INTERVJU – Aleksandar Tolnauer: Romska zajednica ima perspektivu

  • EnglishEnglish
  • "Mislim da romska zajednica ima perspektivu. Vidim da naročito mladi ljudi ipak prihvaćaju standarde koji vladaju u društvu."

    0
    221


    Foto: Mladen Grubišić

    Savjet za nacionalne manjine je autonomno tijelo osnovano na osnovu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 2002. godine. Ono  krovno tijelo nacionalnih manjina na državnoj razini koji povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini. Predsjednik Savjeta je Aleksandar Tolnauer, koji tu dužnost obnaša već 14 godina, i s kojim smo porazgovarali o nacionalnim manjinama, njihovoj zastupljenosti u hrvatskim medijima, ali i romskom društvu.

     

    Budući da ste od samog osnivanja predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH, kako biste u nekoliko rečenica opisali rad i ulogu ove institucije? Jeste li zadovoljni rezultatima rada i postoji li neki segment u oblasti djelovanja Savjeta za koji smatrate da zahtijeva još aktivnije djelovanje?

    Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske ustanovljen je 2002. godine, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, kao krovno tijelo svih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Tada se o tome raspravljalo pod stanovitim utjecajem međunarodne zajednice, odnosno postojale su sugestije Europske komisije jer je Hrvatska u to vrijeme bila kandidat za ulazak u Europsku uniju. Hrvatska ima dvadeset dvije nacionalne manjine i vrlo je teško u takvom slučaju artikulirati i uskladiti sve interese, što se željelo postići Savjetom za nacionalne manjine. Mnogi su u to sumnjali te su mislili da će ova institucija biti tek jedno tijelo koje se osniva reda radi, odnosno kako bi se zadovoljila međunarodna zajednica. Ali moram reći, iako je teško govoriti “pro domo sua” (sam za sebe), da činjenice govore drugačije te ih se može lako provjeriti u svim dokumentima donesenim u proteklih petnaest godina rada Savjeta.

    Savjet za nacionalne manjine sastoji se od osam zastupnika nacionalnih manjina, koji automatski ulaze u Savjet, od sedam izabranih članova iz Vijeća nacionalnih manjina i od pet osoba iz civilnog sektora koje su pripadnici nacionalnih manjina te su poznate i priznate u sredinama u kojima djeluju, zbog svog rada i zasluga. Savjet stoga obuhvaća tri segmenta – civilni dio, lokalnu i regionalnu samoupravu i zakonodavni dio preko zastupnika. Članovi Savjeta, uz osam zastupnika koji su pripadnici nacionalnih manjina, uključuju i predstavnike ostalih manjina, pa i oni imaju izravan utjecaj. Time je Savjet za nacionalne manjine, kao krovno tijelo, na jednom mjestu artikulirao politiku manjina i zastupljenost svih.

    Iako je Savjet savjetodavno tijelo, kako sugerira i sam naziv, ono ipak ima i mnoge druge ovlasti i mogućnosti djelovanja, koje su određene člancima 35. i 36. Ustvanog zakona o nacionalnim manjinama. Tako Savjet može, sukladno proceduri, kontaktirati i postavljati pitanja svakome u ovoj zemlji, primjerice svim ministarstvima, predsjedništvu Vlade i drugima. To znači da je Ustavni zakon stvari postavio supsidijarno – odlučivanje o zajedničkim pitanjima preneseno je na niži stupanj društvene organizacije, kao prvo tijelo koje nastoji promaći rješenje, a viša vlast samo nadopunjuje političko odlučivanje. Slikovito ću se izraziti kako bi uloga Savjeta bila još jasnija – postoje li primjedbe ili nerješeni problemi prvo se odlazi na Općinski sud, a ne na Vrhovni. Kada govorim o tome što je Savjet učinio, moram najprije reći da smo još uvijek nezadovoljni činjenicom da nas neki iz većine smatraju “bankomatom” za nacionalne manjine.

    Savjet, sukladno Ustavnom zakonu, dodijeljuje sredstva za potrebe kulturne autonomije nacionalnih manjina, ali ističem da je to samo jedna od njegovih uloga. Imao je izuzetno važnu ulogu u implementaciji Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama u ostalu zakonsku legislativu Hrvatske. Primjerice kod zapošljavanja, kod problema nacionalnih manjina u područjima gdje su ih gotovo ignorirale lokalne i regionalne vlasti, odnosno – Savjet stavlja bitna pitanja na dnevni red jer mu tu mogućnost daje Ustavni zakon. Nadalje, Savjet preko svog predsjednika sudjeluje u radu Vlade u manjinskim pitanjima, za što se bilo dosta teško izboriti. Iako ne može donositi odluke jer nema izvršnu vlast, svakako može predlagati i sugerirati.

    U proteklih 15 godina Savjet za nacionalne manjine postigao je svoj cilj. Etablirao je, odnosno uveo nacionalne manjine u javni, politički i kulturni život. To je u godinama prije 2000. bilo moguće samo u spornim situacijama, u kojima su se manjinama osporavali zahtjevi za njihovim pravima.

    Koji problemi, po Vašem mišljenju, još uvijek postoje za uključivanje nacionalnih manjina, posebno romske, u hrvatsko društvo? Mogu li pripadnici romske nacionalne manjine ikako na to utjecati?

    Romska nacionalna manjina, nažalost, ulazi u one nacionalne manjine koje još uvijek imaju najviše problema u Republici Hrvatskoj. Za to ima više razloga, objektivnih, ali i subjektivnih. Mislim da smo mi u Savjetu za nacionalne manjine prepoznali pitanja koja tište romsku nacionalnu manjinu, a koja su specifična zbog više stvari. Prvo, Romi nemaju matičnu državu. Drugo, njihova je povijest drugačija, kao i način života koji, bez obzira na sve mijene, ostaje jednim dijelom tradicionalan.

    Ovdje moram reći da je Republika Hrvatska direktno uključila Rome u rješavanje tih problema. Već treći mandat Romi imaju svog zastupnika u Hrvatskom saboru, a to je vrlo važno. Ti zastupnici, a naročito zastupnik Veljko Kajtazi, pokrenuli su ona pitanja koja su od krucijalnog značaja za sve, a posebno za Rome. To su životna pitanja i pitanja etabliranja u društvu, jer da bi se netko mogao etablirati u društvu potrebno je kakvo-takvo obrazovanje. Dakle, Rome muči pitanje obrazovanja, stanovanja, zdravstvene zaštite i državljanstva, a sva su ona došla na dnevni red te su, uz sve poteškoće koje postoje, napravljeni veliki pomaci. Zajedničkim radom, u kojem i sam sudjelujem, rješavamo ta pitanja, možda ne brzinom koja bi svakoga zadovoljila, ali ustrajemo i nastavljamo.

    Mislim da romska zajednica ima perspektivu. Vidim da naročito mladi ljudi ipak prihvaćaju standarde koji vladaju u društvu. Stvara se atmosfera bez straha i nelagode, zbog kojih se Romi inače, kada i završe neku višu školu, prestanu izjašnjavati kao Romi. Na stvaranju takve atmosfere radi i romska zajednica. Isto tako, nama je u Savjetu dobro poznata i razdijeljenost u romskoj zajednici. Stoga ističem da ako se želi doći do cilja u rješavanju tih pitanja, treba shvatiti da je zajednički cilj uvijek iznad osobnih i partikularnih interesa koji u nekom trenutku, nažalost, prevladaju. Tada dolazi do bespotrebnih sučeljavanja i sukoba zbog taština i osobnih ambicija, što je karakteristično upravo u romskoj zajednici.

    Smatrate li da je hrvatsko društvo tolerantno prema nacionalnim manjinama? Je li se dogodio neki pomak u ovom razdoblju?

    Prvo bih rekao da ne volim riječ tolerancija jer u prijevodu ona znači trpljenje. Radije upotrebljavam izraz suživot. Je li hrvatsko društvo spremno za suživot? Specifičnost hrvatskog društva prvenstveno je u tome što je Republika Hrvatska nakon tisuću godina izborila svoju samostalnost i to u krvavom ratu. Rat ostavlja posljedice, posebice što je u rat bila involvirana i jedna nacionalna manjina. Priznajemo li to ili ne, hrvatsko je društvo imalo više faza.

