Boris Jokić hrvatski je pedagog i sociolog kojemu je dodijeljeno vodstvo reforme obrazovanja u Hrvatskoj poznatog kao “Kurikularna reforma”. 2005. godine doktorirao je na Cambridgeu temom ‘Znanost i religija u hrvatskom osnovnoškolskom obrazovanju: Stavovi i perspektive učenika’. Projekt kurikularne reforme u tom sastavu nije zaživio pa smo razgovarali s Borisom Jokićem kako bismo čuli koje su implikacije obrazovnog sustava na razvoj društva, što je danas s kurikularnom reformom ali i koji europski model obrazovanja bi ponajbolje odgovarao Hrvatskom.
Podaci o broju upisane djece u prve razrede osnovnih škola i ove su godine poražavajući. Kontinuirani pad broja prvašića se nastavlja, što za posljedicu ima zatvaranje područnih škola. Jedan od uzroka opadanja broja upisane djece je, sasvim sigurno, iseljavanje brojnih obitelji iz Hrvatske. Možete li prokomentirati ovakva demografska kretanja u našoj državi?
Ovakva demografska kretanja zaista su jedan od ključnih problema u Hrvatskoj. Složeni su razlozi stalnih iseljavanja, kao i razlozi manjeg broja rođene djece u odnosu na broj umrlih osoba, ali ja smatram da su oni, prije svega, kulturološki. Mnogi trenutno ne vide Hrvatsku kao mjesto gdje mogu kvalitetno živjeti i ostvariti svoje ciljeve. Upravo se zato teže odlučuju na imanje djece i osnivanje obitelji, te često to čine u kasnijoj životnoj dobi. Javni dionici društva, prije svega političke elite, nemaju sadržaj i ne mogu odgovoriti na ovaj složen problem. Činjenica je da su za ovakva demografska kretanja najviše odgovorni oni koji već dvadeset sedam godina upravljaju ovom zemljom, a nisu učinili dovoljno, i još uvijek to ne čine, kako bi promijenili životne uvjete u Hrvatskoj. Znam da zvuči grubo, ali nije ih briga za ljude.
Razumije li hrvatsko društvo, po vašem mišljenju, implikacije obrazovnog sustava na razvoj društva? Možete li istaknuti temeljne promjene koje bi donijela kurikularna reforma na kojoj ste radili, a koje bi omogućile napredak društva?
Odgoj, obrazovanje i znanost na samoj su margini interesa već dugih dvadeset i sedam godina. Zanemaruju ih oni koji odlučuju, ali i šira javnost. Kao društvo smo zainteresirani za sve drugo prije nego za čovjeka, primjerice za nabavljanje isluženih eskadrila aviona koje nam vrlo često nisu ni potrebne te za gradnju kojekakvih građevina i cesta koje nikamo ne vode. U mlade ljude, odgojno-obrazovne radnike, znanstvenike ne ulažemo puno. Nije čudno što hrvatsko društvo zaostaje za razvijenim društvima koja shvaćaju važnost obrazovanja i znanosti za razvoj pojedinca i društva u budućnosti. Nažalost, nismo dovoljno zrelo društvo da bismo shvatili važnost ulaganja u obrazovanje, odgoj i znanost, jer ono je preduvjet suradnje i konkurentnosti već danas, a posebno u budućnosti.
Upravo je iz tog razloga 2012. godine inicirana izrada Strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, čiji je cilj predviđanje dugoročnih ulaganja i rješavanje problema vezanih uz sustav odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije. Upravo je Cjelovita kurikularna reforma dio te Strategije. Od početka nam je u interesu bilo promijeniti sadržaj onoga što se uči u hrvatskim školama, ali još više smo željeli utjecati na način učenja i podučavanja, na sredstva koja se pri učenju i podučavanju koriste te na način vrednovanja i ocjenjivanja postignuća učenika. Također, željeli smo izraditi okvir za rad s darovitom djecom te okvir za rad s učenicama koji imaju poteškoće pri učenju. Pored toga, od početka smo imali namjeru izraditi kurikulume za pripadnike nacionalnih manjina kako bi i oni mogli imati kvalitetan odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu. Željeli smo vratiti društvene procese ljudima koji ih izvode i usmjeriti ih k razvoju potencijala djece i mladih osoba. Na ovim prostorima to su opasne ideje.
Koliko je važno iskustveno obrazovanje kod djece?
