Trideseta obljetnica pada berlinskog zida obilježena je diljem Europe prošle subote. Bila je to zgodna prilika za svođenje računa i raspravu o posljedicama toga epohalnog događaja. Mediji s obje strane nekadašnje granice između suprotstavljenih hladnoratovskih blokova raspisali su se o srušenom zidu i tranziciji koja je uslijedila u Istočnoj Europi. U većini slučajeva pisani su hvalospjevi napretku koji su nekadašnje socijalističke zemlje doživjele u protekla tri desetljeća. Tako je, primjerice, britanski The Economist istaknuo da istočni Europljani nikada nisu bili tako bogati i tako slobodni kao danas.
Pa ipak, usprkos impresivnim podacima o ekonomskom rastu koje imaju pojedine istočnoeuropske zemlje, teško se može donijeti jednoznačna ocjena o uspjesima i neuspjesima Istočne Europe u protekla tri desetljeća. Nasuprot pozitivnim makroekonomskim pokazateljima, mogu se navesti demografski podaci koji značajno kompliciraju sliku: Istočna Europa je od 1989. do danas izgubila 25 milijuna stanovnika koji su emigrirali na Zapad. Prema recentnim procjenama UN-a, od deset svjetskih zemalja koje najbrže gube stanovništvo, devet ih se nalazi u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi. Osobito katastrofalno izgleda situacija u Bugarskoj koja je od početka tranzicije izgubila četvrtinu stanovništva. Poražavajuće brojke imaju i pojedine baltičke zemlje, a odnedavno po svoj prilici i Hrvatska, za koju nam i dalje nedostaju precizne brojke.
Ipak, treba istaknuti i to da postoje ozbiljne razlike u tome kako se tranzicija odvila u pojedinim dijelovima postsocijalističkog prostora. Nasuprot Jugoistočnoj Europi, višegradske zemlje su imale nešto uspješniju tranzicijsku putanju. To se između ostaloga odražava i u različitoj percepciji koje stanovništvo pojedinih zemalja ima o promjenama u protekla tri desetljeća: dok samo 32 posto Bugara smatra da im se život poboljšao nakon 1989. godine, isto tvrdi 81 posto Poljaka, 78 posto Čeha i 55 posto Mađara. Iz čega proizlaze ove razlike i zašto je razvoj Istočne Europe u proteklim desetljećima tekao toliko neravnomjerno?
Odgovor se u manjoj mjeri krije u dobrim ili lošim politikama koje su vodile pojedine zemlje, a više u različitim pozicijama koje su ove zemlje zauzele u međunarodnoj podijeli rada nakon kraja hladnog rata. Nakon deindustrijalizacije i posljedične socijalne katastrofe početkom 1990-ih, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska postupno doživljavaju oporavak pojedinih industrijskih sektora, pa i pokretanje novih industrija. Zbog svog geografskog položaja, višegradske zemlje bile su idealno mjesto za njemački industrijski kapital koji je dijelove svog proizvodnog lanca preselio u te zemlje, privučen velikim zalihama jeftine radne snage. To je uvelike drugačija situacija od one u zemljama Jugoistočne Europe poput Hrvatske gdje je priljev stranog kapitala uglavnom bio vezan uz financijski sektor ili trgovačke lance.
Tako je, primjerice, Poljska, često smatrana jednim od najuspješnijih primjera tranzicije, svoj BDP u proteklih trideset godina uvećala čak sedam puta. Posljednjih desetak godina plaće su značajno porasle, a nezaposlenost je pala na izrazito nisku razinu. Međutim, čak i u ovom slučaju možemo uočiti brojne ambivalencije. Razvoj je geografski izuzetno neravnomjeran, a industrijalizacija zasnovana na priljevu zapadnog kapitala podrazumijevala je i uspostavljanje veoma regresivne porezne politike kako bi se privuklo strane investitore. To je uzrokovalo trajne probleme s financiranjem esencijalnih javnih službi.
Primjerice, nevolje poljskog zdravstvenog sustava uvelike podsjećaju na ono što proteklih godina gledamo u Hrvatskoj. Nedostatak medicinskog osoblja poprimio je alarmantne razmjere, pa je tako prije koji tjedan najveća bolnica u Varšavi oglasila da će morati zatvoriti devet operacijskih sala zbog nedostatka osoblja i novca. Dok su medicinske sestre u Hrvatskoj nedavno izrazile opravdano nezadovoljstvo svojim preniskim plaćama, njihove kolegice u Poljskoj danas zarađuju znatno manje, usprkos boljoj makroekonomskoj situaciji. Zanimljivo je i to da je minimalna plaća u Poljskoj i dalje niža od hrvatske minimalne plaće.
Desni ekstremisti koji su danas na vlasti u zemljama poput Poljske i Mađarske, iskoristili su upravo ovakve ambivalencije i nejednakosti koje je proizvela tranzicija. Osjećaj socijalne marginaliziranosti dijela populacije i neispunjenih nadanja koja je donijela 1989. iskoristili su kao pogonsko gorivo za svoje politike mržnje i isključivanja različitih ranjivih i/ili manjinskih skupina.
Zato je možda i najporazniji rezultat tranzicije to što je ona proizvela izuzetno netolerantna i nesolidarna društva. Rezultati nedavnog istraživanja pokazali su da je u Češkoj i Slovačkoj u zadnjih desetak godina drastično opala razina prihvaćenosti LGBT osoba, dok je jedna anketa provedena u Poljskoj otkrila da više od polovice muškaraca mlađih od 40 godina kao najveću opasnost koja toj zemlji prijeti u 21. stoljeću vidi “LGBT pokret i gender ideologiju”.
Što tek reći za izrazito antimigrantsku klimu u istočnoeuropskim zemljama? Trideset godina nakon pada berlinskog zida, Europa je opasana novim “zidovima” koji svoje najglasnije zagovornike imaju upravo u zemljama koje su prošle postsocijalističku tranziciju. Dok se nehumanost staroga zida u proteklim danima kritizirala sa svih strana, prema žrtvama današnjih barijera koje okružuju Europsku uniju vlada skoro pa potpuna indiferentnost. I to usprkos činjenici da se pokušavajući prijeći granicu “tvrđave Europe” ove godine na Mediteranu utopilo preko tisuću ljudi, višestruko više nego li je u trideset godina poginulo pri prelascima berlinskog zida. Čini se da je sućut sa žrtvama presudno uvjetovana dvama faktorima: one moraju biti bijeli, europski kršćani, dok počinitelji moraju biti komunistički bezbožnici.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