    Prvo, u ratno doba, bilo je teško očekivati visoki stupanj, kako vi to kažete, tolerancije. U tom vremenu i tim okolnostima, što je logično, širila se netrpeljivost prema drugom i drugačijem. S vremenom je postignut ogroman napredak i to je neosporno. U zadnjih dvadeset pet godina on se očituje u uspostavljanju prava nacionalnih manjina, pri čemu mislim na Ustavni zakon i ukupnu legislativu. Današnjim stanjem nismo u potpunosti zadovoljni, ali treba se podsjetiti kako je bilo prije.

    Primjerice, ovaj naš današnji susret i intervju za vaš časopis prije bi bio nezamisliv. Svakako smo došli na jedan zavidni stupanj u kojem manjine aktivno sudjeluju u političkom i javnom životu. Ne smijemo zaboraviti da su manjine odigrale veliku ulogu pri ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Upravo je poglavlje dvadeset tri, a to je pitanje pravosuđa i manjina, bilo zadnje u pregovorima. Manjinski zastupnici, udruge i druge ustanove civilnog društva tu su odigrale pozitivnu ulogu. Međutim, nakon ulaska u Europsku uniju sve su te činjenice određene političke grupacije počele dovoditi u pitanje. Tako smo nedavno od jedne političke grupacije čuli “fantastičnu” formulaciju – da bi manjine trebalo osloboditi tereta donošenja odluka. To u “prijevodu” znači da ih treba isključiti od odlučivanja. To se zasigurno neće dogoditi, naročito u ovim okolnostima. Bez obzira na već, da tako kažem, izlizanu izjavu “manjine su naše bogatstvo”, ne smije se zaboraviti činjenica da su one odigrale svoju ulogu na mnogim područjima i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Primjerice, doprinijele su, što još uvijek čine, afirmaciji hrvatskog turizma u svojim matičnim zemljama. Isto tako, manjime postavljaju pitanja na područjima kojih se drugi ni ne sjete, a tiču se dnevnoga političkog života. I u trenucima kada je Hrvatska bila u nezavidnim političkim okolnostima manjine su kao koalicioni partner podržavale političku priču u Republici Hrvatskoj. Ne na štetu većine, kao što to neki nastoje prikazati, već upravo obrnuto – s ciljem uspostavljanja i održavanja stabilnosti u ovoj zemlji.

    Kako ocjenjujete zastupljenost nacionalnih manjina u hrvatskim medijima?

    Mediji su kao rak rana na koju mi upozoravamo, što je ponekad vrlo iritantno. Prvenstveno javni servisi Hrvatske radiotelevizije koji se uopće ne pridržavaju onoga što propisuje Zakon i što su potpisali s Vladom Republike Hrvatske.

    Često nam se predbacuje da nismo medijski stručnjaci, što je istina, ali ono o čemu govorim jasno je vidljivo iz godišnjeg izvješća HRT-a. Sukladno Ustavnom zakonu svake nam godine, korektno i na vrijeme, HRT dostavlja izvješće o proizvedenim i suproizvedenim emisijama na televizijskim i radijskim programima. Stoga, zaključci o kojima sam govorio i na seminaru “Mediji i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj”, održanom 16. svibnja 2017. u Opatiji, u organizaciji Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, proizlaze iz službenih izvješća dobivenih od medija.

    U Republici Hrvatskoj živi 7,67 posto pripadnika nacionalnih manjina, a u zadnjoj godini u četiri programa bili su zastupljeni s 0,37 posto. Problematičan je i način na koji se manjine prikazuju, a to je uglavnom s negativnom konotacijom i u kontekstu skandala. Emisije o nacionalnim manjinama generalno nisu loše, ali primjetno je da se one ne razvijaju kao neki drugi informativni programi. Na taj način ostaju u istim formama, getoizirane, da se tako izrazim, u dvije emisije – Prizma i Manjinski mozaik. Krivnja nije na ljudima koji te emisije rade, već je posljedica gledanja na manjinske programe kao na nužno zlo. Sukladno Sporazumu o prihvaćanju regionalnih jezika koji je Republika Hrvatska potpisala još 1997. godine, postoji obveza prikazivanja programa na jeziku nacionalnih manjina, a koja se već godinama ne poštuje.

