno s prijedlozima za preporuke koje će, kada ih kasnije usvoje, uputiti državi članici.
Dr. Hedina Tahirović-Sijerčić ističe kako ova Povelja održivo doprinosi priznanju romskog jezika na nacionalnim nivoima kao i u nadnacionalnom europskom kontekstu te da romski jezik ima visoki prioritet u kontekstu Povelje, ne samo zbog broja ratifikacija, nego i zbog specifične situacije.
Vrlo je bitno istaknuti da je obrazovni problem Roma rezultat njihovog siromaštva, predrasuda, diskriminacije i nasilja, stereotipa, njihovih internih dislokacija, migracija, različitih tradicija i kulture, problema identifikacije i identiteta, i nedostatak upotrebe romskog jezika u obrazovnom sistemu na svim nivoima – govori dr. Hedina Tahirović-Sijerčić. Taj se jezik ne uči u sklopu obrazovnih programa država pa ga većina Roma govori u krugu obitelji i unutar romskih zajednica. Marginalizacija romskog jezika u obrazovanju, u kulturi i medijima, ekonomiji i politici govori o veoma teškoj sociolingvističkoj i političkoj situaciji ovog manjinskog jezika – dodaje.
Ne postoji, u fizičkom odnosno geografskom smilu, romska nacionalna država koja bi mogla svojim pravnim i političkim aparatom podržati romsku jezičnu politiku i infrastrukturu koja promiće razvoj nacionalne romske kulture. A to svakako ne čine ili nedovoljno čine države u kojima Romi žive – zaključuje dr. Hedina Tahirović-Sijerčić.
Tako još uvijek postoje mnoge zemlje u kojima žive Romi, ali njihov jezik tek treba dobiti zaštitu vlade. Primjerice, Juan de Dios Ramírez-Heredia, član redakcije španjolskog portala Romska unija (Unión Romaní), navodi da je možda jedan od uzroka koji bi se mogao pripisati apatiji Španjolske činjenica da je, prema terminologiji Povelje, romski jezik “jezik bez teritorija”, što u osnovi znači da je govor ograničen na manjinski postotak ljudi koji žive na šanjolskom teritoriju. Za razliku od romskog, primjerice katalonski i galicijski jezik te euskera imaju konkretan i definiran teritorij na kojem se govore.
Deklaracija o romskom jeziku
Godine 2009. u okviru obilježavanja Svjetskog dana romskog jezika u Zagrebu održan je Međunarodni simpozij o romskom jeziku na kojem su sudjelovali profesori, romolozi, lingvisti, književnici, novinari, publicisti i stručnjaci za romski jezik, povijest i kulturu iz brojnih zemalja svijeta te predstavnici parlamenta Međunarodne romske unije. Zaključci međunarodnog simpozija doneseni su i objavljeni u obliku Deklaracije.
U 4. točki Deklaracije iz Zagreba potpisnici ističu da “države trebaju financirati promociju romani ćhiba, što uključuje i sve radnje koje to za sobom povlači”, a u točki 5 tvrde da “europske insitucije moraju temeljito nadzirati i kontrolirati sve radnje koje provode države članice u pogledu romskog jezika i kulture”.
Svake se godine povodom Svjetskog dana romskog jezika na Međunarodnom simpoziju u Zagrebu nastavlja rad i rezimiraju se rezultati dosadašnjeg rada na standardizaciji i kodifikaciji romskog jezika u cijelom svijetu.
Svjetski dan romskog jezika – dio svjetske baštine
U suradnji s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske – Povjerenstvom za UNESCO, Savez Roma u Republici Hrvatskoj »KALI SARA« pripremio je projekt i dokumentaciju za priznavanje romskog jezika i Svjetskog dana romskog jezika kao nematerijalne svjetske baštine. Dana 7. studenog 2015. godine Opća skupština UNESCO-a proglasila je 5. studeni Svjetski dan romskog jezika dijelom svjetske baštine.
Žalosno je što je romski jezik u živoj upotrebi među Romima kod kuće, na ulici, tijekom druženja i slično, ali opada zbog općeg društvenog rastvaranja kulturnih vrijednosi. Na papiru postoje odlične deklaracije zaštite, ali je evidentno odbijanje racionalne strategije stvarne zaštite. Za to je potrebno osigurati opći kontekst poštovanja baštine, kulture, umjetnosti, stvaralaštva, različitosti, povijesti i drugog.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
