U posljednjem, desetom broju Phralipena pisali smo o Ustavu Republike Hrvatske gdje smo govorili i o Borku Periću koji je u kazališnoj predstavi utjelovio lik Vjekoslava Kralja. Tada još nismo ni planirali da ćemo tako brzo imati priliku s njim razgovarati, ali kolega iz redakcije Buki Skandal njegov je prijatelj još iz djetinjstva pa su se spontano dogovorili za ovaj intervju. U nastavku saznajte odgovore na nekoliko pitanja koja smo postavili ovom velikom umjetniku i fantastičnom čovjeku, kako za njega kaže Buki.
Njegova je profesionalna biografija zaista impresivna. Glumom se počeo baviti 1995. godine u dramskoj grupi Inat u Puli, a od 1996. je bio član dramskog studija Istarskog narodnog kazališta. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2007. godine član je Satiričkog kazališta Kerempuh, a surađivao je i s brojnim drugim kazalištima, Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Gradskim dramskim kazalištem Gavella, Zagrebačkim kazalištem mladih te Istarskim narodnim kazalištem. Dobitnik je brojnih kazališnih nagrada, primjerice na samom početku karijere 2001. godine nagrađen je Nagradom hrvatskog glumišta za predstavu Četvrta sestra. Nagradom hrvatskog glumišta nagrađen je i 2015. godine za ulogu u predstavi Jazavac u Kerempuhu zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh te 2017. godine za najbolju glavnu mušku ulogu u drami i to za ulogu Frane u predstavi Jedan sluga, dva gospodara, također u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba. Glumio je u filmovima Dva igrača s klupe, Živi i mrtvi, Armin, Djeca jeseni, Zagrebačke priče, U zemlji čudesa, Kravata, Libertas, Konjanik, Ne dao Bog većeg zla, Generalov carski osmijeh, Kao u lošem snu, Dan otpora, Uteg, Lavina, a 2018. godine na 65. Pulskom filmskom festivalu dobio je Zlatnu Arenu za najbolju mušku sporednu ulogu u filmu Osmi povjerenik. U televizijskim ulogama sudjelovao je u ekranizacijama: Horvatovi, Stipe u gostima, Instruktor, Mamutica, Odmori se, zaslužio si, Bumerang, Žutokljunac, Zlatni vrč.
Jesi li ikada u kazalištu, na filmu ili na televiziji glumio Roma?
Mislim da nisam, ali u filmu čije sam snimanje upravo završio, prije nekih desetak dana, ponuđena mi je uloga Roma. Međutim, odbio sam je, ne zbog toga što ja ne bih želio glumiti Roma, već zbog toga što uloga nije bila dobro napisana i obrazložena u samom scenariju pa mi se činilo da ne postoji dovoljno opravdanje da ta osoba bude romske nacionalnosti. Na kraju je ta uloga ostala u filmu, čak je na trenutke i satirična, ali nema veze s romskom ili bilo kojom drugom nacionalnom manjinom. Inače, imao sam neke ideje, čak sam o njima pričao i s Bukijem, o nekom filmu s romskom tematikom.
Jesi li pogledao neki film s romskom tematikom?
Jesam, jedan od najboljih filmova mi je Ciganska magija makedonskog redatelja Stole Popova u kojem glumi Miki Manojlović. Iako sam ga davno gledao, sjećam se da mi je djelovao pomalo strašno, pojedine scene, poput one kad u filmu umre Babo pa mu u skladu s običajima pokriju oči, bile su mi tajanstvene, a cijela atmosfera, onako, mistična. Svakako bih ga volio ponovno pogledati.
Ljudi zapravo jako limitirano poznaju romsku kulturu i zadržavaju se na prvim asocijacijama koje su uvjetovane potenciranjem stereotipa o Romima kao onima koji žive u neuglednim, sirotinjskim kućama, prodaju željezo ili prose i slično. Na taj se način zanemaruje cijela jedna iznimno bogata kultura i povijest koja je mnogima poslužila kao inspiracija u glazbi, modi, izradi nakita pa, svakako, i za razvoj kazališta. Romi imaju taj zabavljački duh, spontanost i jednostavnost u izražavanju na sceni, što uključuje glumu, ali i ritam, ples i pjesmu. Volio bih doći u neko romsko kazalište kao gledatelj, ali surađivati i kao glumac ili možda kao režiser.
