Roman Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa objavljen je 2005. godine na mađarskom jeziku, a hrvatski prijevod predstavljen je 2012. godine u izdanju nakladničke kuće Fraktura. Nádas je do tada bio poznat po svojem romanu Knjiga sjećanja, kojeg je poznata spisateljica Susan Sontag proglasila najboljim romanom našeg doba, a sa ovim je romanom potvrdio svoj status.
Naslov Paralelne pripovijesti na prvu se ne čini najintuitivnijim za ovo književno djelo jer vrijeme kao kategorija nije nešto na što se Nádas pretjerano oslanja dok piše ovo nepregledno, zbroj različitih pripovijesti, djelo na preko 1500 stranica.
Radnja romana smještena je u 30-e i 40-e godine nacističke Njemačke, u Mađarsku nakon mađarske revolucije 1956. te 1989. godinu, doba pada Berlinskog zida. No, iako ima elemente povijesnog romana, subjektivno iskustvo i ostale “odveć ljudske” stranputice odvlače nas od kronologije i statistike te nas uvlače u umjetnost. Roman je uglavnom pisan u trećem licu, ali mjestimično prijeđe u prvo, a kronologija biva raspršena stalnim premještanjem i vraćanjem iz jednog perioda i mjesta povijesti u drugo. Također, česte su digresije koje prerastaju u nove i novije priče, te precizni i dugački opisi naizgled nevažnih radnji i stvari. Ipak, roman ima određen niz likova koji se ćešće pojavljuju od drugih te bi ih se moglo nazvati glavnima.
Roman počinje kao kriminalistički. U doba pada Berlinskog zida, student Dohring, trčeći, otkriva mrtvo truplo, a detektivi ga nisu u stanju identificirati. Čitatelju se do kraja romana ne otkrije rješenje zločina, a Dohring kao lik iščezava te se pojavljuju novi likovi. Glavna radnja u romanu događa se 1961. godine u Budimpešti. Pratimo znanstvenika Istvana Lippay-Lehra, njegovu ženu Ernu Demen te njihova sina Agosta, koji je, skupa s dvojicom prijatelja, Janosom Kovachem i Hansom von Wolkensteinom, glavni lik romana. Sva trojica rade u Mađarskoj kontraobavještajnoj službi. Paralelne pripovijesti uglavnom pripovijedaju njihov život i povijesni kontekst onoga što je prethodilo životu trojice prijatelja, opisujući živote njihovih roditelja i daljnje rodbine za vrijeme nacizma u 30-ima i 40-ima.
Knjiga detaljno opisuje užase koncentracijskih logora i nacistički način razmišljanja, pogotovo eugenike, istovremeno naglašavajući i represiju od strane sovjetske vlasti nakon propalog mađarskog ustanka 1956. godine. Mađarska je u tim okolnostima bila politički izgubljen i bespomoćan entitet između dva diva – nacista i Sovjeta, a Nádas, kroz ovu knjigu, pomoću negiranja čvrste orijentacije u prostoru i vremenu, individue, objektivnosti i drugih kategorija, opisuje upravo takvu političku stvarnost.
Knjiga vrvi elementima i motivima rasizma. Konstantno su postavljene paralele između različitih nacionalnosti i etniciteta. Likovi u romanu stalno nam ukazuju na razloge zašto su Nijemci različiti od Mađara, Mađari od Slavena, Židova ili Roma, na taj nas način uvlačeći u način razmišljanja tog razdoblja. Istovremeno, takvo Nádasovo igranje sa stereotipima suptilno nas osvještava da takav tip mišljenja i dan-danas kruži u svakidašnjem govoru, a korijene ima u ideologiji koja je rodila nacizam.
Vrlo važan i primjetan aspekt romana je i detaljno opisivanje seksa i spolnih organa. Peter Nádas seksualne radnje opisuje s jednakim žarom i preciznošću kao što Honoré de Balzac opisuje interijer prostorija, ne libeći se upotrijebiti najdegutantnije riječi kako bi dočarao radnje i izlučevine spomenutih organa.
Veliki broj likova su homoseksualci, a mnogi heteroseksualni likovi čeznu za homoseksualnim iskustvom. Nádas nema straha od tabua kojeg za sobom donosi diskurs o seksualnosti te opisuje i konvencionalno moralno neprihvatljive radnje poput orgija. Taj manjak jasnog seksualnog identiteta nagoviješten je na samom početku romana sa spomenutom kriminalističkom pričom u kojoj identitet žrtve ubojstva, koju je Dohring pronašao, nikad ne biva pronađen. Tom alegorijom, Nádas nam upućuje da je identitet proizvoljan društveni konstrukt, pogotovo u moderno doba, nakon pada Berlinskog zida.
No, igranje tabu temama nije glavna Nádasova agenda, on tim egzaktnim opisima ljudske tjelesnosti i čeznuća, vraća čovjeka u njegovo primordijalno stanje. Kao što je rečeno na početku, ovaj roman nije zainteresiran za objektivno prikazivanje povijesnih radnji, već povijest predstavlja kao ljudsku tvorevinu, skupa sa svim karakteristikama koje čovjek kao organizam i spoznajni mehanizam donosi. Istovremeno, Nádas promatra seks ne kao čin ljubavi, već kao borbu za prevlast. Po njemu seksualni užitak izolira pojedince još i više, te u većini slučajeva netko uživa, a drugi pati. Seks je dokazivanje moći.
U jednom od intervjua, Nádas je izjavio da se ljudski karakter u potpunosti otkrije tek za vrijeme iskonskih žudnji, a u ovom romanu im posvećuje veliki dio, dopuštajući nam da shvatimo likove do golog kraja.
Zadnja dva poglavlja knjige u potpunosti su nepovezana s ostatkom romana, a Nádas je kao razlog tome naveo svoje mišljenje da svijet nema simetričnu strukturu te da mu je najveća želja napisati roman kojem je nedovršenost osnovna značajka. Zanimljivo, baš je zadnje poglavlje odlučio posvetiti Romima, odnosno strojaru Mađaru Bizsoku, za kojeg rade četiri Roma: Imre, Tuba, Laszlo i Jakab.
Kroz poglavlje je opisano kako je Bizsok promijenio mišljenje o Romima radeći s njima te netrpeljivost mađarskog stanovništva spram njih. Mještani su uvijek imali tendenciju da optuže Bizsokove radnike čim bi im nešto nestalo. Nádas nam u tom poglavlju ispriča i način kako je došlo do te radne skupine. Kada je najstariji od Roma Tuba, prvi put došao raditi, nitko od Mađara ni za koji novac nije htio raditi s njim zbog njegova podrijetla. No, budući da su Mađari polako odlazili s teških fizičkih radnih mjesta, Romi su pristizali.
Čak i Bizsok, koji je opisan kao čovjek koji voli i cijeni pravednost i jednakost, smatra da je njegova posvojena kći Romkinja samo zato što lijepo pjeva i promiskuitetna je.
Bizsok svejedno voli svoje radnike, te odlazi s njima u krčme jer se boji rasističkih Mađara koji bi ih mogli napasti. Nádas piše: “Ti su se ljudi nalazili usred tuđih života, što im je samo pojačalo osjećaj zajedništva…”
Jedan segment zadnjeg poglavlja istovremeno je sentimentalan i manjinski osviješten, a govori o Tubinom djetinjstvu. Tuba je s djedom stolarom putovao od sela do sela, nudeći usluge pravljenja namještaja. Nádas pomno opisuje strah seljaka da će ih Romi prevariti i naplatiti im više nego što njihov rad zaslužuje, te duboko vrijeđanje bijelog čovjeka kada ga se nazove Ciganom. Napominje i kako su seljaci plašili svoju djecu pričama o tome da će ih Cigani rasiječi, strpati u vreću i odnijeti sa sobom. Ovo posljednje poglavlje, a i knjiga, završava Biszokovim ratnim iskustvom i opsesijom ponavljanja molitve Očenaš. Na kraju, Biszok, pogledom uprtim u nebo, shvaća da ne postoji samo jedno nebo, nego ih je više, baš kao što je i broj “Otaca” beskonačan. “No nečim takvim nije se mogao baviti, kad to nije bio u stanju ni zamisliti.”
Tim zadnjim rečenicama Nádas potvrđuje poruku svojeg golemog romana. On, negirajući mogućnost za jednu objektivnu istinu, svodi povijest na spoznajnu raspršenost nepreglednog broja ljudi; očeva i majki, koji rađaju nova i novija bića koja pokušavaju pronaći smisao pomoću svojih ograničenih kapaciteta, uvjetovanih društvenim kontekstom i genetikom. Jedan lik u romanu kaže da čovjek maštom gradi predvljidljiv svijet, a onda nema vremena za primjećivanje onoga što se stvarno događa, a taj predvidljiv svijet na koji se referira, slobodno možemo nazvati znanošću.
Sva ljudska tjelesnost, potreba za priznanjem, vladanjem nad drugima i sklonost fantaziji, dio su iskustva pomoću kojeg pokušavamo oblikovati znanost poput povijesti. Predrasude prema Romima i drugim manjinama dio su te iskonske potrebe za dominacijom, kao što su i dio društvenog konteksta koji tu potrebu gaji jer je dio ekonomskog mehanizma današnjice.
Ne postoji jedan Bog, kao ni jedan istiniti put, postoji dijalog pomoću kojih se različita iskustva pronalaze i dolaze do zajedničkih konkluzija. Istina jest da je znanstvena metoda najrigoroznija i najbliža onome što možemo zvati objektivnom istinom, ali sve dok živimo u društvu u kojem su dominacija nad drugima i vlastiti prestiž važniji od istine, nema potrebe da je nazivamo tim jezikom, jer ne dopire do ljudi.
I zato naziv Paralelne pripovijesti! U ovom romanu, kao i u svijetu, suočeni smo s nebrojivim nizom istovremenih priča, koje utječu na nas i naše mišljenje, a da nismo toga svjesni. Ovaj monumentalni roman vrijedno je umjetničko djelo i nije neobično to što se Nádasa zbog njega počelo uspoređivati s Lavom Nikolajevićem Tolstojem.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
