Klimatske promjene i masovno zagađenje okoliša već dugo nisu teme hipotetskih razgovora o budućnosti, već integralni dio naše sadašnjosti. Navike koje smo kao čovječanstvo usvojili već su ostavile konkretne i alarmantne posljedice na okoliš, a dugo je poznato i da je vodeći uzrok industrijskog onečišćenja u svijetu proizvodnja električne energije koja nam je prijeko potrebna. Upravo zato, sve se više promovira i zagovara okretanje obnovljivim izvorima energije umjesto tradicionalnog oslanjanja na ugljen, nuklearne elektrane i druge neobnovljive izvore sa štetnim posljedicama po prirodu i okoliš.
Obnovljiva ili tzv. čista energija dolazi iz prirodnih izvora i procesa koji se kontinuirano obnavljaju u cijelosti ili djelomično. Izvori obnovljive energije uključuju kinetičku energiju vjetra, sunčevu energiju, potencijalnu energiju vodotoka, plime, oseke i morskih valova, biomasu i toplinsku energiju mora.
Ključni je argument, dakle, kako korištenjem obnovljivih izvora energije uklanjamo negativne eksternalije i stvaramo “čistu“ električnu energiju, čuvajući pritom svoja tla, vode i zrak. Zato izvori obnovljive energije sve više zamjenjuju fosilna goriva, primarno zbog nižih emisija ugljika i znatno manjeg onečišćenja. Uz sve inovativnije i jeftinije načine hvatanja i zadržavanja energije iz obnovljivih izvora, oni postaju sve važniji izvor a njihova ekspanzija događa se simultano na malom i velikom planu, od solarnih panela na krovovima kuća do dugačkih nizova ogromnih vjetroelektrana. Danas čak i čitave zajednice ovise o obnovljivim izvorima energije, te se njihovo korištenje kontinuirano promovira i često subvencionira.
Međutim, nisu ni svi obnovljivi izvori energije jednako korisni za okoliš. Recimo, biomasa – organski materijal koji stvaraju životinje i biljke – obnovljiv je izvor energije koju čini sagorijevanjem, i dugo se smatrala prikladnom alternativom fosilnim gorivima, sve dok se ekstenzivnim istraživanjima nije dokazalo kako sagorijevanje biomase u puno slučajeva proizvodi veće emisije ugljika od fosilnih goriva, uz dodatne negativne posljedice za prirodu i njenu raznolikost. No znatno su veću pozornost privukle eksternalije koje se pripisuju najrasprostranjenijoj vrsti obnovljive energije, a to je hidroenergija tj. energija vode.
Foto: governmenteuropa.eu
Hidroenergija se odnosi na pretvaranje energije iz tekuće vode u električnu energiju i spada u kategoriju obnovljivih izvora zbog vodenog ciklusa koji se neprestano obnavlja suncem. Korištenje hidroenergije nije novost, s obzirom na to da se povijesno koristila za mehaničko mljevenje pokrećući mlinove, ali današnje moderne hidroelektrane proizvode električnu energiju pokrećući turbine i generatore, pri čemu nastaje mehanička energija. Turbine hidroelektrana povezane su s elektromagnetskim generatorom koji okretanjem turbine stvara električnu energiju.
Iako postoje razni načini podjele hidroelektrana, najgrublje, hidroelektrane se mogu podijeliti u tri kategorije: 1) akumulacijske – klasične hidroelektrane s branom i vlastitom akumulacijom vode, 2) reverzibilne – varijacije na klasične hidroelektrane, s dva akumulacijska jezera i 3) protočne – hidroelektrane bez vlastite akumulacije koje direktno koriste kinetičku energiju za pokretanje turbina i odvajaju samo mali dio prirodnog vodenog sliva.
Hidroenergija je danas najznačajniji obnovljivi izvor energije u svijetu, a proizvodnja električne energije u hidroelektranama u zadnjih je trideset godina utrostručena. Ključna je prednost hidroelektrana znatno reducirana ili potpuno uklonjena emisija tzv. stakleničkih plinova, čijih su hidroelektrane najmanji proizvođači od svih obnovljivih izvora. Nadalje, ekonomske prednosti hidroelektrana uključuju potpunu nezavisnost o cijenama i ponudi fosilnih goriva, dulji životni vijek nego elektrane na fosilna goriva, mali broj potrebnog osoblja, visoki stupanj automatizacije, te brz povrat investicija za izgradnju hidroelektrana. Također, često se navode i druge funkcije koje akumulacijska jezera hidroelektrana poprimaju, poput navodnjavanja i regulacije toka rijeka ali i turizma i rekreacije na vodi.