Inspirira li te podjednako rad u kazalištu kao i rad na filmu?
Pa zapravo da. Kad se zasitim kazališta onda poželim nešto snimati. Nakon nekog vremena provedenog na snimanjima pomislim – daj da se više vratim u kazalište. Ali, ima i onih dana kada mi bude previše svega i jednostavno mi odgovara da ne radim ništa. Potrebno mi je da u miru napunim baterije.
Kako izgleda tvoj dan odmora?
Uvijek mi je bila želja da mi jedan dan bude dosadno. Da onako bez pritiska ili žurbe idem na kavicu, nešto pojedem, vježbam, šećem se i družim s kćerkom. Volim biti doma u miru. Volim imati vremena za druženje s prijateljima. Kad radim onda je to najčešće više stvari istovremeno, ali pokušavam to promijeniti jer me iscrpljuje. Nemam više živaca i kondicije za to pa pokušavam rad svesti na neku razumnu mjeru, što znači da me posao previše ne iscrpi. Kad ovako razmišljam, bilo bi lijepo sada biti u nekom hotelu, pa malo wellnessa, gotov ručak i večera ili provesti dan u prirodi ili biti negdje na brodu i samo gledati u more.
Opet, to je začarani krug jer ako sam predugo bez posla onda opet dolazi stres. S godinama i iskustvom počeo sam na glumu gledati kao na posao. Nemam više onu zaluđenost umjetnošću, jednostavno na glumu gledam kao na posao i to posao koji volim pa je s te strane lijepo. Kazalište i film pružaju ogromne mogućnosti, ali opet te na neki način emotivno stisnu.
Što smatraš svojim najvećim uspjehom u profesionalnoj karijeri?
Uvijek mi je teško odgovoriti na to pitanje jer govorimo o dužem vremenskom periodu u kojem je bilo različitih poslova i različitih osjećaja. U poslu sam, kao i u životu, prolazio na različite načine. Ponekad sam bio uvjeren da sam nešto napravio dobro, onda bi opet za nešto drugo pomislio da sam to napravio loše. Ponekad sam osjećao da radim onako kako bih hio, pa onda opet osjećaj da radim onako kako ne bih htio. Bilo je i perioda kad nisam radio uopće. Eto, kažem vam, bio je to svakakav put. Nekad mi je bilo jako teško jer je gluma takav posao da često čekaš da te netko izabere za ulogu, što je prilično stresno, i trebalo mi je vremena da shvatim da to što me netko nije izabrao ne znači nužno da je problem u meni, već je to splet različitih okolnosti i uzroka.
Teško mi je o svojih dvadeset i nešto godina rada razmišljati kao o karijeri jer kad izgovorim tu riječ osjećam se kao da je već pri kraju, boca je već skoro puna i to je to, a ja se s 38 godina ne osjećam tako.
U početku su na mene najveći utisak ostavljale uloge, a sada su to ipak ljudi s kojima radim. Međuljudski odnosi su mi puno važniji od same literature ili uloge. Ono što me stvarno čini sretnim je kad sam miran i kad osjećam da je moja kćer sretna i zadovoljna te da je moja obitelj sretna i u miru. To doživljavam kao najveći uspjeh.
Pripremaš li neke nove projekte?
Upravo sam završio snimanje i trenutno malo odmaram. U prosincu ponovo počinjem pripremati predstavu u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Predstava je temeljena na tekstu bugarskog pisca Hriste Bojčeva, a režirat će je Vinko Brešan. Nakon toga bih trebao snimati jednu televizijsku seriju koju će također režirati Vinko Brešan, ali možda je još prerano da govorim o tome. Uglavnom, nakon ova dva laganija mjeseca opet me čeka dinamičan period.
