Jasna Kovačević je viša knjižničarka i voditeljica Knjižnice Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Svojim je radom, za koji je ove godine dobila nagradu Grada Zagreba Zagrepčanka godine, pretvorila ovu knjižnicu u pravi centar za knjigu u kojem se predstavljaju knjige i časopisi, održavaju književne tribine, međunarodne razmjene pisaca, obilježavanju prigodne obljetnice i drugo.
U predivnom prostoru Knjižnice razgovor smo započeli prisjećanjem na same početke njezinog rada u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Što biste rekli, s obzirom na Vaš rad i dugogodišnje iskustvo, kako se postaje vrhunski knjižničar?
Zahvaljujem na toj konstataciji, nisam baš vrhunska knjižničarka, prije bih rekla knjižničarka koja strastveno radi svoj posao. Prije trideset i jednu godinu zaposlila sam se u Zagrebu, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića na dječjem odjelu kao knjižničar i informator za djecu i mladež gdje sam svakodnevno radila s djecom. Surađivala sam s piscem dječje književnosti Ibrahimom Kajanom koji je pomagao piscima, pisao kritike i recenzije, a pisci poput, primjerice Paje Kanižaja, Sunčane Škrinjarić, Tita Bilopavlovića i Ivana Kušana redovito su dolazili na naš odjel. Činilo mi se zanimljivim da organiziramo susrete s djecom koja od tih ljudi, s velikim spisateljskim i životnim iskustvom, mogu mnogo naučiti. Osobno sam to iskusila tijekom školovanja u Slavonskom Brodu gdje su nas često posjećivali veliki pisci. Primjerice, u nezaboravnom sjećanju mi je ostao susret s Oskarom Davičom, srpskim pjesnikom, romanopiscem, esejistom i scenaristom koji je posjetio moju školu dok sam bila u četvrtom razredu gimnazije.
Smatrala sam da se narodne knjižnice koje imaju vrlo raznoliku strukturu članova i korisnika moraju otvoriti svima i postati mjesto susreta pisaca i čitatelja jer su to centri koji imaju višestruku, obrazovnu, kulturnu i društvenu ulogu.
Dobrog knjižničara odlikuje ljubav prema knjizi, prema čitanju i ljubav prema čovjeku. Završetkom fakulteta zapravo tek započinjemo, odredili smo čime ćemo se baviti i time smo dobili svojevrsnu ulaznicu za životno obrazovanje. Kad sam završila studij Jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposlila sam se kao profesor u školi. To je bilo moje prvo zanimanje. Iako sam tijekom studija imala hospitacije u osnovnim i srednjim školama, kad sam ulazila u razred u kojem me čekalo tridesetak učenika pomislila sam – jesam li ja naučila biti profesor i kako ću zadržati pozornost ovih mladih ljudi i još ih nešto naučiti? Odgovor je došao sam od sebe – sve ide ako voliš ono što radiš.
Budući da je tradicija postojanja narodnih knjižnica duga, koliko se promijenila uloga knjižnica od vremena kad ste vi krenuli raditi pa do današnjih dana?
Osnovna djelatnost knjižnica, a to je nabava knjižnične i neknjižnične građe i davanje u posudbu, je ostala ista. Promijenila se atmosfera u knjižnicama koje su od tihih ustanova, u koje su ljudi dolazili kad su trebali baš neku specifičnu knjigu, primjerice za lektiru ili za neki referat, knjižnice postale tzv. treći prostor. U njima članovi provode veliki dio svog slobodnog vremena između boravka na poslu i odlaska kući. U Hrvatskoj je to još izraženije u odnosu na druge zemlje, posebice one u kojima životni standard dopušta ljudima da kupuju knjige koje žele pročitati. Naši građani su više vezani uz knjižnice jer im članarina od 50,00 kn godišnje omogućava da posuđuju i čitaju knjige iz čak 42 knjižnice koje čine mrežu knjižnica. S modelom kvartovskih knjižnica započele su Austrija i Njemačka, a mi smo ga zadržali i danas jer potreba za knjigom to opravdava. Zagrebačke su knjižnice iznimno posjećene i uvijek pune.
Za svoj dugogodišnji rad, ove ste godine dobili nagradu Grada Zagreba Zagrepčanka godine. Kako Vi doživljavate svoj rad i posljedično tome, kako doživljavate ovu Nagradu?
U prvi tren kad sam saznala za ovu nagradu bila sam zatečena jer ja sam pozadinski čovjek i nisam baš u medijima. Posebna mi je čast što me za ovu nagradu predložilo Hrvatsko društvo pisaca. Koliko sam ja sretna, toliko su sretni i moji kolege jer sam ovom nagradom skrenula pozornost na knjižnice kao izvrsno ustrojene stručne ustanove koje rade jako dobar posao. Bez ikakve marketinške reklame mi uspijevamo u potpunosti osvijestiti i ostvariti našu kulturnu i odgojnu ulogu u društvu. Svoj rad doživljavam kao zadovoljstvo, a budući da u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu provodim većinu vremena tu se osjećam kao kod svoje kuće.
Kakve knjige volite, što od literature Vi osobno preferirate za čitanje?
Od malena sam voljela čitati. Radila sam u školskoj knjižnici i tada još nisam ni znala da će upravo to biti moje buduće zanimanje. Bio mi je dostupan veliki broj knjiga i sjećam se da sam gutala romane Marije Jurić Zagorke.
Svaka knjiga koju pročitate vas obilježi. Prije dosta godina sam pročitala knjigu Hadrijanovi memoari koju je napisala Marguerite Yourcenar i svako toliko joj se volim vratiti. Po žanru ona spade u historiografsku fikciju u kojoj car i vojskovođa Hadrijan priča o svom životu i zaključuje, primjerice da je život u svojoj biti za sve isti, bili vi bogati ili siromašni osjećate istu bol i isto umirete. Najsvježije što sam pročitala je Krletka za glinenog goluba goluba Roberta Međurečana čiji rad pratim. Dojmio me se i Oblak boje kože Nebojše Lujanovića kojeg smatram divnim čovjekom i piscem. Osjeti se da ga je zanimalo ono o čemu je pisao, da tako kažem, njegova je proza proživljena. Općenito, u posljednje dvije godine iznimno je porasao interes čitatelja za hrvatskom književnošću i čita se sve, poezija, proza i drama. Imamo jako dobrih spisateljica, primjerice nedavno smo predstavljali zbirku priča Ksenije Kušec koja je prava majstorica kratkih priča.
Ponekad pročitam knjigu po preporuci naših članova. Tako mi je nedugo jedna gospođa preporučila krimić Čuvar i vuk koji je napisao švedski pisac Niklas Natt och Dag, a koji ja sama nikada ne bi potražila jer preferiram historiografsku fikciju i magijski realizam. Na kraju sam bila oduševljena jer se ne radi o klasičnom kriminalističkom djelu već je to i povijesni roman koji govori o Švedskoj u 18. stoljeću.
Kako gledate na manjinske knjižnice, imate li neki savjet primjerice za Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” koji planira otvoriti Središnju romsku knjižnicu u Hrvatskoj?
Još sam davnih dana razgovarala s pokojnim Kasumom Canom o romskoj knjižnici. Često smo se družili, a u tom bi neobaveznom razgovoru on vrlo često spomenuo kako bi bilo lijepo da u našoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića imamo romski kutak.
Ali, za tako nešto fizički nema mjesta. Ipak, takav kutak postoji u knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića i u knjižnici Medveščak u Zagrebu. S veseljem podržavamo projekt otvaranja romske knjižnice koji je pokrenuo Savez “KALI SARA” s kojim smo surađivali na više projekata, a ako bude potrebno rado ćemo pomoći i na ovom.
Za otvaranje knjižnice iznimno je važna interakcija s ljudima kako bi se upoznalo okruženje u kojem se nalazite i kako biste dobili informacije o tome kakva literatura zanima ljude u toj zajednici. Također, ponekad treba izbjeći i zamku segregacije jer ako unutar knjižnice, kao što je to slučaj s našom knjižnicom, postoji odjel s knjigama na sedam jezika to znači da svatko može izabrati i pročitati knjigu ako govori neki od tih sedam jezika, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Kako vidite budućnost knjižnica s obzirom na sve veći broj knjiga u elektronskom obliku?
Svake dvije godine radimo različita istraživanja, a pokrenuli smo i pilot projekt posudbe elektroničke i zvučne knjige. Zadnje istraživanje koje smo proveli 2018. godine, upravo svjesni digitalizacije književne građe, bavilo se ispitivanjem interesa za elektroničku knjigu u knjižnicama.
Na uzorku koji je bio relativno malen, ali ipak mjerodavan pokazalo se da je knjiga u elektroničkom obliku interesantnija studentskim nego narodnim knjižnicama u kojima korištenje takve usluge iznosi 20% od ukupne potražnje za knjigama. Vjerojatno je to zbog razlike u literaturi, a koja je za studente u velikoj mjeri u formi znanstvenih članaka. Tako, primjerice knjižnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bilježi porast interesa za litraturom u elektroničkom obliku.
Zaključno, mogu reći da su ljudi još uvijek više vezani uz knjigu i da svi drugi mediji mogu postojati paralelno s knjigom. Volim reći da ćete s knjigom ići u krevet, a s laptopom baš i ne.
Zanimljiva su i neka istraživanja koja su provedena u drugim zemljama. Primjerice, istraživanje koje je 2015. godine provedeno u Londonu među studentima knjižničarstva pokazalo je da studenti više vole tiskane knjige jer dok uče vrlo često sadržaj memoriraju i vizualno. Knjižnica s elektroničkim knjigama, primjerice u Finskoj bilježi pad čitanja, a istraživanje je pokazalo da je elektronički medij odličan za traženje informacija, ali ne i za stvarno učenje. Surfanje internetom čovjeka vrlo brzo odvede u različitim smjerovima i nakon recimo dva sata surfanja malo toga je naučio, za razliku od znanja koje se usvaja tijekom dvosatnog čitanja knjige.
Koje knjige korisnici najviše traže?
Kako su ljudi različiti, tako je različita i literatura koju preferiraju. Najviše se traži nova knjiga u svim žanrovima. Ali, u današnje vrijeme u ponudi novih knjiga ograničeni smo novcem jer smo nekada mogli kupiti po 10-ak primjeraka nove knjige što danas ne možemo. Zato je dobro da postoji mreža knjižnica i baza dostupnosti knjiga na internetu tako da čitatelji ipak mogu doći do knjige koju žele pročitati pa makar je posudili u knjižnici koja je malo dalje od njihovog kvarta.
Uvijek su traženi i književni klasici koje rado čitate tijekom cijelog života, primjerice Andrićeva Na drini ćuprija koju prvo čitate u školi, pa na fakultetu pa opet kasnije tijekom života posegnete za tom knjigom i uvijek je iznova doživite.
Onaj tko čita kao dijete tu naviku zadržava tijekom cijelog života stoga ljubav prema knjizi treba poticati od najranije dobi. U društvu bi trebali jasno postaviti knjigu kao prioritet u odnosu na, primjerice mobitel, pogotovo kad se radi o djeci jer ćemo u protivnom u potpunosti postati društvo otuđenih ljudi, a sigurna sam da to ne želimo.
