Ove godine se obilježava dvadeseta godišnjica UN-ove Deklaracije o braniteljima ljudskih prava i sedamdeseta godišnjica UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima. Nikako ne valja umanjiti značaj tih dokumenata, veliku, humanističku i dostojanstvenu misao vodilju u njihovoj srži, ali nam valja promisliti što od toga preostaje danas, kako u svakodnevnoj praksi tako i mogućnosti zamišljanja budućnosti.
Za početak, vratimo se malo unatrag. Eleanor Roosevelt bila je prva dama SAD-a od 1933. do 1945. godine, za vrijeme četiri mandata supruga Franklina Delana Roosevelta. Nije se ustručavala javno usprotiviti službenoj politici svoga supruga, pisala je novinske kolumne, zalagala se za bolji položaj žene na radnim mjestima i u društvu općenito, borila se za građanska prava crnaca, izbjeglica, kao i drugih marginaliziranih pripadnika društva. Pokrenula je i eksperimentalnu zajednicu u Arthurdaleu (Zapadna Virginija) za obitelji nezaposlenih rudara s ciljem stvaranja samoodržive zajednice.
Bila je delegatkinja SAD-a pri Generalnoj Skupštini UN-a od 1945. do 1952. godine i jedna od ključnih ljudi kod donošenja UN-ove Opće Deklaracije o ljudskim pravima. Doprinijela je da se deklaracija sastavi, usuglasi i izglasa u rekordnom roku od godinu dana, uslijed sve većih antagonizama između SAD-a i SSSR-a koji su bili prepreka njezinom donošenju.
Opća deklaracija o pravima čovjeka prvi je sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je Opća skupština UN 1948. godine. Nikada više Drugi svjetski rat, bila je misao uvelike prisutna u glavama onih koji su je tada izglasali.
Iako nije donesena kao pravno obvezujući ugovor, nego samo kao rezolucija, s ciljem da osigura “zajedničko razumijevanje” ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN-a, tijekom posljednjih sedam desetljeća doživjela je veliku transformaciju. Sedamdeset godina od donošenja Deklaracije, postala je najprevođeniji tekst na svijetu, prevedena na više od 500 jezika.
Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka posljednjih je 70 godina ugrađivan u druge međunarodne akte i danas gotovo da i nema pravnika koji bi osporavali da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za sve države članice UN-a. Ona je temelj, civilizacijski doseg. Tako nam se barem uvijek govori s velikih pozornica.
Ali ako razmislimo o realnosti današnjice, lako ćemo raspoznati veliko licemjerje, primarno na razinama najveće političke moći, ali i diljem naših društava. Nema više one klasične podjele na “napredne” i “nazadne” zemlje. Sve su naše zemlje u određenom kontekstu, na određenoj razini, u određenom periodu, pod određenim okolnostima – nazadne.
Možemo postaviti na tisuće pitanja koja to razotkrivaju. Ovo su samo neka od njih: Što je s modernim ropstvom u tvornicama i po poljanama “Trećeg svijeta”? Što je s trgovinom ženama koje završavaju kao roblje u velikim i nasilnom europskom biznisu prostitucije? Što je s krijumčarima koji iskorištavaju izbjeglice i migrante, kao i nevoljkost naših zemalja da tim ljudima pruže utočište i priliku za drugačiji život? Što je s dizanjem zidova i rasprostiranjem žica duž naših granica? Što je s pravom na slobodno kretanje, pravom na azil, pravom na osobnu sigurnost?
A kad smo kod osobne sigurnosti, postoji li danas, u kapitalističkotržišnom svijetu, uopće pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka? U situaciji u kojoj se obrazovanje oblikuje prema zahtjevima tržišta i komercijalizira, možemo li reći da svi građani imaju pravo na obrazovanje, pravo na pristup kulturi i znanosti? Što je s radničkim klasama, što je sa siromašnima?
Gdje smo po pitanju seksualnih i reproduktivnih prava, obiteljskog nasilja, prava osoba s invaliditetom, beskućnika, nacionalnih manjina? Koliko je slobode još ostalo u slobodi medija? Ima li još tragova prava na adekvatni životni standard, prava na dostojanstven život u mirovini?
U dominantnim ekonomskim i političkim trendovima ljudska prava igraju sve manju ulogu. Pravo tržišta, pravo kapitala, koje prati i služi politička moć, odavno je zapravo iznad prava čovjeka. A kad se pojave oni koji još uvijek brane pravo čovjeka, njihov se rad kontinuirano otežava i ugrožava.
Kada su u pitanju prava branitelja ljudskih prava, u Hrvatskoj se, čemu svjedoče i godišnji izvještaji Kuće ljudskih prava, nastavlja negativan trend društvene delegitimizacije i demonizacije branitelja ljudskih prava i organizacija civilnog društva te njihovog rada za opće dobro. Tu se Hrvatska ne razlikuje od smjera kojim je krenuo dobar dio “modernog””svijeta.
Postoje značajni problemi u sustavu financiranja organizacija civilnog društva iz javnih izvora, a zabrinjavaju i pritisci političara, visokih dužnosnika i privatnih investitora na branitelje ljudskih prava i slobodu izražavanja. Sve većim pritiscima izložene su organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava i podrškom izbjeglicama i migrantima. Ljudska prava danas se, u različitim kontekstima i pod različitim parolama, zapravo nazivaju floskulom, proglašava ih se “pretjerivanjem”, sporednom stavkom koja smeta na putu. I zato je važnije nego ikad za njih se boriti.
Sedamdeset godina od donošenja UN-ove Deklaracije, koja je trebala osigurati određena neotuđiva prava svim ljudima samim rođenjem, učimo kako stvari ipak nisu tako jednostavne. Ta prava ponovno moramo tražiti, ponovno izboriti. Borba je neprekidna, a odgovornost zajednička. Kroz taj proces, ako bude sreće, možda uspijemo napokon dotaknuti odvažnu širinu ljudske imaginacije i pravu revolucionarnost ljudske solidarnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
