U utorak, 29. listopada, u MM Centru prikazan je švedski film Laponska krv (Sameblod) iz 2016. godine koji problematizira odnos švedskog stanovništva prema autohtonom Saami narodu čije se pripadnike često naziva Laponcima. Film tematizira česti fenomen autorasizma pripadnika manjinskih skupina koji zbog političke obespravljenosti i redovitih uvreda počnu vjerovati da su nižerazredni naspram većinskog stanovništva. Laponska krv je ujedno redateljski debi Amande Kernell, koja je i sama porijeklom Laponka.
Vrijeme radnje su tridesete godine prošlog stoljeća, a protagonistica filma je mlada Elle Marja koja je, skupa sa svojom mlađom sestrom Njennom, prisiljena pohađati internat u kojem laponska djeca, odvojena od svojih roditelja, uče švedski jezik. Djeca su prepoznatljiva jer imaju specifičnu autohtonu nošnju, a lokalci im redovito dobacuju različite uvrede, od kojih je najčešća ona da smrde. Film inzistira na učestalim kadrovima koji prikazuju lokalce što okreću glave kako bi pogledima pratili djecu dok hodaju iza učiteljice što snažno sugerira neprihvaćenost i iščuđavanje nad pukim postojanjem takve različitosti.
Film ubrzo otkriva da je Elle Marja najbolja učenica u razredu te izvrsno govori švedski, što potakne njenu učiteljicu da je izabere kao predstavnicu razreda pri dolasku demografa. Elle Marja je vrlo ponosna što je izabrana za iskazivanje dobrodošlice gostima, koji ubrzo zatim njoj i njenim kolegicama i kolegama počnu mjeriti lubanju, noseve i drugo te ih slikati gole kako bi nastavili istraživanje navodne inferiornosti naroda Saami s obzirom na etničke Šveđane. Dok demografi slikaju Elle Marju zvuk blica fotoaparata iznimno je glasan te gledatelj ima dojam da je pri slikanju nečime udarena, što stvara snažan dojam nasilja koje se vrši ovakvim rasističkim istraživanjem.
Potaknuta čežnjom za životom bez poniženja i predrasuda Elle Marja ukrade i obuče suvremenu haljinu te po prvi puta čuje lijepe riječi od strane švedskih mladića koji su taman prolazili kraj nje te je, misleći da je Šveđanka, pozvali na ples. Protagonistica je pred odlazak uzbuđena, ali i u strahu da su predrasude o smradu njenog naroda istinite te se dugo pere u jezeru. Na plesu upoznaje mladića Niklasa koji joj, sav zaljubljen, kaže da može odsjesti u njegovoj rodnoj kući kada bude u blizini. Međutim, usred te interakcije se pojavi Njenna, obučena u autohtonu nošnju, te krene dozivati i pratiti svoju sestru. Elle Marja krene bježati i govoriti joj da se makne jer smrdi, naglas tvrdeći da je nikada u životu nije vidjela.
Pri povratku u internat sva je djeca smatraju izdajicom te odbijaju komunicirati s njom. Očajna protagonistica odlazi u drugi grad, kod Niklasa, no kada Niklasovi roditelji kažu sinu da je Elle Marja Laponka, on je hladnokrvno ostavi. U želji za uspješnom asimilacijom, Elle Marja nakratko uspijeva prevariti obrazovni sustav te prisustvuje predavanjima u regularnoj školi, no njene kolegice ubrzo shvate da je Laponka te je nagovore da pred njima jojka, što je originalni način pjevanja naroda Saami, što ju ponovno natjera da se osjeća poput objekta kojeg svi proučavaju bez želje za upoznavanjem.
Pri povratku dvaju sestara kući njihova je majka vrlo razočarana i ljutita na Elle Marju zbog niza navedenih eskapada koje ona shvaća kao izdaju vlastitog naroda. Protagonistica, shvaćajući da joj mjesto nije među vlastitim narodom, moli svoju majku da joj pokloni remen od srebra pokojnog oca kako bi, prodavši ga, mogla započeti život među Šveđanima, što očajna majka za nju i napravi. Film završava s Elle Marjom kao staricom koja prisustvuje sprovodu svoje sestre kojoj se ispričava zbog davnog odlaska.
Laponska krv je izvanredan prikaz osjećaja bespomoćnosti s kojim se suočavaju manjine pri svakom pokušaju uspostavljanja ravnopravnog kontakta s većinskim stanovništvom, kao i internalizacije mržnje prema vlastitom narodu, nametnute od strane dominantne kulture. Njegova se vrijednost vidi i u osvojenoj nagradi LUX, dodijeljenoj od strane Europskog parlamenta te nominaciji za filmsku nagradu nordijskog vijeća.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