Međutim, nisu svi učinci hidroelektrana povoljni ni sigurni za okoliš, niti toliko „čisti“ koliko se predstavljaju ili naizgled čine. Naime, u posljednje se vrijeme oštro kritiziraju velike hidroelektrane, posebno one s odgovarajuće velikim branama koje imaju značajan utjecaj na ekosustav, blokiranjem ribljih puteva, ometanjem staništa divljih životinja i iseljavanjem lokalnog stanovništava. Tako se recimo, procjenjuje kako je samo izgradnja Tri klanca, kineske hidroelektrane s najvećom instaliranom snagom na svijetu (22 500 MW), raselila otprilike 1.2 milijuna ljudi i poplavila stotine sela u Kini, prenosi National Geographic. Također, oštećenja ili nesreće na branama hidroelektrana predstavljaju ogromne rizike jer su posljedice takvih scenarija katastrofalne, kao što pokazuje primjer hidroelektrane Vajont u Italiji, u čije se akumulacijsko jezero 1963. godine odlomio i pao komad stijene, zbog čega je 1910 ljudi poginulo u roku 4 minute, kako piše Net.hr.
Velike hidroelektrane zbog njihovih učinaka na okoliš danas mnogi ne smatraju niti kategoriziraju pod obnovljivu ili čistu energiju, te se projekti izgradnje velikih hidroelektrana sve češće obustavljaju. Zbog raznih znanstvenih, ali i empirijskih istraživanja te rastućih dokaza koji upućuju na izravne i neizravne negativne učinke velikih hidroelektrana na prirodu i društvo, naklonjenost prema njihovoj izgradnji i upotrebi rapidno pada, ali alternativa velikim hidroelektranama brzo se pronašla u njihovim manjim verzijama, koje se dugo predstavljalo kao sigurniju i manje štetnu opciju za korištenje potencijala vode.
Dok definicije malih hidroelektrana (MHE) i dalje variraju diljem svijeta, generalno se malim hidroelektranama smatraju one maksimalne snage od 10 do 30 MW. U većem dijelu Europe, pa tako i na Balkanu, limit za MHE je do 10 MW. Zagovornici malih hidroelektrana tvrde kako su smanjenjem snage, razmjera i veličine hidroelektrana također umanjene ili uklonjene sve negativne eksternalije pripisane njihovim većim verzijama, te kako su MHE potpuno sigurne za okoliš i stanovništvo, te nude čistu i obnovljivu zalihu energije, osiguravaju radna mjesta i stimuliraju ulaganja.
Nažalost, koliko se god prijelaz s većih na manje hidroelektrane činio logičnim i smislenim, praksa je pokazala kako stvari nisu baš tako jednostavne. Dok male hidroelektrane uistinu imaju minimalni učinak na klimu, često se grade u područjima visoke prirodne raznolikosti i bogatstva. Prema Balkan Green Energy News-u, istraživanje austrijske nevladine organizacije Riverwatch, pokazalo je kako se 817 ili 49% svih predviđenih malih hidroelektrana u balkanskoj regiji nalazi upravo u njihovim zaštićenim dijelovima. Nadalje, kao što je ranije spomenuto, broj radnika potrebnih za rad hidroelektrana izuzetno je limitiran zbog visoke razine automatizacije, a od ulaganja ili bilo kakvog profita koje hidroelektrane generiraju plod najčešće ubire mali broj ljudi, dok su beneficije za lokalne zajednice minimalne.
Iako se o obnovljivim izvorima energije na Balkanu i dalje govori u kontekstu neiskorištenog potencijala brojnih rijeka, kao što na primjer podaci IHA-e (International hydropower association) navode kako regija zapadnog Balkana ima najveći preostali neiskorišteni hidroenergetski potencijal u Europi, opozicija izgradnji malih hidroelektrana raste diljem svijeta a, zbog svih gore navedenih razloga ne izostaje niti na Balkanu.
I dok male hidroelektrane u regiji uživaju rapidnu ekspanziju – Riverwatch navodi kako se broj MHE u Albaniji, BiH, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji od 108 2009. godine popeo do 488 do 2018. – u porastu su i prosvjedi i inicijative koje se takvoj praksi protive, pozivajući se na nedostatke i nelogičnosti MHE, te borbu za okoliš i potrebu za transparentnim poslovanjem.
