Pristranost folklora kao discipline odrazila se i na folklorističko proučavanje Roma

  • EnglishEnglish
  • 0
    21
    Foto: SRRH "KALI SARA"

    Avishek Ray s Nacionalnog instituta za tehnologiju u Silcharu u Indiji na međunarodnoj konferenciji „Romi kao indijska dijaspora – neraskidive veze“ izlagao je na temu Heuristika i epistema u romskoj histriografiji: preispitivanje genealoške fantazije. Njegov rad usredotočuje se na to kako su znanstvenici i stručnjaci nastojali razumjeti romsko stanovništvo, te kako su kroz povijest korjenite promjene u znanstvenim pristupima – od orijentalizma prema postorijentalizmu, od strukturalizma prema poststrukturalizmu i od kolonijalne teorije prema postkolonijalnoj – utjecale na način na koji ti stručnjaci pristupaju Romima kao “predmetu proučavanja”.

    Kako biste opisali promjenu u percepciji pristupa znanstvenika romskoj zajednici kao predmetu proučavanja? Kako je to utjecalo na njihovu sklonost da svoje teorije o indijskom porijeklu proglase znanstveno utemeljenima?

    Potraga za “porijeklom” Roma, zasnovana na strukturalnoj analizi romskog jezika, započeta je već u osamnaestom stoljeću; i pretpostavka tvrdnje, u većini primjera, počiva na obiteljskoj sličnosti“- ponekad poprilično slabašnoj – između romskog i pojedinih indijskih jezika. Nazivam ju “slabašnom” s obzirom na to da je nekoliko znanstvenika prije mene ukazalo na neriješena pitanja u do sada provedenom lingvističkom istraživanju. Ne uzimam u obzir lingvističko istraživanje; mislim da je ono neuvjerljivo. Kasnije bi se znanstvenici bavili serološkim istraživanjem; i naposljetku, genetičkim istraživanjem. Govoreći općenito, imali smo tri aspekta istraživanja: lingvistički, serološki i genetski; i svaki je od njih težio za tim da se predstavi više “znanstveno utemeljenim” (i stoga, uvjerljivijim) od istraživačkog trenda koji mu je prethodio. Glavna poteškoća, u tom pogledu, jest ta da se migracija Roma odvijala u prošlosti i stoga se više ne može proučavati sama po sebi. U najboljem slučaju, znanstvenici mogu donijeti zaključke na temelju iskustvenih činjenica. Ovi zaključci vode ka teorijama. Teorije, same po sebi, nisu ni istinite ni netočne, one su namijenjene tome da objasne stvari. Ono što pokazujem u svojem istraživanju jest da problem nije toliko u teoriji ‘indijskog porijekla’ koliko u sveprisutnoj tendenciji, u nekim akademskim krugovima, da se ona proglasi ‘znanstvenom’ istinom.

    U Vašem izlaganju, izjavili ste da je folklor sastavni dio istraživanja Roma, tj. da je ono u početku bilo prepušteno folklorašima amaterima. Na kojoj osnovi su temeljili svoje tvrdnje, kada je riječ o folkloru, o indijskom porijeklu Roma?

    Ovo je  zapravo zapažanje Judith Okley. Pozivajući se na nju, pokazao sam kako su znanstveni interesi za Rome (odnosno, romologiju kao disciplinu) i folklor gotovo istovremeno bili u punom zamahu krajem devetnaestog stoljeća. Zavirite li u rane publikacije o Romima (koje se u tom trenutku naziva ‘Ciganima’), shvatit ćete, kao što sam rekao, da je folklor bio sastavni dio proizvodnje znanja o Romima. Folkloristi su, kako se razumije, bili predodređeni za proučavanje ‘dalekog Drugog’. Taj se stav odrazio na njihovo proučavanje Roma. Nisam siguran da li su folkloraši iznosili ikakve tvrdnje o indijskom porijeklu – dapače, to bi prije tvrdili filolozi. Ono što sam htio reći jest da se disciplinarna pristranost folklora – točnije, njegova sklonost egzotiziranju Drugoga – odrazila na folklorističko proučavanje Roma.

    Kako komentirate nastojanja europske romske zajednice da bude prepoznata kao indijska dijaspora? Govori li se o tome u indijskim medijima, u akademskoj i znanstvenoj zajednici? Kako indijska zajednica gleda na to pitanje?

    Pitam se ulaže li čitava europska romska zajednica takve napore. Shvaćam da mnogi među Romima nemaju nikakvu ‘domovinsku’ orijentaciju, pa stoga ne bi bilo korektno praviti bilo kakvu generalizaciju. Rekavši to, u potpunosti shvaćam značaj ovog priznanja za Rome, barem za one koji ga traže. Što se tiče indijskog odgovora, svi znamo da se o Romima mnogo raspravljalo, a njihova nastojanja da budu priznati kao indijska dijaspora bila su uzajamna za vrijeme režima Indire Gandhi, zahvaljujući naporima indijskog diplomata Veera Rajendre Rishija. Nažalost, nakon smrti Indire Gandhi i Rishija, dijalog se zaustavio. Nekoć živahan Indijski institut za romske studije u Chandigarhu sada je ugašen. Čujem da su njegove zbirke – materijali vrijedni arhiviranja – sada u stanju raspada. Aktualna indijska vlada, u svakom smislu, želi ponovo prisvojiti Rome. No to, kažu kritičari, nije moguće bez problema. The Wire je nedavno objavio članak o tome.

    Sudionici konferencije usvojili su Deklaraciju kojom se poziva na priznavanje Roma kao dijaspore Republike Indije i u tom smislu na uspostavljanje trajnih i sadržajnih odnosa u svim područjima društvenog života i djelovanja. Kako komentirate značaj te Deklaracije?

    Ovdje ću biti prilično iskren. Deklaraciju sam detaljno pročitao. Smatram da je sastavljena na veoma sugestivnom (a ne diplomatskom) jeziku. Primjerice, navodi se Indija kao ‘kulturno rodno mjesto’ Roma. Zamišljena je da se čita kao proglas, u duhu političke retorike; a ne kao administrativno-politički dokument. Ima svoj vlastiti naboj. Ne želim ispasti ciničan, ali moram izraziti određenu zabrinutost koja me mori. Koliko god sam uvjeren da su oni koji su sastavili nacrt Deklaracije, te koji predvode ovu inicijativu, u svojoj namjeri, dobronamjerni; međutim, pitam se jesu li svjesni kako bi aktualna indijska vlada, kako strahuju kritičari, to mogla ‘prenamijeniti’.

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime