Španjolci su 10. studenog izašli na parlamentarne izbore čak četvrti puta u isto toliko godina. Zamor birača višemjesečnom političkom krizom očitovao se i u preko 5 posto manjoj izlaznosti nego li na izborima održanim prošlog travnja, pa je tako ovoga puta glasalo nešto manje od 70 posto Španjolaca. Iako je novi izlazak na birališta u tako kratkom roku bio posljedica nemogućnosti stvaranja stabilne parlamentarne većine, rezultati sugeriraju da će taj cilj ovoga puta biti još teže ostvariti nego li u prošlom sazivu parlamenta. Španjolska politička scena i dalje ostaje izuzetno fragmentirana, s pet velikih nacionalnih partija i velikim brojem regionalnih koje će također imati svoje predstavnike među 350 zastupnika.
Usprkos tome što se ponovno našla na vrhu piramide s osvojenih 28 posto glasova, Španjolska socijalistička radnička partija (PSOE) dosadašnjeg premijera Pedra Sancheza, našla se u još većim problemima nego li nakon travanjskih izbora. Ne samo da je dobila tri mandata manje, već je i njezin glavni, potencijalni koalicijski partner, radikalno lijevi Unidas Podemos (UP) doživio blagi pad i osvojio sedam mandata manje.
Iz tog razloga, odmah nakon objave rezultata počelo se špekulirati o mogućem uspostavljanju velike koalicije između socijalista i drugoplasirane, desničarske Narodne strane (PP). Ipak, takva je mogućnost ubrzo odbačena od strane obiju stranaka, da bi potom socijalisti objavili da su postigli sporazum s UP-om kao prvi korak ka stvaranju lijeve vlade. No do takvoga ishoda je još jako dugačak put, jer će Sanchezu trebati podrška velikog broja zastupnika malih regionalnih partija. S obzirom na to da je socijalistička vlada u proteklim mjesecima zauzela izuzetno čvrst i beskompromisan stav prema prosvjedima u Kataloniji, šanse za takav rasplet nisu pretjerano velike. Nakon što je Vrhovni sud potvrdio oštre kazne za devet katalonskih lidera zbog organiziranja referenduma i proglašavanja nezavisnosti 2017. godine, uslijedila je eskalacija sukoba u sjeveroistočnoj pokrajini. Činjenica da je katalonsko pitanje zauzelo središnje mjesto u tjednima pred izbore, očigledno je više išla na ruku desnim partijama nego li Sanchezovim socijalistima.
Dok vjerojatno prolongiranje političke pat pozicije ne predstavlja novost u Španjolskoj, izbori ipak jesu donijeli jednu relativno značajnu promjenu, također barem djelomično vezanu za događanja u Kataloniji. Radi se o tome da se s 15 posto osvojenih glasova na treće mjesto probila ekstremno desna stranka Vox, što je impresivan skok za stranku koja je 2016. osvojila tek 0,2 posto glasova. Lider stranke Santiago Abascal obratio se razdraganim pristašama nakon objave rezultata sljedećim riječima: Predvodili smo kulturnu i političku promjenu, jer smo otvorili sve zabranjene rasprave i poručili ljevici da priča još nije gotova te da ona nema nikakvu moralnu superiornost.
Poziranje u ulozi pučkih tribuna koji slobodno krše tabue i govore o “problemima” o kojima svi drugi šute, uobičajena je strategija ekstremnih desničara diljem Europe. Karta je to na koju u Italiji igra Matteo Salvini, koji je požurio čestitati svojim španjolskim istomišljenicima na odličnim rezultatima. Slično Salvinijevoj Legi, za Vox je protivljenje primanju migranata iz Afrike i Azije jedno od ključnih programskih odrednica. Drugo bitno pitanje je katalonska kriza po pitanju koje Vox stoji na pozicijama najradikalnijeg španjolskog nacionalizma. Katalonija je za španjolske nacionaliste postala tema broj jedan u proteklim mjesecima pa ne iznenađuje da je na tome kapitalizirala stranka koja se zalaže za radikalnu recentralizaciju zemlje i najdrastičnije mjere u borbi protiv katalonskih pristaša nezavisnosti i/ili prava na samoodređenje.
Pored toga što će u novom sazivu parlamenta imati 52 mandata, Vox je svoj politički učinak već postigao time što su se stranke mainstream desnice poput PP-a i Ciudadanosa pod njihovim pritiskom osjetno pomaknule udesno. Primjerice, u madridskom regionalnom parlamentu, Vox je istupio s prijedlogom zabrane svih separatističkih stranaka koje ugrožavaju jedinstvo Španjolske, a za taj prijedlog dobio je podršku PP-a i Ciudadanosa. Radi se naprosto o tome da potonje stranke pokušavaju zaustaviti gubitak glasača u korist ekstremne desnice, tako što se prilagođavaju njezinim pozicijama i sklapaju suradnje s Voxom na regionalnoj razini.
Ovakav razvoj situacije potaknuo je određene komentatore da proglase kraj tzv. španjolske iznimke. Naime, za razliku od većine drugih europskih zemalja, Španjolska se dosad uspješno opirala izbornom usponu ekstremne desnice. Jedan od uzroka takvog stanja bilo je to što je ekstremna desnica uvelike djelovala unutar srednjostrujaških stranaka, prvenstveno PP-a koji je dominirao desnicom još od kraja Francove diktature. Tako su stranku Vox prije šest godina osnovali upravo razočarani članovi PP-a, među koje spada i predsjednik Abascal. Voxov uzlet tako predstavlja usklađivanje Španjolske s trendovima koji su postali dio nove europske normalnosti: Dok je ovaj proces bio jedinstveno brz u Španjolskoj, ulazak u mainstream i normalizacija krajnje desnice postao je uobičajen fenomen u Europi 21. stoljeća.
Vedriju stranu priče o španjolskim izborima predstavlja činjenica da je u parlament reizabrano dvoje pripadnika romske nacionalne manjine. Radi se o Beatriz Carrillo de los Reyes iz PSOE-a i Ismaelu Cortesu iz UP-a. Iako preostalih dvoje Roma koji su također sjedili u prethodnom sazivu parlamenta nisu ponovili isti uspjeh, raduje činjenica da velika romska zajednica u Španjolskoj, koja broji oko 750.000 ljudi, ni ovoga puta neće ostati nereprezentirana.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
