INTERVJU – Gordana Vilović: Uloga novinara važnija je nego ikada

0
309
Foto: arhiva

Gordana Vilović redovita je profesorica na Fakultetu političkih znanosti na kojem predaje na nizu kolegija vezanih uz novinarstvo i medije. Imali smo priliku sudjelovati, zajedno s profesoricom, na skupu Mediji i različitosti koje organizira Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a na kojem su se uz predavače mogla čuti (i podijeliti) iskustva novinara koji se bave manjinskim temama u  u programima radija i televizije na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini kao i tiskanim medijima, ali i časopisima i portalima određenih nacionalnih manjina kojima ostvaruju program informiranja.

Veliki značaj u kreiranju javnog mnijenja imaju mediji, kako biste u tom smislu okarakterizirali medije u Hrvatskoj? Postoji li u našem društvu objektivno novinarstvo ili je neutralnost postala sinonim za objektivnost?

Rekla bih da nigdje više ne postoji objektivno novinarstvo pa tako ne postoji niti kod nas. Zapravo, odavna je napušten, u teoriji novinarstva i komunikacijskih znanosti, pojam “objektivnog” jer se smatra da je to nemoguće postići. Izvjestitelji su  još uvijek ljudi koji izvještavaju (ili, bi ako su profesionalni novinari trebali!) korektno i pošteno pisati o određenom događaju. Cilj je doći najbliže što se može do istine. U našem društvu postoje veliki novinari koji su često zarobljeni u mainstream medijima i slijede smjer onoga što je zacrtao vlasnik ili nakladnih toga medija. Do istine se ipak dolazi, ali u novoj paradigmi masovnog komuniciranja gdje imamo snažan utjecaj e-publikacija i društvenih mreža i ljudi koji su samo komunikatori ali ne i novinari, miješaju se različiti podaci i katkada je doista teško razabrati pogrešan od ispravnog podatka. Zato je uloga novinara važnija nego ikada. Pitanje je samo koliko profesionalni novinari u vremenu gdje je brzina bezuvjetni imperativ, imaju mogućnosti da “kopaju” dublje i objave istinu i kontekst događaja.

Razlikuje li se izvještavanje o manjinskim grupacijama od općenitog izvještavanja u medijima i ako da, u čemu?

Izvještavanje o manjinama je još uvijek bremenito starim boljkama. Bez obzira o kojim manjinama je riječ, provuče se pokoji stereotip. Ako se izvještava o manjinama u mainstream medijima onda je to nerijetko vezano za određene kampanje ili negativne događaje. To dakako nije dobro kad se pripadnost određenoj manjini u okviru tragičnog događaja vezuje za nacionalno porijeklo. Ako jesu građani Hrvatske onda su građani kao i svi ostali, pa je pripadnost nacionalnoj manjini posve nepotrebno naglašavati. To samo pojačava stereotipe.  U manjinskim medijima pripadnici manjina pišu o svom životu i radu, o problemima, o načinima integracije kao i o očuvanju svoje kulturne baštine. Uglavnom je to zanimljivo, ali ako je napisano samo na jeziku te manjine onda je pitanje u kojoj mjeri stiže do ostatka građana. To je dvosjekli mač. S jedne strane želimo i podupiremo manjinske medije, a s druge bismo htjeli da se o nekim temama piše i na hrvatskom jeziku kako bi to došlo do što šire javnosti. Srećom, većina manjinskih medija koristi oba jezika pa onaj tko hoće može se informirati. Danas u doba prevlasti e-publikacija svima smo u ravnopravnom položaju da se međusobno korektno informiramo. Pitanje je samo u kojoj mjeri nam je to zanimljivo ili smo više orijentirani na površne vijesti o tome kako se neka “celebrity” osoba pripremila za ljetne radosti!  Pomalo sam sarkastična, ali  banalnost i površnost zaposjele su internetske portale.

Slušali smo vas nedavno na skupu “Mediji i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj – Zaštita manjina i uloga medija u demokratizaciji hrvatskog društva” u Opatiji gdje ste, između ostalog, progovorili o pozitivnim primjerima djelovanja medija na smanjenje predrasuda i stereotipa u društvu. Možete li ih istaknuti za naše čitatelje, te pojasniti na kojim su praksama temeljili svoje iskustvo?

Kad sam to govorila mislila sam prije svega na primjer Jutarnjeg lista i obraćanje glavnog urednika koji je napisao da će biti vrlo kritičan prema procesu referenduma (ako do njega dođe) kojim se smanjuju već stečena prava nacionalnih manjina. Dakle, ovdje se radi o pravu jednog mainstream medija koji je procijenio da će od samog starta slijediti svoj put koji su započeli kritičkim izvještavanjem o ranijem referendumu o unošenju braka u Ustav. Naime, mediji koji jasno i argumentirano kažu zašto su protiv takvog referenduma imaju ključno opravdanje a to je zaštita ljudskih prava za svakog građanina i borba da se ne oduzimaju već stečena prava pripadnicima nacionalnih manjina. To je pravo koje medij ima i koristi ga na vjerodostojan način. Za pretpostaviti je da i profil prosječnog čitatelja te novine očekuju takav pristup.

Kad govorimo o borbi protiv predrasuda u Hrvatskoj, onda ključno mjesto imaju i neprofitni mediji koji pružaju drukčije poglede na sve manjine, uključujući i nacionalne. I oni nerijetko pružaju utočište glasovima koje ne možete uvijek čuti u dijelu mainstream medija.

Kako komentirate (i vidite daljnji razvoj situacije) referendumske inicijative za otkazivanje Istanbulske konvencije i za izmjenu izbornog sustava prema kojem, između ostalog, predstavnici nacionalnih manjina ne bi mogli glasati o temama ključnim za hrvatsko društvo, primjerice, donošenje državnog proračuna, glasanje o povjerenju za izbor i sastavljanje Vlade i dr.?

Referendumska inicijativa za otkazivanje Istanbulske konvencija je bespotrebno trošenje proračunskog novca. Uistinu ne razumijem koje su pobude da se digla takva halabuka zbog nekoliko puta korištene riječi “rod”. Sigurna sam da mnogi ljudi koji su sudjelovali u protestima nisu do kraja pročitali o čemu govori Istanbulska konvencija! Vjerujem da ako i dođe do referenduma to neće proći. O drugom referendumskom pitanju koji se zalaže za ukidanje stečenih prava nacionalnih manjina nema se što komentirati. Pripadnici nacionalnih manjina su ravnopravni građani Republike Hrvatske i svim dosadašnjim propisima i Ustavnim zakonom zalažemo se da se svaki pripadnik integrira i da su mu zajamčena građanska i ljudska prava. Sudjelovanjem u radu Sabora kao i ostali zastupnici mogu artikulirati interese svoje uže zajednice. Zbog čega bismo sada odustali od takvog prava? Znam da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina prepoznat u Europi kao jedan od najboljih pa bismo se trebali dalje zalagati da u praksi ostvarujemo ta prava, a ne da ukidamo ili smanjujemo. Konačno, ista građanska prava koja tražim za sebe, tražim i za svakog čovjeka koji živi u ovoj zemlji.

Koje osobine, po Vama, mora imati vrhunski novinar i ima li takvih pojedinaca i medija u hrvatskom medijskom prostoru koje možete istaknuti?

U Hrvatskoj ima velikih novinara profesionalaca. Samo je pitanje gdje rade i koliko im slobode pružaju redakcije u kojima su se našli. Znam da postoje oaze nezavisnosti u nekim globalnim medijima koji djeluju u Hrvatskoj, ali je nebitno u kojem mediju radite nego za koliko ste se slobode izborili  kao novinar, i u kojoj mjeri ste shvatili što je novinarstvo i koja je njegova društvena uloga. Jedna dobra priča objavljena u lokalnom mediju može pomoći jednom ili desecima ljudi – a to je već puno.

Što trenutno čitate? Postoji li neka knjiga koju biste preporučili čitateljima Phralipena?

Čitateljima Phralipena poručila bih da čitaju, čitaju i opet čitaju. Preporučila bih posebno da polako čitaju Ivu Andrića, Miroslava Krležu, Mešu Selimovića onda i sve druge žive autore kojih ima u Hrvatskoj. Trenutno čitam knjigu Semper idem autora Đorđa Lebovića.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime