Libanon: Nećemo ostavke, hoćemo revoluciju!

0
21
Foto: Flickr/Bruna Said

U Libanonu već dva tjedna zaredom traju masovni protuvladini prosvjedi. Ceste diljem zemlje i dalje su blokirane, banke, fakulteti i škole i dalje većinom zatvoreni. Od Tripolija na sjeveru do Tira na jugu, zemlja je istovremeno i paralizirana i življa no ikad.

Libanon posljednjih godina prolazi kroz najtežu gospodarsku krizu od građanskog rata koji je zemlju razarao punih 15 godina, od 1975. do 1990. godine. Radi se o jednoj od najzaduženijih zemalja svijeta, zemlji u kojoj je privatizacija zajašila na sve javno, zemlji kojom vladaju ratni profiteri i mafijaši, zemlji u kojoj je korupcija najučestaliji pozdrav, zemlji u kojoj je više od milijun sirijskih izbjeglica, zemlji u kojoj su tisuće podjarmljenih migrantskih radnika iz Etiopije, Filipina, Indije…. Kako je izjavio jedan prosvjednik: Nismo ovdje zbog WhatsAppa, ovdje smo zbog svega: goriva, hrane, kruha… Svega.

Prosvjednici su u nedjelju uspjeli pokazati dosad neviđeno jedinstvo u viševjerskom i višeetničkom Libanonu formirajući ljudski lanac od sjevera od juga zemlje, dug čak 170 kilometara. Simbol je to mobilizacije bez presedana u povijesti zemlje.

U zemlji u kojoj političke elite opstaju hraneći mrzilačko sektaštvo i diverzantski diskurs o neprijateljima, značajno je promatrati načine na koji su prosvjednici tijekom posljednja dva tjedna iskazivali solidarnost i zajedništvo. U jednom od videa snimljenih tijekom prvih dana prosvjeda, prosvjednice u Bejrutu uzvikuju i pjevaju dobrodošlicu izbjeglicama:

Došli ste nama bježeći

Nismo vas mogli zaštititi

Dobrodošli izbjeglice

Spalili su more i srušili šume, rastjerali ljude

Dobrodošli izbjeglice

Oteli su poslove, opljačkali zemlju i okrivili vas

Dobrodošli izbjeglice

U Tripoliju je zahtjev koji je s prosvjeda diljem zemlje upućen “Svi oni znači svi oni” (političke elite koje moraju napustiti vlast) proširen na sljedeći način: “Svi oni znači svi oni… A svi mi znači svi mi” – poziv na ujedinjenje.

Stjeran u kut zbog intenziteta prosvjeda i neumornosti prosvjednika, libanonski premijer Saad al-Hariri objavio je u utorak da podnosi ostavku jer je došao u “slijepu ulicu”” u pokušaju da riješi krizu. Problem je što Hariri kao krizu definira ono što je nastalo iz masovnih prosvjeda protiv vladajuće elite, a ne ono sve ono što je prosvjedu prethodilo.

Foto: Facebook/The art of boo

Trinaest dana libanonski narod čeka odluku o političkom rješenju koje bi zaustavilo propadanje (gospodarstva). I pokušao sam u tom razdoblju, naći put za izlazak, slušati glas naroda, rekao je Hariri, koji je tjedan ranije najavio paket reforma koje uključuju simbolično smanjenje plaća ministara i zastupnika u parlamentu, kao i mjere za uravnoteženje javnih financija.

Ali prosvjednici su poručili Haririju kako njegovi potezi jednostavno nisu zadovoljavajući. Ova ostavka je dobrodošla, ali nije dovoljna… Želimo da se promijeni čitav sustav i ostat ćemo na ulicama dok se to ne dogodi, komentirala je jedna prosvjednica u razgovoru za France-Presse. Na ulicama se danonoćno čuju slogani “Revolucija!” i “Narod želi pad režima!”.

Hariri, koji uživa podršku Saudijske Arabije, sin je milijardera i bivšeg premijera Rafika Haririja (ubijenog 2005. godine), i posve je jasno da nije lice koje može donijeti promjene koje zazivaju prosvjednici. Svi se u Libanonu još jako dobro sjećaju što je 1990-ih napravila tvrtka Solidere, čiji je vlasnik bio upravo Rafik Hariri. Ponovna izgradnja središnjeg dijela Bejruta bila je povjerena Solideru. Tada je većina građana bila primorana jeftino prodati svoje nekretnine tvrtki, jer su uvjeti obnove i izgradnje koje je Solidere nametnuo za mnoge bili nedostižan standard i preskupa investicija.

Prema studiji koju je provela arhitektonska tvrtka Habib Debs, neizgrađeno zemljište u Bejrutu je 1967. godine činilo 40 posto grada, dok je 2000. godine neizgrađenog zemljišta svega 10 posto. Nakon građanskog rata cvjeta siva zona neprestane izgradnje, a nestaje javni prostor i prostori stanovanja koja si većina građana mogu priuštiti.

Značajanost ovih prosvjeda je i u tome što prosvjednici iz dana u dan prisvajaju javne prostore koji su im sustavno otimani i držani u rukama nekolicine bogataša i moćnika. U Bejrutu je tako jedan od glavnih centara za sastajanje postalo staro kino, do ovih prosvjeda zapušteno i beživotno.

To je dio našeg pokreta, da nastanimo, da obnovimo stvari koje su slomljene od strane onih koji su još na vlasti. Naša kultura, naše nasljeđe bilo nam je nedostupno, a sada je prostor koji nas ponovno ujedinjuje, poručila je jedna od prosvjednica.

Libanonska vojska jučer je pozvala prosvjednike da otvore sve glavne ceste, koje su blokirane već dva tjedna. Postrojbe su očistile jednu važnu prometnicu sjeverno od Bejruta nakon kratkog sukoba s prosvjednicima. Javio se i Hariri. Dan nakon što je odlučio podnijeti ostavku, prema navodima iz njegovog kabineta, izjavio kako je „spreman vratiti se kao premijer nove vlade, pod uvjetom da nova vlada bude sastavljena od tehnokrata i može brzo implementirati reforme koje će spriječiti ekonomski kolaps”.

Je li Hariri uopće čuo povike s ulica svih ovih dana? Narod Libanona ne želi šarlatanske ostavke i povratke, želi revoluciju i promjenu sistema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime