Orhan Galjuš rođen je na Kosovu u Prizrenu, gradu multikulturalnosti. Ime Orhan, koje je dobio pri rođenju, turskog je porijekla, a smatra ga značajnim dijelom svoga identiteta jer je, između ostalog, i zbog imena bio omiljen u obitelji. Inače je znatiželjan po prirodi, a kada je imao pet godina slušao je radio u obiteljskoj kući misleći da se u njemu kriju ljudi koji pričaju i sviraju. Jednog dana, dok je pokušavao zaviriti iza kutije s radio prijemnikom kako bi vidio ljude koji su u njemu, prijemnik je pao na pod. Nije se razbio, ali bilo je dovoljno bučno da je to čuo i djed pa mu je tom prilikom rekao da ako želi vidjeti ljude koji su unutar prijemnika mora biti marljiv i ići u školu. Danas je on novinar koji iza sebe ima više od dvije tisuće sati emitiranja. Njegova prva radio emisija Ashunen Romalen Radio Program emitirala se još 1981. godine u Studiju B u Beogradu. Orhan je bio jedan od inicijatora pokretanja ove emisije, a uz njega su sudjelovali romski aktivisti i stručnjaci, primjerice Dragoljub Acković, koji su program emitirali svaki tjedan u jutarnjim satima sve do 1987. godine. Orhan je tada već studirao novinarstvo i menadžment te je bio jedini Rom u bivšoj Jugoslaviji koji je primao stipendiju iz Titovog fonda za stipendiranje.
“Moja stipendija bila je u iznosu dviju očevih plaća i bio sam jako ponosan, ne zbog iznosa novca, nego zbog privilegiranosti.”
Orhan je također bio jedan od rijetkih romskih novinara koji nije puštao snimljene materijale, nego se uvijek pripremao i emitirao program uživo. Jedno je vrijeme izvještavao i za Radio Prištinu, a onda je napustio Jugoslaviju i preselio se u Libiju iz koje je izvještavao za Radio Beograd. Zahvaljujući znanju arapskog jezika, crtama lica i imenu koje je moglo biti i arapsko i tursko, Arapi su ga primali sa simpatijama, što mu je olakšavalo javljanja s terena. Tijekom američkog napada na Libiju u vrijeme libijskog predsjednika Gadafija, bio je jedan od prvih profesionalnih glasova koji su izvještavali s tog područja.
Dok je izvještavao o gorućoj situaciji u Jugoslaviji, Orhan je povukao paralelu između te situacije i sukoba u Palestini zbog čega je dobio dva otkaza u istom danu. Srpski direktor otkaz mu je uručio ujutro, a albanski tijekom poslijepodneva, nakon što je Orhan završio s izvještajem o štrajku glađu radnika iz rudnika Trepča. Svjestan da je otvorio preosjetljiva pitanja, Orhan je odlučio otputovati u Nizozemsku u kojoj i danas živi oko dvadeset tisuća Roma i Sinta.
“Očito je da sam progovorio o temama koje im se nisu sviđale. Dobio sam otkaz jer sam poštivao vlastitu radnu etiku. Imao sam osjećaj da će se dogoditi rat i nisam se htio vraćati. Nisam htio biti ni na jednoj strani – niti ubiti niti biti ubijen. Dobio sam besplatne karte od JAT-a (Jugoslavenski Aerotransport) i prvo se uputio na 4. Svjetski kongres Roma, a zatim u Nizozemsku gdje živim i sada.”
Orhan je u Nizozemskoj brzo nastavio s aktivnostima. Počeo je izdavati prve novine na romskom i engleskom jeziku Patrin te je pokrenuo istoimeni radio program koji je ubrzo postao dijelom javnog medijskog servisa.
“U Nizozemskoj nije bilo obrazovanih Roma, a sam sustav ih nije prepoznavao i bili su marginalizirani. Bio sam svjestan da pitanja bitna za romsku zajednicu moram uputiti prema utjecajnim ljudima u Europskoj uniji.”
Jedan od prvih dužnosnika u Europskoj uniji kojima se Galjuš obratio bio je Jacques Delors, bivši predsjednik Europske komisije koji je razumio da je potrebno nešto napraviti i promijeniti u odnosu prema romskoj zajednici, ali nije znao precizirati što.
