U četvrtak, 24. listopada, u Galeriji Nova otvorena je izložba Filmska komuna Rožava – Oblici slobode. Otvorenje je započelo promocijom knjige Propagandna umjetnost 21. stoljeća Jonasa Staala na kojoj je autor definirao što je propaganda, pokazao njen značaj za 20. stoljeće te pomoću primjera Rožave otvorio put ka zamišljanju novih vrsta propagandne umjetnosti. Nakon predavanja uslijedio je obilazak izložbe uz stručno vodstvo kustosice Iliane Fokianaki, koja je prisutne uvela u geopolitički kontekst u kojem se nalaze Kurdi te načine na koje se to odražava na filmsku umjetnost koju stvaraju.
Jonas Staal je na početku predavanja istaknuo da propaganda nije samo očigledna prezentacija ideologije političke elite, koju je oprimjerio pomoću nacističkog propagandnog filma Der Ewige Jude (Vječni Židov) koji vrlo izravno zagovara brutalni antisemitizam, već može biti vrlo suptilne naravi. Nacistički ministar za propagandu Joseph Goebbels vrlo je brzo primijetio da su za vrijeme prikazivanja takvih eksplicitnih propagandnih uradaka dvorane ostajale prazne jer ljudi izražavaju odbojnost kada im se na izravan način govori što trebaju vjerovati. Takva vrsta propagande, koja na vrlo jasan način ističe interes onih na vlasti, ističe Staal, u sociologiji se naziva široka propaganda (eng. wide propaganda). S druge strane postoji i skrivena propaganda (eng. covert propaganda), poznata i kao demokratska propaganda jer je najzastupljenija u zapadnim demokracijama, a krasi ju puno suptilnije iznošenje dominantne ideologije. Naime, prvi ured za propagandu osnovan je upravo u Ujedinjenom Kraljevstvu za vrijeme Prvog svjetskog rata, nosio je naziv Wellington House te označava začetak skrivene propagande. Goebels je ubrzo shvatio superiornost tog modela te se čak 90% nacističkih filmova služilo takvom vrstom propagande – onom skrivenom u pričama o obiteljskim razmiricama i ljubavnim trokutima. Goebels je primijetio da su ljudi najpodložniji propagandi onda kada se zabavljaju.
Toga je svjestan, ističe Staal, i Philip M. Strub, zaposlenik Pentagona koji pomaže financirati holivudske filmove koji promoviraju interese SAD-a. Na poznatoj se filmskoj internetskoj stranici IMDB može jasno vidjeti koje je filmove pomogao financirati državnim novcem, među kojima je film Transformers te filmovi o Marvel superjunacima. Takvi dokazi na vrlo jednostavan način negiraju naivne tvrdnje da se zapadne demokracije ne služe propagandnim sredstvima, ustvrdio je Staal.
Autor napominje da je skrivenu propagandu najlakše primijetiti i razumjeti pomoću modela lingvista Noama Chomskog, koji pomoću takozvanih pet filtera analizira način održavanja statusa quo u SAD-u. Prvi filter je monopolizacija, odnosno kontrola nad društvenom infrastrukturom kao što su škole i masovni mediji koji donose ciljano oblikovanu priču o državi, zajednici i vlasti. Zatim su tu korporativno reklamiranje koje oblikuje ljudske želje te kontrola podrijetla informacija kako bi se pratio rad pojedinaca i grupacija koje negiraju dominantni narativ. Četvrti filter nazvan je flak, a predstavlja lažne informacije poput ideja da je Zemlja ravna ploča ili da je cjepivo loše po djecu. Naime, flak ide u korist onima na vlasti jer se na taj način može lako ustvrditi da je sve osim dominantnog narativa laž i/ili smiješna teorija zavjere. Zadnji filter je anti-komunizam, koji je padom Sovjetskog Saveza zamijenjen anti-islamizmom. Taj je filter tu kako bi se pomoću slike neprijatelja stvorio vlastiti identitet, slika “nas”.
Kao suprotnost suvremenim filterima Staal predstavlja radikalno drugačiji propagandni model. Njega čine demokratizacija, pomoću koje svi ljudi, a ne samo kapitalisti i političari, kontroliraju društvenu infrastrukturu te stvaraju narativ koji je svima u interesu. Zatim politička mobilizacija informirane javnosti koja sama stvara vlastite političke i ekonomske želje te ih provodi ne oslanjajući se na marketing korporacija. Javno znanje i informiranje bez kontrole centra moći koji elaborira dominantni diskurs te transparentnost informacija. Zadnji filter je kolektivitet, odnosno izgrađivanje identiteta na temelju zajedništva, a ne pomoću koncepta neprijatelja. Upravo je Rožavin propagandni model najsličniji tome.
Naime, vodeći se citatom književnika Uptona Sinclairea da je sva umjetnost propaganda jer svjesno ili podsvjesno odražava autorovo viđenje stvarnosti, Staal iznosi na koje se načine ljudi Rožave služe umjetnošću da bi osnažili jedinstvo i poslali poruku ostatku svijeta o geopolitičkoj situaciji u kojoj se nalaze. Naime, u originalnom rožavskom filmu Priče o uništenim gradovima snimke uništenih bolnica, učionica i drugih institucija popraćene su nasnimljenim govorima učenika, učitelja, pacijenata, liječnika i ostalih ljudi koji su se nekoć u tim instuticijama nalazili. Film tim postupkom postavlja pitanje simboliziraju li nasnimljeni govori prošlost ili budućnost, prepuštajući gledatelju da odluči hoće li žaliti za izgubljenim ili se boriti za bolje sutra. Također, u Rožavi su redovito prikazivani filmovi Charliea Chaplina i Bustera Keatona kao poticaj ujedinjenju zajednice. Naime, nijemi filmovi nadilaze jezičnu barijeru te dopuštaju pripadnicima svih naroda i vjeroispovijesti da uživaju u njemu, pri čemu, također, Chaplinovi filmovi portretiraju radničku klasu i naglašavaju klasnu borbu, što ide u prilog socijalističkoj ideologiji jednakosti na kojoj se temelji revolucija u Rožavi. Kombinacija politike i umjetnosti može se vidjeti i u arhitekturi Rožave na čijim se ulicama nalaze javni parlamenti, simboli društva bez države, kojima svatko može pristupiti i sudjelovati u odlučivanju o javnim pitanjima.
Nakon predavanja Jonasa Staala uslijedilo je otvorenje izložbe Filmska komuna Rožava – Oblici slobode, kroz koju nas je provela kustosica Iliana Fokianaki. Izložba je sadržavala niz stranih i domaćih članaka o situaciji u Rožavi, kao i nekoliko reportaža o nedavnoj invaziji Turske na taj teritorij. Dva su stara televizora prikazivala filmove Chaplina i Keatona, a na dva su platna bila prikazivana dva važna rožavska filma Malo drveće i Sjena kurdske planine.
Film Malo drveće prikazuje autohtone plesove i glazbu tamošnjeg stanovništva, naglašavajući kako umjetnička forma tradicionalnih pjesama čuva povijest regije, dok Sjena kurdske planine oslikava otpornost građana Afrina koji se nalaze pod okupacijom turskih snaga. Građani su predstavljeni kroz usporedbu s listovima masline koji ne otpadaju zimi, njihova boja ne blijedi te ostaju na drvetu neokrznuti promjenom godišnjih doba. Ova otpornost masline povezana je s otpornošću revolucionara koji simboliziraju povezanost i solidarnost, ne samo među ljudima nego i s prirodom. Naime, Rožava ima jako izraženu ekološku politiku koja problematizira globalni ekocid koji proizlazi iz kapitalističkog načina proizvodnje. Sama Filmska komuna Rožava osnovana je 2015. godine s ciljem da obrazuje i proizvodi novu rožavsku revolucionarnu kinematografiju. Taj novi umjetnički oblik trebao bi otvoriti prostor da se “živi bez dozvole”, onkraj patrijarhalne, kapitalističke države, te da se stvori prostor za samodefiniranje.
Iliana Fokianaki je istaknula da Rožavu ne sačinjavaju samo Kurdi, iako se o njima najviše govori. Naime, Rožava nije etnički isključiva komuna te u političkom odlučivanju sudjeluju svi stanovnici što uključuje Arape, Asirce i druge narode. Rožavska je revolucija, navodi Fokianaki, donijela novi put prema demokraciji na Bliskom istoku, vrlo različitoj od one kapitalističke. Naime, Rožava čini fundamentalni odmak time što ustavno osigurava direktnu demokraciju kroz samoupravljanje u kojem građani aktivno sudjeluju u donošenju odluka, od susjedstava, preko općina do koordinacijskih tijela njezina tri kantona Afrina, Kobanea i Cezirea. Fokianaki naglašava da je “piramida” moći potpuno izokrenuta te najveća moć leži u kvartovskim skupštinama dok kantonalna tijela imaju više administrativnu ulogu. Također, Rožava odbija nacionalnu državu kao takvu te ju čine mnoge vjerske i etničke skupine – kršćani, jezidi, Arapi, Turkmeni, Čečeni i Armenci. Službenim odbijanjem nacionalne države, rožavski model manjinama daje ulogu sudionika – svi su jednaki u definiranju društvenog interesa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