Jedna od tih nelogičnosti je činjenica kako je 2018. čak 70% poticaja za obnovljivu energiju dodijeljeno upravo malim hidroelektranama, dok su one stvorile tek 3.6% ukupne energije.
Slika iznad prikazuje postojeće brane i hidroelektrane (crno), one koje su trenutno u izgradnji (žuto) te one planirane (crveno), a prikaz su u sklopu istraživanja predstavile organizacije Euronatur i Riverwatch u suradnji s Balkanskim nevladinim organizacijama, koje godinama proučavaju i upozoravaju na negativne učinke hidroelektrana po izuzetno bogat prirodni svijet u regiji, ali i na mnogobrojna kršenja Europskih direktiva i konvencija pri izgradnji i radu MHE. Jednim pogledom na gornji prikaz postaje jasno kako bi ostvarenje takvih planova apsolutno i iz temelja promijenilo efektivno sve vodene tokove u regiji, te proizvelo nepopravljivu štetu po izuzetno bogatu floru i faunu Balkana, koju je svakako vrijedno sačuvati.
Uz mnogobrojne znanstveno utvrđene i jasne negative učinke MHE u regiji, sasvim se logički nameće pitanje tko od takve štetne prakse zapravo profitira, a lokalne zajednice uz podršku nevladinih organizacija sve češće i u sve većem broju zahtijevaju odgovore.
Tako se prosvjedi protiv izgradnje MHE unazad nekoliko godina događaju diljem zapadnog Balkana, a vrlo brzo je uočljiv postao i ponavljajući uzorak. U Hrvatskoj je tako početkom ove godine nakon brojnih prosvjeda a zatim i dugotrajnog sudskog procesa, Visoki upravni sud presudio u korist karlovačke udruge Eko Pan koja je ukazala na propuste nadležnih tijela pri odlučivanju o izgradnji male hidroelektrane na Korani, čija je realizacija time obustavljena, prenosi Energetika-net. Razne negativne posljedice hidroelektrana u Hrvatskoj se već mogu uočiti na više primjera, uključujući nedavno izgrađenu hidroelektranu na rijeci Dobri, gdje tekuće rijeke kao ni kanjona više nema, ovdje je sada samo statična akumulacija. Riblji fond je uništen, a kraljica voda, riba mladica je na pragu nestajanja, izvještava Cro Rivers.
U Bosni i Hercegovini – gdje je trenutno u pogonu 81 hidroelektrana, a planirano još 186 – tzv. hrabre žene iz Kruščice, punile su medijske naslove i osvojile prestižnu nagradu fondacije Euronatur za svoju akciju sprječavanja izgradnje dvije MHE, tijekom koje su 500 dana i noći fizički blokirale most preko rijeke Kruščice, a zbog čega je izgradnja dvaju MHE u konačnici i obustavljena. Manje su uspješni, nažalost, bili prosvjednici na rijeci Doljanki kod Jablanice, gdje je, unatoč glasnoj opoziciji stanovništva, poznati BiH košarkaš i igrač NBA lige, Mirza Teletović, preko svoje tvrtke Eko-Vat dobio koncesiju za izgradnju dvije MHE, čiji su radovi započeli u listopadu 2018. godine.
U intervjuu za Deutsche Welle, Jelena Ivanić iz Centra za životnu sredinu pojašnjava kako je izgradnja MHE u BiH ne samo štetna već i apsolutno nepotrebna s obzirom na to da je BiH izvoznik struje koje ima dovoljno. Koliko god nepotrebna i štetna, ovakva je praksa itekako profitabilna za investitore. Primjerice, investitor u MHE kod Jablanice ostvaruje godišnju dobit od 1.8 milijuna KM naspram 50 000 KM koje od godišnje koncesije zaradi samo mjesto Jablanica. Nadovezujući se na konkretne cifre, Centar za životnu sredinu prenosi također kako MHE Bosni i Hercegovini na godišnjoj razini uzrokuju gubitak od više od dva milijuna eura godišnje.