U suradnji s romskim organizacijama, Galjuš je organizirao demonstracije za sve one koji su zbog ratova u bivšoj Jugoslaviji bili prisilno vraćani iz Njemačke te od toga trenutka postaje glasom onih koji ne mogu govoriti ili koji govore, ali ih se ne čuje na bitnim mjestima. Osim u borbi za prava na jednakost svih građana Europske unije, što uključuje i Rome, aktivno se zalagao i za rješavanje problema izbjeglištva te za priznavanje prava na vodu.
Orhan Galjuš je kao glavni protagonist krenuo s prijateljem na putovanje u Njemačku i Poljsku kako bi razgovarao s preživjelim Romima i Sintima koji su bili žrtve genocida za vrijeme Drugog svjetskog rata. Uz to, želio je dobiti odgovore na brojna pitanja, primjerice, zašto je sve vezano uz Sinte i Rome obavijeno šutnjom i isključeno iz javnog života; kako oni, njih oko 12 milijuna, gledaju na tu činjenicu; što oni sami znaju o svojoj povijesti i zašto o njoj ne pričaju?
Svoja saznanja i spoznaje objedinio je u filmu Broken Silence (Razbijena šutnja) koji je realiziran i javno prikazan 2013. godine.
“Čuo sam mnogo priča sličnih onima koje se vežu uz sukobe u Ruandi ili Kongu. Jovan Kesar, novinar iz Beograda, napisao je članak o dvanaest tisuća muslimanskih djevojčica i dječaka koji su premješteni iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku s ciljem prisilne asimilacije. Među njima bilo je i romske djece. O tim stvarima nitko ne razmišlja.
Neki Sinti i Romi ne pričaju o ovim događajima jer taj dio povijesti smatraju tabu temom, poneki pak šute jer su traume prevelike. Kad bi netko znao pravu povijest Roma onda bi uvidio da su Romi preživjeli nekoliko genocida od trenutka napuštanja Indije. Stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu prva koja nam se događaju. Pitanje je kakav je bio položaj Roma tijekom tih tisuću godina? Zašto su oni morali ostati dvjesto godina u pokrajini Horasan u Iranu te dvjesto godina u Seldžučkom sultanatu? To su osnovna pitanja koja se protežu kroz film.”
Galjuš ističe kako na Kosovu učenici nemaju priliku učiti o stradanjima Roma u logoru Auschwitz ili u logoru Jasenovac jer to nije dio školskog programa. Kao predavač romskog jezika na Institutu za jezike INALCO u Parizu uvijek je određeni broj sati posvećivao romskoj kulturi i povijesti. Na prošlogodišnjem obilježavanju Svjetskog dana romskog jezika Galjuš je dobitnik nagrade “Ferenc Sztojka” za istaknuti rad i djelovanje na promicanju romskog jezika i kulture.
“To je novija romska povijest i bitno je izučavati je. Prvi put kad sam bio u Auschwitzu bio sam šokiran jer tamo nema nijedne ptice. Ne može se vidjeti ptica u prostoru Auschwitza čak ni danas. Moramo voljeti jedni druge. Nema drugog rješenja. Moramo prihvatiti sve različitosti koje čine sklad.”
Naslonjen na stol, pridržavajući bradu rukama na kojima su dvije tetovaže, jedna koja prikazuje violinu njegova oca s motivom indijske zastave i druga koju čine inicijali njegova imena i prezimena te upečatljivi prsten i pečatnjak, Orhan govori kako je svijet sve što Romi imaju te se zbog toga svugdje osjeća sretan. Puno je putovao, između ostalog putovanja su dio njegovog posla, pa planira usporiti i prepustiti novim generacijama da nastave ono s čime je on započeo.
“Volio bih imati jednu kuću u Turskoj, ne zato što je Orhan tursko ime, nego zato što su Romi odlučili napraviti najveću odluku, raširiti krila i otići iz Indije. Prostor Seldžučkog sultanata, odnosno današnje Anatolije, ja vidim kao mjesto kojem bih mogao pripadati.”
Inspiriran atmosferom, prirodom i ljudima u Indiji, Orhan tamo planira kupiti komadić zemlje na kojoj će živjeti, pisati pjesme i slikati, jer kaže kako u toj zemlji nitko ne pita tko si. S osmjehom na licu Orhan Galjuš s nama za kraj razgovora dijeli svoju zaključnu misao.
“Znate koliko ja imam godina? Ja sam star tisuću godina. Ja sam onaj Orhan koji je otišao iz Indije i koji danas s vama razgovara. Moj jezik je moja domovina, a to je Indija, a ‘Orhanistan’ vidim kao zemlju mog vlastitog postojanja.”
