Danijel Vojak je 2003. godine završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i stekao zvanje diplomiranog povjesničara i profesora povijesti. Upisao je poslijediplomski studij hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirao na temu Percepcija romskog stanovništva u hrvatskom društvu na području Savske Banovine u razdoblju 1929-1939. godine. Od 2008. godine Vojak radi kao asistent – znanstveni novak na znanstvenom projektu “Manjine u Hrvatskoj i Hrvati u okolnim zemljama: povijesni identitet” u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, 2012. je izabran u zvanje znanstvenog suradnika.
Romi u Jugoslaviji nisu bili priznati kao nacionalna manjina, ali naprimjer pisac i prevoditelj Šaip Jusuf izjavio je da je to jedina država u kojoj su Romi ravnopravni ostalim građanima. U tadašnjoj, njegovoj rodnoj Makedoniji, Tetovo je bio prvi grad koji je imao radio-stanicu koja je emitirala program na romskom jeziku. Kako vi komentirate položaj Roma u bivšoj Jugoslaviji?
Položaj Roma u socijalističkoj Jugoslaviji nije bio posebno zakonski reguliran. Tako da Romi na saveznoj (državnoj) razini nisu bili priznati kao narodnost, tj. kao etnička manjinska skupina. No, na razini Republika, oni su kao manjinska zajednica priznati samo u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, a u ostalim Republikama nisu. Štoviše, postojala je inicijativa okupljenih romskih intelektualaca oko društva “Rom”, osnovanog krajem 1960-ih u Srbiji, koja je težila da se Rome prizna kao narodnost. Dio političkih elita podržao je tu inicijativu, no ona se nije ostvarila do raspada Jugoslavije. Unatoč zakonskoj nereguliranosti, položaj Roma se unaprijedio u socijalističkoj Jugoslaviji, posebice u područjima gdje su bili najgušće naseljeni, poput Makedonije, Kosova i Srbije. Istodobno, u Hrvatskoj, kao i u većini drugih Republika, Romi su ostali na marginama gospodarskog, društvenog i političkog života. Problemi vezani uz obrazovanje i loše stambene uvjete te neuključenostiu gospodarski život i dalje su prevladavali među Romima u Hrvatskoj.
Kad se govori o položaju Roma u socijalističkoj Jugoslaviji treba naglasiti da je Makedonija bila iznimka jer Romi ovdje nisu bili zahvaćeni ratnim stradanjima poput onih na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Na temelju toga, održala se i romska inteligencija koja je predvodila pokret kulturnog i gospodarskog razvoja Roma, a među njima treba istaknuti ulogu i rad Šaipa Jusufa.
Kako ste počeli istraživati povijest stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu? Postoje li neki osobni razlozi za to?
Razlozi za moje istraživanje Roma bili su dvojaki: osobni i profesionalni. Na inicijativu nekih profesora sa Filozofskog fakulteta, za vrijeme mog studija povijesti, započeo sam istraživanje povijesti Roma u Hrvatskoj. Nedovoljna istraženost ove tematike, koja je bila u potpunosti marginalizirana u hrvatskoj historiografiji, dodatno me potaknula na proučavanje. Istodobno, tu su bili i osobni razlozi, koji su posljedica mog aktivističkog pristupa i potrebi da se hrvatsko društvo uredi na demokratski način i pritom zaštite njeni najranjiviji pripadnici, poput Roma.
Naveli ste da se pozitivna promjena u komemoriranju romskog stradanja dogodila tek 2012. godine otkada se početkom kolovoza održavaju komemoracije u selu Uštice kao dijelu Spomen-područja Jasenovac.
Da, pozitivna promjena dogodila se tek 2012. kada je tadašnji, i sadašnji, saborski zastupnik Veljko Kajtazi zajedno s romskim nevladinim organizacijama započeo u selu Uštici, unutar Spomen – područja Jasenovac, komemorirati romske žrtve Drugog svjetskog rata. Ovime se Hrvatska uključila u europski pokret komemoriranja romskih žrtava, koji se obilježava 2. kolovoza u spomen na stradanje Roma u logoru Auschwitz. Od 2012. do danas komemoriranje se ustalilo i to posebno pozdravljam imajući na umu izostanak takve prakse nakon Drugog svjetskog rata, kada se u gotovo svim europskim državama prešućivalo romsko stradanje u navedenom ratu.
Svjedoci smo više komemoracija “pod istim krovom” koje nisu izostale ni ove godine. Zašto je jedinstveno komemoriranje važno za hrvatsko društvo i za manjine kao dijelom tog istog društva?
Hrvatsko društvo je nažalost i dalje opterećeno nesuočavanjem sa vlastitom prošlošću. Diskurs stradanja u Jasenovcu se nameće u okružju sukoba onom diskursu stradanja u Bleiburgu. Takva namjera i umjetno stvorena podjela i dalje prevladava u javnom životu u Hrvatskoj. Političke elite, bile one s lijevog ili desnog političkog pola, moraju se jasno postaviti prema svakim pokušajem negiranja stradanja stanovništva u Drugom svjetskom ratu i strogo ga kažnjavati. Uzor mora nam biti poslijeratna Njemačka i njezin odnos prema svojoj (nacističkoj) prošlosti. Takav model podrazumijeva usuglašenu politiku u obrazovanju, javnom i političkom životu. Kao znanstvenik volio bih da kontinuirana znanstvena istraživanja budu fokusirana na neuralgične točke naše prošlosti, poput odnosa prema ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Autor ste stručnih radova koji obrađuju doprinos hrvatskih povjesničara, kao što su Emilij Laszowski i Franjo Fancev, proučavanju povijesti romskog stanovništva u Hrvatskoj. Možete li podijeliti s nama neke najzanimljivije činjenice i zaključke iz spomenutih radova?
Emilij Laszowski može se smatrati jednim od najznačajnijih povjesničara u Hrvatskoj. Njegov znanstveni opus uključivao je i istraživanje o povijesti Roma u Hrvatskoj. Takav tekst je objavio 1894. u Narodnim novinama što smatram prvim hrvatskim historiografskim tekstom o Romima. U njegovoj ostavštini može se naći dio građe, poput bilješki o arhivskim dokumentima koji se odnose na Roma, i tim je veća šteta što on nije objavio više historiografskih radova o Romima. Slično njemu, desetak godina kasnije, Franjo Fancev je u istim novinama objavio čak četiri znanstvena članka o povijesti, jeziku i književnosti Roma. Fanceva je uistinu zanimao nastavak proučavanje povijesti Roma što je i sam napisao u navedenim člancima, no i on se poput drugih znanstvenika zaustavio sa znanstvenim istraživanjem Roma.
Nedavno je u Jasenovcu održana međunarodno-znanstvena konferencija na temu Stradanja Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata s posebnim osvrtom na stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Neki od izlagača podijelili su istraživanja vezana za stradanje Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata u Poljskoj, Srbiji, Italiji, Austriji, Ukrajini i Rumunjskoj. Možemo li govoriti o stoljetnoj diskriminaciji prema Romima kao sastavnim dijelom europske povijesti?
Možemo govoriti o višestoljetnom nedovoljnom proučavanju jedne od najbrojnijih manjinskih zajednica u Europi. To se posebno odnosi na odnos europske znanstvene zajednice prema stradanju Roma. Ova konferencija u Jasenovcu imala je za cilj ukazati međunarodnoj i domaćoj znanstvenoj zajednici na stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj apostrofirajući datum 19. svibnja 1942. kao središnju točku tog stradanja. Time se ukazalo i na pomak u hrvatskoj historiografiji, koja pokazuje skromni iskorak u znanstvenom proučavanju ove tematike. Dopustite mi da se i ovim putem posebno zahvalim ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek na potporu u održavanju ove Konferencije. Nadalje, posebnu zahvalu bih uputio gospodinu saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju i gospođi Suzani Krčmar na potpori i podršci u organiziranju Konferencije. Kolegama Ivi Pejakoviću i Alenu Tahiriju također upućujem zahvalu na suradnju, jer bez njihovog doprinosa ne bi ova Konferencija bila tako uspješna.
I izvan Hrvatske postoje veći muzejski projekti vezani za stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu. Što biste naveli kao razlog da Hrvatska još uvijek nema muzej sjećanja ili spomenik stradanju Roma vezan za taj dio hrvatske povijesti?
Kao što sam i ranije istaknuo, nakon Drugog svjetskog rata dogodio se zaborav prema romskom stradanju. Takav zaborav bio je dio službene politike državnih vlasti u socijalističkoj Jugoslavije koja je promicala tezu o neisticanju nacionalnosti pojedinih žrtava, već njihovo uklapanja unutar pojma “žrtve fašističkog terora”. Posljedica takvog odnosa bio je izostanak komemoriranja romskih žrtava, a u skladu s time i izostanak podizanja pojedinih memorijalnih mjesta i/ili spomenika. Svakako mogu pozdraviti ideju da se osnuje posebni memorijalni objekt koji bi komemorirao stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu. Volio bih da takva institucija bude usmjerena na poticanje kontinuiranih znanstvenih istraživanja, a koja bi imala za cilj da se na znanstveno utemeljen način navedena tematika približi široj hrvatskoj i drugoj javnosti, a to uključuje i njeno bolje uklapanje unutar hrvatskog obrazovnog sustava.