U Srbiji situacija nije puno drugačija. Uz postojećih 110 MHE, planira se izgradnja njih još 856, a kako prenosi Danas.rs, pristalice vlasti i opozicije u Srbiji ujedinjuje jedna ekonomska tema, a to je protivljenje izgradnji malih hidroelektrana. Dakle, i u Beogradu se prosvjedovalo protiv izgradnje MHE, a na strani prosvjednika našli su se i dekan Šumarskog fakulteta Ratko Ristić koji odgovorno tvrdi da je izgradnja MHE u Srbiji štetna a korist koju donosi gotovo nikakva, te samo Ministarstvo zaštite životne sredine Srbije koje je na svojoj službenoj stranici priopćilo kako ima jasan stav da MHE imaju višestruk negativan utjecaj na okoliš i narušavaju biološku ravnotežu zbog čega bi trebalo zakonom zabraniti izgradnju MHE u zaštićenim područjima.
Ipak, s druge strane ove borbe nalaze se, slično kao i u BiH, izuzetno imućni i dobro politički povezani pojedinci. U slučaju Srbije, većina hidroelektrana je u privatnom vlasništvu. Možda najprepoznatljivije među njima je ono Nikole Petrovića, kuma predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji posjeduje ili ima udio u desetak hidroelektrana, a čijim je tvrtkama u razdoblju od 2013. do 2016. godine isplaćeno više od 7,2 milijuna eura, prenosi Danas.rs. Druge tvrtke i poznate ličnosti s ogromnim dobitima od hidroenergije uključuju Power Gen d.o.o čiji su vlasnici Žarko Zečević, bivši glavni tajnik nogometnog kluba Partizan i bivši nogometaš Stefan Babović, i Energo Ras d.o.o čiji je direktor Vladan Karamarković, bivši pomoćnik u Ministarstvu energetike.
Da bi situacija bila još paradoksalnija, u skladu sa Zakonom o energetici, od 2013. godine građani su ti koji subvencioniraju i pomažu privatne tvrtke koje proizvode struju iz malih hidroelektrana, a od 2013. do 2017. godine, tim je tvrtkama isplaćeno više od 58 milijuna eura, prenosi Slobodna Evropa.
Ponovo sličnu priču možemo uočiti u Sjevernoj Makedoniji, gdje je zamjenik premijera za ekonomska pitanja, Kocho Angjushev vlasnik najmanje 27 MHE, a predsjednik glavne opozicijske stranke Hristijan Mickoski drži minimalno 5 koncesija za MHE.
Iako je prenošeno kako su u Crnoj Gori od MHE također najviše profitirali ljudi bliski predsjedniku Đukanoviću, situacija u Crnoj Gori ipak se razlikuje od ostalih zemalja regije.
Naime, kako prenose H-Alter i WWF Adria, premijer Crne Gore Duško Marković, 17. listopada ove godine, najavio je početak pregovora o otkazivanju ugovora za izgradnju nekoliko MHE u Crnoj Gori. Prekidaju se svi radovi na čak šest rijeka Crne Gore, uključujući Bukovice, Bistricu, Murinsku, Đurićku, Komarničku i Tepačku rijeku.
Dok ovakav potez odobravaju i slave aktivisti i nevladine organizacije poput WWF Adria, upozoravaju pritom i dalje na hitnost potrebe za sličnim inicijativama i brzom ukidanju poticaja i subvencija za MHE diljem regije, te najavljuju nastavak svoje borbe za zaštitu prirodnih dobara.
S obzirom na bogatstvo dokaza i stvarnih primjera štetnosti i opasnosti hidroelektrana, činjenica da se ljudi u sve većem broju aktiviraju u prosvjedima, inicijativama i akcijama protiv hidroelektrana i za zaštitu okoliša nije toliko iznenađujuća. Ono što je iznenađujuće je sustavno zanemarivanje znanstvenih saznanja i empirijskih dokaza o štetnosti hidroelektrana od strane zakonodavnih i nadležnih institucija u regiji, koje prirodno blago koje nam svima pripada nemarno i nepravedno prosipaju, pogodujući time malom broju ljudi nauštrb čitavih zajednica i njihovog prava na kvalitetan život.
Posebno u vremenima klimatske nesigurnosti i rastuće opasnosti od značajnih prirodnih promjena i pojava, potrebno je svoje resurse čuvati i racionalno koristiti za kolektivno dobro, što bi Hrvatska i ostatak regije svakako mogli kada bi se poveli za pregršt pozitivnih primjera i oslonili se više na interese svojih građana, umjesto svojih kumova.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