Hrvatske škole potpuno su usmjerene na usvajanje činjenica i njihovu reprodukciju. Kao takve, one u 21. stoljeću više nemaju istu funkciju. Većina djece i roditelja ima pametne telefone i internet pa su im gotovo sve informacije i činjenice dostupne pomakom prsta. Upravo zato, škole bi trebale razvijati drugačiji način razmišljanja. Također, djeci nedostaje praktična nastava. Primjerice, potrebno je naučiti note i nazive ritmova u glazbi, ali sama mogućnost sviranja pojedinog instrumenta, udarca u bubanj ili prsti na žicama gitare, čini obrazovanje smislenijim. Učinak takvog obrazovanja daleko je korisniji nego što je to učenje činjenica napamet i njihova reprodukcija. Takve smo elemente željeli uvesti u hrvatske škole, koje trenutno nemaju gotovo ništa praktičnog. Škole su danas usmjerene k najnižim kognitivnim razinama upamćivanja i reprodukcije činjenica, a ne obuhvaćaju ni razvoj fukncionalnih pismenosti, što znači da se ono naučeno učenik ne zna i ne može primijeniti u svakodnevnom životu. Znate, učenik / učenica petog razreda osnovne škole u jednom tjednu mora naučiti stotine pojmova, a istovremeno, gotovo nikad, ne zna razlog zbog kojeg to uči niti gdje to može primijeniti. Slaba motivacija učenika i nerazvijenost radnih navika nužne su posljedice takvog školovanja. Obrazovanje tako postoji samo pro forme radi, a nije ono što bi trebalo biti – pomoć u razvoju potencijala mlade osobe.
Još jedna mana našeg obrazovnog sustava je njegova usmjerenost na imaginarnog, prosječnog učenika, a on zapravo ne postoji. Svaki pojedinac nadaren je za nešto, dok mu nešto drugo ide slabije. Primjerice, netko je dobar u trčanju, netko drugi u računanju, netko treći u pisanju, a dok je netko četvrti dobar u praktičnim, tehničkim stvarima. Sustav obrazovanja, nažalost, nije koncipiran tako da prepozna nečiji potencijal pa mu pomogne u njegovu napretku, a da mu uz to omogući i opći razvoj. Škole se previše oslanjaju na davne modele 50-ih ili 60-ih godina kada se trebala opismeniti i obrazovati velika masa ljudi, ali danas potrebe više nisu iste. To se još uvijek nije promijenilo baš zbog onoga o čemu sam ranije govorio, zbog premale fokusiranosti hrvatskog društva na odgoj, obrazovanje i znanost. Nužna posljedica takvog pristupa učenju je nezadovoljstvo i učenika i njihovih roditelja. Učenici su ukalupljeni u model imaginarnog, prosječnog učenika pa zbog toga njihove pojedinačne potrebe nisu zadovoljene, što izaziva frustracije.
Sustav obrazovanja važan je za integraciju i zaštitu nacionalnih manjina u nekoj zemlji te za ostvarivanje suživota uz očuvanje vlastite kulturne i jezične autonomije. Jeste li pri izradi kurikularne reforme surađivali s manjinskim predstavnicima, posebno s predstavnicima romske nacionalne manjine, kao i ekspertima za romski jezik i kulturu?
Na moju osobnu inicijiativu, te u suradnji sa zastupnikom Veljkom Kajtazijem, unutar cjelovite kurikularne reforme izrađen je kurikulum po modelu C za romsku nacionalnu manjinu. To je prvi puta u Hrvatskoj jer do sada nije bilo nikakvog manjinskog obrazovanja za Rome. Romska nacionalna manjina je brojna, doprinosi multikulturalnom razvoju Hrvatske i stvaranju zajedničke budućnosti. Jedina ispravna odluka bila je da oformimo skupinu koju će sačinjavati stručnjaci za romski jezik i kulturu, a koja će izraditi kurikulum. Suradnja je bila odlična i pokazala je da i unutar romske zajednice postoji volja i želja da se doprinese stvaranju legitimnog oblika odgoja i obrazovanja za Rome.
Pored toga, ističem da obrazovanje uvijek ide k tome da destigmatizira. Dijaloški usmjereno, usmjereno prema razvoju društva u budućnosti, obrazovanje nužno dovodi do afirmacije onog dobrog i pozitivnog što postoji u svakom čovjeku. Nije važno radi li se o pripadniku većinskog ili manjinskog stanovništva, nije važan spol, vjera, fizička ili neka druga razlika. Čovjek je bitan. Sve ostalo su etikete koje ljepimo na ljude i ne trudimo se vidjeti pozitivne i dublje osobine.
Bilo je mnogo kritika na račun ekspertnih grupa. Primjerice, kritika vezanih uz sastav grupa, koje bi po nekima trebali sačinjavati samo dužnosnici, odnosno djelatnici ministarstava, a bilo je i prigovora da se koristi kriva terminologija. Postoje li neke kritike koje smatrate opravdanim ili neke koje smatrate korisnim?
Teško je razlučiti jer bilo je mnogo neutemeljenih kritika koje su bile ad hominem, odnosno apsurdnih kritika bez ikakvih argumenata, ali bilo je i onih legitimnih. Posao nismo odradili savršeno, ali nismo ni mogli niti ćemo ikada moći. Izmjene tek slijede, ono što je dobro odrađeno će ostati, a drugo tek moramo izmijeniti ili izbaciti. Kada je riječ o kurikularnoj reformi, često se prisjetim izjave da je ona ispred svog vremena, odnosno da je ta Strategija u ovom trenutku prenapredna za društvo te da ono ne može podnijeti takve ideje. U prvom trenutku ta izjava ne zvuči kao kritika, no ona to zapravo jest. Nameće se pitanje je li ono što je planirano i dovoljno dobro razrađeno u kontekstu ovog razdoblja. No, kada osobno razmišljam o tome što je izrečeno, mogu sa sigurnošću reći da nikada ne bih želio raditi nešto iz čega ne proizlazi napredak, odnosno što naše društvo neće pomaknuti barem korak naprijed. Ako naša zemlja sada ne krene prema naprijed, nećemo se ni okrenuti, a proći će novih dvadeset i sedam godina u kojima se ništa neće promijeniti. Nastavimo li ovako škole će postati irelevantne. Naime, nas su u radu vodila dva cilja – prvi je da škole postanu relevantne i učenicima i nastavnica i roditeljima, a drugi je povećanje važnosti odgoja i obrazovanja. Status onih koji rade u školama, odgajatelja, nastavnika, ravnatelja i stručnih suradnika, treba podići ne samo u financijskom nego i u društvenom smislu. Upravo je u ovom segmentu cjelokupni pothvat kurikularne reforme bio uspješan.
Što je sada s kurikularnom reformom?
Reforma je postala predmet kulturnih ratova i najbanalnijeg politikanskog prebijanja interesa, a kao takva nikada nije bila zamišljena. Nameće se pitanje hoće li političke strukture imati dovoljno mudrosti da shvate važnost ove reforme i, ako shvate, hoće li prepustiti struci da napravi svoj posao. Ako će se politika nastaviti miješati u pitanje struke onda nemamo nikakvu perspektivu, a radi se o osjetljivim procesima koji su, dugoročno gledano, vrlo važni za hrvatsko društvo. Vlade u zadnjih deset godina nemaju dugoročnu perspektivu koja je za ovakvu reformu potrebna. Njihove perspektive su kratkoročne, a više nisu ni mandatne, u trajanju od četiri godine, nego traju po dvije godine, jednu, a u nekim slučajevima samo mjesec dana. Sve to onemogućuje složenu sustavnu promjenu kakva bi bila ova. Reforma trenutno stoji i trebamo vidjeti hoće li nam omogućiti daljnji rad. Problem je što razne ideološke i interesne skupine uopće ne žele provođenje modernog obrazovanja u Hrvatskoj. Njihov koncept društva i obrazovanja potpuno je drugačiji, a sve ono što se odnosi na napredak pojedinca ili društva smatraju negativnim.
Koji biste model obrazovnog sustava iz zemalja Europe i svijeta naveli kao pozitivan primjer i zašto?
Hrvatska ne bi trebala slijediti neki konkretan model, već bi iz svakoga trebala izvući najbolja rješenja koja oni nude. Hrvatska definitivno ima preduvjete za napredak u obrazovanju. Uzmimo za primjer činjenicu da je sudjelovanje u obrazovanju u Hrvatskoj gotovo apsolutno, što znači da su slučajevi prekida školovanja zapravo rijetkost. Pozitivan je, također, strukturni model hrvatskih škola, jer Hrvatska je uz skandinavske zemlje jedna od rijetkih zemalja koja ima jedinstvenu strukturu osmogodišnje škole. Razredna i predmetna, odvija se u jednoj zgradi, zbog čega se tretira kao jedan sustav. U osnovnoškolsko obrazovanje trebalo bi uvesti razne modele usmjerene na razvoj potencijala pojedinca produljenjem individualizirane nastave. Srednjoškolsko obrazovanje zahtijeva uvođenje elemenata izbornosti, a strukovno približavanje svijetu rada. Isticanjem i očuvanjem vlastitih kvaliteta obrazovnog sustava koji imamo te prilagodbom predviđenoj kurikularnoj reformi i kombinacijom različitih modela dobar je put kojim trebamo ići.
Na samom kraju imam potrebu reći da Hrvatska ima potencijal postati uključivo, solidarno, na znanju temeljeno društvo. Usprkos svim događajima, kao građanin ove zemlje uvjeren sam da će tako i biti. Potrebno je samo pokušavati. Izgubiti. Pokušati bolje. Uspjeti.
