Povodom obilježavanja 25 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina opet je nakratko došla u fokus međunarodne javnosti. U Zagrebu je 15. prosinca Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova organizirala konferenciju Nasljeđe mira – 25 godina Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma na kojoj se raspravljalo o nikad prevladanom konceptu konstituivnosti naroda.
U Potočarima (Srebrenica) su 11. srpnja, u specifičnim uvjetima uzrokovanim korona virusom, pokopani posmrtni ostaci devet žrtava genocida. Dvadeset i pet godina od genocida Srebrenica nije dobila zasluženu međunarodnu pažnju, ali zaposlenici Memorijalnog centra Potočari pod vodstvom direktora Emira Suljagića neumorno rade na očuvanju sjećanja na žrtve genocida te su, između ostalog, 10. listopada organizirali i bosanskohercegovačku premijeru filma Quo vadis, Aida? redateljice Jasmile Žbanić.
Tim smo povodom o filmu, negiranju genocida i radu Memorijalnog centra Potočari razgovarali s kustosom Azirom Osmanovićem, magistrom povijesti i autorom knjige Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela.
Prilikom predstavljanja filma u Potočarima redateljica je izjavila kako se nada da će film barem malo, doprinijeti razumijevanju, empatiji i zajedničkoj solidarnosti. Smatrate li da je to moguće? Može li ovakav i slični filmovi imati pozitivnog utjecaja na odnose, međusobno razumijevanje i solidarnost između Bošnjaka i Srba ili on izaziva suprotnu reakciju?
Svaki oblik kulture sjećanja pa tako i kulturno-umjetnička djela koja govore o genocidu u Srebrenici na svoj način daju doprinos očuvanju sjećanja na žrtve genocida. Takav je slučaj i sa ovim filmom. Sada je pitanje za svakog od nas pojedinačno koliko to ostavlja traga na nas i koliko će utjecati na naše mišljenje i odnos prema genocidu, žrtavama i počiniocima genocida. Vi ste u pravu, premijera filma je održana ovdje kod nas u Memorijalnom centru, a priliku da isti pogledaju imala je i grupa od desetak mladih ljudi iz Zagreba koji su baš taj dan boravili u posjeti Memorijalnom centru u okviru XIV. konvoj mladih Bošnjaka Hrvatske i njihovih prijatelja pod nazivom Da se nikad ne zaboravi. Imao sam priliku osobno pogledati film i vidjeti i čuti reakcije ljudi. Film je umjetnost i svako tu umjetnost doživi na svoj način. Moj utisak je da je film prikazao dio patnji kroz koje smo prošli i da će to pomoći ljudima da lakše razumiju sve strahote kroz koje smo prolazili tokom genocida. Mnogo toga se može naučiti iz njega.
Kako ocjenjujete film? Je li on primjeren prikaz onoga što se tih dana događalo u Srebrenici? Hasan Nuhanović, autor knjige prema kojoj je nastao scenarij za film, javno je kritizirao prikaz srpskih vojnika kao bahatih čiji je filmski prikaz utjelovio glumac Emir Hadžihafizbegović kao i njihov odnos s nizozemskim bataljonom, napominjujući da im je intencija bila upravo suprotna. Slažete li se s njim?
Svi mi koji smo preživjeli genocidu u Srebrenici imamo svoje viđenje stvari. Sve događaje smo preživjeli svako na svoj način. Znate kako to bude u bezizlaznim i paničnim situacijama, svako takve događaje doživi na svoj način, ne gleda se jednim očima i svako to vidi iz svog ugla. Ne može jedan film ili jedna knjiga opisati sve naše patnje, ali zato može biti dobra osnova da prikaže dio stradanja. Hasan Nuhanović je moj kolega i poštujem njegovo mišljenje, šta je bilo između njega i redateljice filma zaista ne bih ulazio u to. Znam da je film nastao na osnovu njegove knjige koja je jedna od najboljih dokumentarističkih publikacija o genocidu u Srebrenici, a koliko se autorica filma držala knjige to su stvari za njih dvoje. Tko je čitao knjigu može primjetiti da je bilo nekih odstupanja. Možda je to ta umjetnička sloboda, koja umjetnici daje mogućnost da prikaže stvari na malo drugačiji način.
Film donosi i snažnu žensku perspektivu događaja. Imate li saznanja kako su s filmom zadovoljne udruge koje okupljaju Majke Srebrenice?
Razgovarao sam sa nekoliko članica srebreničkih udruženja i uglavnom se radi o pozitivnim komentarima. Mnogo njih je bilo uplakano poslije premijere, a neke su i napustile salu i prije završetka filma. To je dio nas i svako od nas se pronađe u nekoj ili većini scena koje su prikazane u filmu. Naravno, sve što se radi uvijek može biti bolje, detaljnije i preciznije.
25 godina nakon Daytona i genocida u Srebrenici političko vodstvo bosanskih Srba i dalje inzistira kako je formulacija genocid nekorektna dok je Bošnjacima, s druge strane, to nepobitna činjenica. Kako takav diskurs negiranja genocida utječe na one koji su genocid preživjeli, a posebno povratnike? Kako to utječe psihološki i na Vas osobno? Je li moguće očekivati da na pitanje Quo Vadis? (op.a. Gdje ideš?) odgovor preživjelih ne bude ponovno razapinjanje i proživljavanje smrti u skorije vrijeme?
Međunarodni i domaći sudovi su dokazali da je u Srebrenici nad Bošnjacima počinjen genocid. To je nepobitna činjenica. Što srpski narod prije shvati tu činjenicu i prizna da su ratni zločinci iz njihovog naroda, koji su počinili genocide u Srebrenici, najveći krvnici u modernoj evropskoj historiji tada će nam svima biti lakše.
Naravno da nama preživjelim svjedocima genocida i ljudima kojima su ubijeni bliži članovi porodice, nikakve presude i nikakva priznanja ne mogu kompenzirati bol koju nosimo u sebi i vratiti naše najmilije. Mi samo želimo istinu i pravdu. Istina je da je u Srebrenici počinjen genocid, a pravda mora stići svakog onoga ko je ubijao nedužne ljude.
Nažalost, srpske političke elite i njihove pristalice konstantno negiraju genocid. Usudio bih se reći u zadnjih par godina možda i više nego ranije. Svakako da to ne može biti dobro preživjele svjedoke genocida, a posebno ne za nas koji smo odlučili da se vratimo u ovaj entitet i tu odgajamo svoju djecu.
Utječe to psihološki, ali i na svaki drugi način. Žalosno je da u gradu ili dijelu države u kojem živiš ne smiješ ni reći da si žrtva, a da pri tome ne budeš izložen bar čudnim pogledima sljedbenika ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Sve dok nam bude takvo stanje, neće biti nekog značajnijeg napretka. Za nas genocid nikada nije prestao. Npr. moj stariji brat nije preživio genocid. Imao je 16 godina. Još uvijek nismo pronašli njegove kosti i nismo ga ukopali. Sve dok ga ne pronađem prolaziću kroz genocid. Neki ljudi žele reći da ga nisam ni imao, kao da nije ni postojao. Negiraju i žrtve i genocid. A svi oni koji su se bavili genocidom znaju da je negiranje zadnja faza genocida, tako da genocid i dalje traje.
Bilo je više pokušaja da se u Bosni i Hercegovini usvoji Zakon o zabrani negiranja genocida, holokausta i drugih ratnih zločina. On nikada nije usvojen. Je li to rješenje?
U pravu ste. O tome se dugo priča. Nažalost, da bi taj Zakon prošao procedure u državnom parlamentu BiH za njega bi morali glasati i ljudi koji negiraju genocid. Pitanje je da li će se to ikada desiti. Zato jedino Visoki predstavnik u BiH može nametnuti Zakon o zabrani negiranja genocida, što od njega žrtve i očekuju, i naložiti našim parlamentima da ga usvoje u istovjetnom obliku.
Sve ostalo je po mom mišljenju osuđeno na propast. Tim zakonom bi se trebale propisati stroge kazne za prekršioce i mogućnost da isti budu sankcionisani u što kraćem period. To bi bila jasna poruka i opomena svima onima koji bi se usudili na takav potez u budućnosti.
Memorijalni centar Srebrenica je u posljednje vrijeme vidljiv u javnosti kao institucija, organizacija koja dokumentira genocid kao organizacijski i pomno isplaniran, logistički zahtjevan projekt koji isključuje bilo kakvu slučajnost i spontanost. Dokumentiraju se i svjedočanstava preživjelih i skupljaju predmeti ubijenih. Kako taj rad napreduje i koje su najveće prepreke u radu? Kakva je vizija Centra u budućnosti?
Prije odgovora želim se zahvaliti na tome što pratite naš rad. I tu se u pravu. Dolaskom novog direktora Memorijalnog centra, prije otprilike godinu dana, pokrenuli smo mnogo projekata koji su historijski dragocjeni i vidljivi u javnosti. Time smo dokazali ljudima da Memorijalni centar pripada svima nama, ljudima koji su preživjeli genocid isto kao i ljudima koji suosjećaju sa nama.
Prvo što smo uradili je da smo postali otvoreniji za saradnju sa svim institucijama i oragnizacijama koje se bave istim ili sličnim poslovima. Sami ili u saradnji sa partnerima pokrenuli smo određene projekte i danas možemo reći da smo za godinu dana uradili poprilično veliki i koristan posao kada je u pitanju dokumentovanje svjedočenja preživjelih svjedoka genocida i prikupljanje predmeta ubijenih. Naravno, tu je i mnogo drugo stvari i poslova koje smo uradili i unaprijedili.
Svakako da tu ne planiramo stati već imamo viziju da Memorijalni centar u budućnosti postane svjetski poznat muzej koji će imati više muzejskih sadržaja i koji će prenositi poruku ljudima širom svijeta da se Srebrenica i genocide u njoj više nikada, nigdje i nikome ne ponovi.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
