Ekonomist Guy Standing 2011. je godine u svojoj knjizi The Precariat: The New Dangerous Class upozorio na novu rastuću ekonomsku klasu – prekarijat. U nju spadaju ljudi koji rade u privatnom sektoru te ne rade puno radno vrijeme, nisu obvezani ugovorom, nemaju pogodnosti poput plaćenih dopusta, penzije i bolovanja, a egzistencija im ovisi samo i jedino o novcu kojeg dobiju iz plaće.
Hrvatska
Hrvatska ekonomistica Iva Tomić izlaže kako Hrvatska prednjači u EU prema udjelu prekarnog rada te da je 2017. godine iznosio 7.1% ukupnog rada. Tomić radi distinkciju između prekarnog i nestandardnog rada, gdje se pod prekarnim misli, osim na nisku sigurnost dohotka i radnog mjesta, i na nepovoljne radne uvjete, minimalan pristup osposobljavanju, ograničen pristup sustavima socijalne sigurnosti kao i ograničene mogućnosti za iznošenje mišljenja radnika.
Tomić kazuje kako je svaki peti ugovor u Hrvatskoj privremen te da trend nakon krize raste. Naime, 2008. godine udio prekarnog rada iznosio je 3.5%, a udio zaposlenih na privremenim ugovorima 12.3%. Danas je udio prekarnog rada 7.1%, a udio onih na privremenim ugovorima 20.8%. Doduše, trend je po prvi puta krenuo malo padati nakon 2016. godine, tako da ima nade za bolje.
Europska unija
Opsežno izvješće Europske Unije pod nazivom Precarious Employment in Europe iz 2016. godine jasno nam ukazuje na rastuće trendove prekarnog rada u Europi. Rad na određeno u EU se popeo na 7%, ali jako varira među državama. Nizozemska je slična nama s 18%, dok je recimo Latvija samo na 2%.
Od ovih 7% u EU koji rade na određeno, 25% ih ne rade dobrovoljno, što znači da bi ti pojedinci htjeli raditi puno radno vrijeme, ali su zbog rezova u firmi primorani raditi kraće.
Također, čak 46% mladih ljudi (od 18 do 35 godina) završili su barem jedan staž. Staževi su često neplaćeni, a kada jesu, plaća je uglavnom manja od minimalne plaće zemlje u kojoj se stažira. Postoje i veliki rizici da mladi ljudi ostanu zarobljeni u dugačkom periodu neplaćenog staža jer koriste tvrtkama kao besplatna radna snaga.
SAD
BSL-ovo (Bureau of Labor Statistics) istraživanje pokazalo je da u SAD-u nema povećanja količine prekarnog rada, no problem kod njih još je puno gori. Neprofitna i nepristrana organizacija Urban Institute objavila je anketu koja se pojavila u mnogim reportažama velikih novinarskih kuća u SAD-u, iz koje iščitavamo da čak 39.4% odraslih ljudi kaže da je kroz zadnjih godinu dana imalo poteškoća platiti barem jednu od osnovnih potreba: hranu, zdravstvo ili režije, a 24% je reklo da je imalo poteškoće platiti dvije ili više.
Problem SAD-a nije u tome što su poslovi nesigurni, nego što su i oni sigurni iznimno nisko plaćeni. Naime, prosječni američki radnik nije dobio povišicu od 1970. godine. Dakako, u količini dolara čini se da jest, ali kako vidimo iz sljedećeg grafa, njegova je kupovna moć ostala ista.
Zašto je tomu tako?
Škotski ekonomist Mark Blyth ima objašnjenje. Naime, na kraju Drugog svjetskog rata SAD i Europa odlučili su stati na kraj masovnoj nezaposlenosti, strahujući da će se nezaposleni ljudi pobuniti.
No kada vlada cilja na punu zaposlenost, radnici znaju da mogu vrlo lako mijenjati posao, a radničke zadruge postaju vrlo jake. Plaće stalno rastu kako bi vlasnici zadržali radnu snagu, a jedini način na koji vlasnici mogu zaraditi je povećanjem cijena.
Ta situacija vrlo je pogodna za radnike, ali nije za banke i korporacije. Primjerice, ako je neki radnik 50-ih godina uzeo kredit od banke da njime kupi kuću, budući da plaće i cijene stalno rastu, vrijednost količine novca kojeg mu je banka posudila se smanjuje.
Recimo da je banka jednom radniku 50-ih godina posudila 20 000 dolara za kuću, a on je tada imao plaću 10 000 dolara godišnje. Hipotetski, 60-ih je godina taj isti radnik zarađivao plaću od 40 000 dolara godišnje, a svejedno morao vratiti samo 20 000 dolara.
Vlasnicima korporacija takva situacija nije odgovarala zato što nisu mogli zadržavati onoliko viška vrijednosti koliko su htjeli jer je pregovaračka moć radnika bila silno jaka.
Profit i produktivnost bili su relativno niski, a jednakost vrlo visoka.
Banke i korporacije odlučile su promijeniti situaciju, financirajući kampanje političarima koji su gledali njihove interese. U SAD-u to je bio Ronald Reagan, a u Velikoj Britaniji Margaret Thatcher. Blyth nam dokazuje kako se razbijanjem zadruga i smanjenjem vladinih regulacija koje su težile punoj zaposlenosti od 70-ih naovamo sve promijenilo. Naime, iz raja za dužnike nastao je raj za kreditore.
Britanski novinar Paul Mason u svojem bestselleru Postkapitalizam piše sljedeće: Uništenje pregovaračke radničke klase bila je osnova cijelog projekta. Vodeći principi neoliberalizma nisu ni slobodna tržišta, ni fiskalna disciplina, ni privatizacija ili premještanje rada u jeftinije zemlje, čak ni globalizacija.
