Od razornih potresa koji su pogodili Sisačko-moslavačku županiju prošlo je više od dva tjedna. U pogođenim gradovima i selima osjećaj je istovremeno kao da je vrijeme stalo, ali i prošla čitava vječnost. Takav je osjećaj jer većina ljudi živi u strahu, u opipljivim podsjetnicima na gubitak svuda oko sebe, u iščekivanju pomoći svakoga dana. Brojni ljudi još čekaju na kamp kućice i kontejnere, na pošten topli obrok, na malo mira u glavi.
Sanaciju oštećenih kuća i adekvatno zbrinjavanje stanovništva čitavo vrijeme dodatno otežavaju loši vremenski uvjeti – snijeg, hladnoća i blato. Ono pomoći što je za Baniju stizalo i stiže svo ovo vrijeme, uglavnom je pomoć odozdo, iz čitave Hrvatske i šire regije. Država u svemu odrađuje inercijski minimum – bez ikakvih zaleta i zanosa, osim u brzinskom domoljubnom kiču u obliku spota koji se neprestano vrti na televiziji, sastavljenog od snimaka potresenih ljudi koji svoj pristanak da budu korišteni na taj način vjerojatno nisu dali.
Ti su ljudi sad na TV-u zacementirani u svojoj bijedi, pretvoreni u objekt na koji se isprojicirala sva tuga moje Hrvatske. A upravo je ta Hrvatska, odnosno hrvatske vlasti, odgovorna za to koliko i kako su se brzo porušile neke nove kuće na Baniji. Na području Banije najlošije žive Srbi i Romi – to nije slučajno. I to je posljedica raspištoljene moje Hrvatske od rata naovamo. Zbog ovih će se potresa do nekih zabačenih sela po prvi puta probiti putevi – toliko o tome da je život za sve (bio) isti.
Rome se krivi za pljačke, a pomoć kasni
U potresu su oštećene brojne romske kuće, a ljudi su u naseljima ostali noći provoditi ispred objekata u strahu od novih potresa. Pomoć je stizala sporo, ali zlurade su glasine jurile. Kako smo već pisali, nakon potresa se društvenim mrežama brzo proširila objava koja Rome i Romkinje krivi za nasilje i pljačku na područjima pogođenim potresom. Novinarskom provjerom se ispostavilo da ni Ministarstvo unutarnjih poslova, ni Policijska uprava sisačko-moslavačka, niti Civilna zaštita nemaju prijavljen niti jedan takav događaj.
Mnogo više je Romkinja i Roma koji su tamo nastradali i mnogo je više Romkinja i Roma koji pomažu. Ako je točna informacija grupa ljudi u plavom kombiju registarskih oznaka PU možda pripada romskoj nacionalnoj manjini, ali ne imenujte ih Romima – jer Rom znači čovjek, a čovjek to ne radi!, poručili su iz Romske organizacije mladih Hrvatske.
Reagirao je i zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi, rekavši kako su Romi iz mnogih naselja u Međimurskoj, Varaždinskoj, Sisačko-moslavačkoj i drugim županijama organizirano skupljali novac i hranu za ostala potresom pogođena područja. Kao i za vrijeme prosvjeda u Čakovcu opet se grubo generalizira i proziva cijela zajednica zbog neprovjerenih informacija s društvenih mreža, zaključio je Kajtazi.
Stanoje Nikolić, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, komentirao je stanje na terenu u emisiji Prizma. Dolazak u televizijski studio je odbio, rekavši da ne može od straha ostaviti svoju obitelj, svoju djecu.
Nikolić se javio iz Capraških poljana, mjesta koje je prije dvije godine slavilo prvo sportsko igralište u jednom romskom naselju u Hrvatskoj. Nikolić je objasnio da su Romi ogorčeni, nezadovoljni, uplašeni. Situacija nije dobra. Ljudi se vraćaju u svoja naselja da bi sačuvali ono što imaju, ono što im je ostalo. U naselju je par kuća posve uništeno, na nekim kućama su oštećenja, ali još nitko nije došao procijeniti. Ljudi neki spavaju vani dok to čekaju. Loše se spava, non stop su u stresu, ispričao je.
Nikolić je istaknuo i kako im je puno dobrih ljudi i volontera odmah pomoglo, i svima se njima zahvalio. Ali nismo dobili hranu od županijskog Caritasa, nisu došli do nas. Romi su pogođeni jer ih se zaobilazi, većina institucija je zakazala. Nama treba hrane za sve svaki dan, i trebat će nam pomoć u obnovi kuća, upozorio je za kraj.
Nitko ne može pobjeći od ovih strahova
Kako su u posljednje vrijeme javnosti objašnjavali psiholozi i psihologinje, potres spada u intenzivne, visoko stresne doživljaje koje pojedinac odrastao na ovim prostorima u prosjeku doživi uglavnom jednom ili niti jednom u cijelom životu. Na to, a kamoli na više od toga, nismo adaptirani. Naknadni potresi, čak i ako su slabijeg intenziteta, novi su stresogeni faktori na koje se nije lako priviknuti, jer podsjećaju na veliki potres i guraju neizvjesnost u kosti.
Takav stres pogotovo teško pada onima koji su inače senzibilniji i izloženi posebnim rizicima u takvom kontekstu. Takva je priča Ace Petrova i njegove kćeri, o kojima u reportaži o zaboravljenim Romima pišu Novosti. Kuća u Petrinji im je dobila crvenu naljepnicu, Petrova kćer ima poremećaj iz spektra autizma, i stanje joj se pogoršalo nakon traume u potresu. Od tog trenutka odbija jesti, spavati, boraviti u vojarni ili kamp-prikolici. U tekstu se spominje i uskraćivanje pomoći Romima u jednom skladištu, jer sada sve Rome promatraju kao kradljivce. Da netko ostane bez pomoći na ovakav način, nikada se i nigdje ne bi trebalo događati.
Da je strahova mnogo i da su mnogi opravdani, nitko ne može sporiti. Istina je i da nitko od nas ne može pobjeći od strahova koje nam je usadilo ovo vrijeme i ovi događaji, ali možemo pomoći jedni drugima da se lakše s njima nosimo. Možemo i paziti da ne sijemo nove strahove, koji će dodatno izolirati i marginalizirati ljude koji su već sve to.
Možemo raditi na svakoj razini, do trenutka u kojem su svi – u toploj kući, s tri obroka dnevno, u udobnoj odjeći, s lijekovima u ladici, u razgovoru i druženju koje liječi i donosi malo mira. Na putu prema tome puno jaču i bolju ulogu trebaju preuzeti država i institucije, kao i osigurati da oni koji su bili zabačeni i zapostavljeni ranije, takvi ne ostanu i sada. Dozvolite nam da makar jednom dosanjamo katastrofu koja, kad se već desila, u konačnici vodi poboljšanju, a ne pogoršanju života.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