Drugim riječima, sve je počelo s uništenjem pregovaračke moći radnika.
Iz sljedećih grafova vidimo taj trend:
Rezultati neoliberalne politike, kao što je Blyth iznio, vrlo su povoljni za najbogatije i rast BDP-a, ali stvaraju puno veći jaz nejednakosti. Također, tijekom Reaganova predsjedništva, zbog smanjenja poreza, nacionalni dug SAD-a porastao je za tri puta (s 738 milijarde dolara na 2.1 bilijun dolara) te tako prekinuo trend smanjenja javnog duga od Drugog svjetskog rata.
Osim nejednakosti i duga, postotak populacije ispod granice siromaštva je porastao, a Reagan je na problem beskućništva izjavio da beskućnici sami izabiru živjeti na ulicama.
Kada sagledamo kontekst ekonomskih politika od 70-ih naovamo, uočavamo da živimo u razdoblju kada siguran posao, puno radno vrijeme, bolnički i porodiljni dopust te plaćeni godišnji sve više bivaju oduzeti ljudima.
Vlasnici velikih tvrtki promoviraju takozvane zakone o pravu na rad, pomoću kojih razbijaju moć radnika da pregovaraju za višu plaću, jer uvijek postoji neka mlađa ili siromašnija osoba koja će ih zamijeniti.
Također živimo u razdoblju u kojem strojevi smanjuju količinu poslova koje čovjek može raditi, socijalni programi i porezi su rezani kako bi se povećao profit najbogatijih, a oni ne ulažu u tvornice jer se ionako previše dobara proizvodi. Umjesto u proizvodnju, vlasnici novostečeni novac ulažu u dionice, financijski sektor, kreirajući takozvane ekonomske balone koji će puknuti jer jednostavno nema kupovne moći usporedno s količinom novca koji je uložen.
Kada ekonomski baloni puknu, a tvrtke i banke propadnu, porezni su obveznici dužni izbaviti ih iz dugova.
Ako se ista takva propast dogodi poreznim obveznicima te završe na ulici, banke i korporacije vide smanjenje profitne stope u pomaganju ljudima te ih stoga ostavljaju na ulici, medijski smišljajući kojekakve moralne osude o ljenosti, nesposobnosti i zasluženom siromaštvu. Primjer toga vidimo u svjetskoj financijskoj krizi 2008. godine.
Takav je trend, nažalost, doveo do netrpeljivosti prema strancima kojeg vidimo i danas. Domicilno stanovništvo, umjesto da krivi izglasane zakone od strane moćnika, krivi nemoćne siromašne ljude koji su došli u bogatije zemlje trbuhom za kruhom, često i zato što su njihove zemlje destabilizirane ratovima koje je proveo zapad.
Ljudima na vlasti u cilju je preusmjeriti mržnju sa sebe, a najsiromašniji su najlakša meta jer postoji ustaljeno mišljenje da su ljenčine ili kriminalci. Između ostalog, to je jedan od razloga porasta radikalnih desničarskih skupina.
Kojim putem krenuti?
Guy Standing, ekonomist s početka ovog članka, naglašava da je prekarijat prva klasa koja sistematski gubi ljudska prava te na političkom horizontu ne vidi stranku koja bi zastupala njene interese. Istovremeno gubi i ekonomska prava jer njeni pripadnici nisu u stanju prakticirati ono za što su kvalificirani.
Prekarni radnici imaju štošta zajedničko, ali različiti su prema sljedećim obilježjima te ih Standing dijeli u tri glavne skupine:
Atavisti – oni koji gledaju iza. Njihovi roditelji bili su mehaničari, rudari i slično. Imaju jak osjećaj da je u prošlosti bilo bolje. Ova frakcija uglavnom nema sveučilišno obrazovanje te ima tendenciju mrziti manjine i slušati neofašiste. Zbog njih vidimo Orbana u Mađarskoj, Mattea Salvinija u Italiji, Marine Le Pen u Francuskoj, Donalda Trumpa u SAD-u i druge.
Nostalgičari – manjine, izbjeglice i migranti. Nemaju osjećaj pripadnosti. Imaju pognutu glavu jer moraju preživjeti. Vrlo rijetko prosvjeduju, ali nekad se znade i to dogoditi. Njih atavisti krive za sve probleme, pogotovo ako dignu glavu. U toj se skupini često nalaze i Romi.
Progresivci – često studenti i diplomirani pojedinci društva. Roditelji su im rekli da će imati budućnosti, ali oko vrata imaju samo dugove i pate od bijesa. Teže novoj progresivnoj politici. Zbog njih vidimo rast populističkih lijevih stranaka poput Die Linke u Njemačkoj, Podemos u Španjolskoj, političare poput Berniea Sandersa u SAD-u i Jeremy Corbyna u Britaniji i druge. U Hrvatskoj imamo alternativne lijeve stranke poput Živog zida, Radničke fronte, Nove ljevice itd.
Drugim riječima, zbog opće nesigurnosti i male plaćenosti zaposlenih ljudi, dolazi do radikalnih promjena u političkom diskursu jer ljudi žele predstavnike koji uistinu predstavljaju njihove interese.
Postoje mnoge diskusije o tome kako riješiti problem prekarnog rada. Neki smatraju da je univerzalni dohodak rješenje, drugi da rješenje leži u jačanju zadruga ili povećanju poreza na dohodak, a neki sumnjaju u premise kapitalizma. U svakom slučaju, otvoreni dijalog je osnova demokratskog procesa odlučivanja pa je otvoreno svima, bez mržnje prema politički najnezastupljenijima, raspravljati o potencijalnim rješenjima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