    Nadalje, novinari koji rade na programu, osim nekoliko etabliranih novinara, uopće ne poznaju manjinsku problematiku. U zadnje vrijeme odnos HRT-a prema nacionalnim manjinama gori je od maćehinskog, što pokazuje i činjenica da u tzv. udarnim terminima mjesto u medijima dobivaju ljudi koji napadaju manjine i iznose neistine o njima. S druge strane, manjinski predstavnici koji na optužbe i neistine žele odgovoriti ne dobivaju minutažu već im se sugerira da demantij daju u pisanom obliku. To je nedopustivo. Ovaj problem sigurno ćemo razmatrati na sjednici Savjeta i to neće biti prvi puta. Ovakvo ponašanje je diskriminantno prema nacionalnim manjinama i to možemo dokazati. Cilj o kojem govore i svi normativni dokumenti inkorporiranje je manjinskog programa u sve programe, kao uvjeta za upoznavanje većinskog stanovništva s manjinskim problemima. To je osobito značajno u situaciji u kojoj, prema službenim podacima, samo 6 posto stanovništva kupuje tiskane medije pa je televizija glavni način informiranja. Slika koju stvara televizija oblikuje javno mnijenje pa je prikazivanje manjina kao tereta društva koji stalno nešto zahtijeva, ili kao aktera političkih ili nekih drugih afera, stvaranje negativnog javnog mišljenja kod većinskog stanovništva. Ako se nikada ne afirmira pozitivno djelovanje manjina, percepcija je nužno negativna. Cijela manjinska problematika je osjetljiva, a mediji koji bi trebali pružati realnu sliku to ne čine.

    Obzirom na Vaš dugogodišnji rad s nacionalnim manjinama biste li mogli izdvojiti neke pozitivne primjere, posebice one koji se odnose na romsku nacionalnu manjinu te koje možete istaknuti kao smjernice za budući rad i suradnju?

    Kako da ne! Ja uvijek ističem ogroman doprinos romske zajednice na području obrazovanja. Mnogi ne znaju da Romi imaju svoju katedru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Hrvatskoj je ispred Filozofskog fakulteta u Zagrebu postavljena dvojezična ploča na romskom i na hrvatskom jeziku, što je jedinstveno u Europi, a mislim i u svijetu. Preko Savjeta smo pokrenuli mnoga pitanja vezana za ostvarivanje kulturne autonomije Roma i mnogo toga je napravljeno. Naš rad, donesene odluke te razlika u stanju koje je prethodilo i stanju danas, najbolji su i vrlo transparenti pokazatelji. Mislim da je romska zajednica na dobrom putu. Njen saborski zastupnik, gospodin Kajtazi, stavio je mnoga pitanja o kojima su svi šutjeli, na dnevni red. Pred generacijom divnih mladih ljudi romske nacionalne pripadnosti stoje mogućnosti koje njihovi roditelji nisu imali. Ja ih pozivam da ih iskoriste jer to je prvenstveno dobro za njih, pa onda i za lakšu integraciju u društvo. Svi mi moramo stvarati uvjete da i društvo pripremimo za integraciju jer, moram to otvoreno reći, još uvijek, u jednom dijelu društva, postoje predrasude i stereotipi o Romima. Od te činjenice ne treba bježati već raditi na tome da se ljudima pokaže bogatstvo romske kulture. Primjerice, nepoznato je da su Romi donijeli klarinet, da je jedan od najboljih svjetskih jazz gitarista Django Reinhardt po nacionalnosti Rom te mnogo toga drugog što pokazuje utjecaj romske kulture. Romska nacionalna manjina je naša autohtona manjina koja je na ovim prostorima od 13. stoljeća, a to mnoge druge nisu. Možemo biti optimistični te istovremeno svjesni svoje odgovornosti. Isto tako, Romi trebaju poraditi na svojim antagonizmima koji ih onemogućavaju u sagledavanju cjeline. Manje je bitno tko je predsjednik, a tko nije od ostvarenja zasluženog društvenog statusa za sve Rome.

    Kako manjine obogaćuju kulturu Hrvatske?

    Izjava “manjine su naše bogatstvo” možda već gubi na značaju jer svi je govore, ali nitko je ne argumentira. Preporučam knjigu Kruh naš Predraga Matvejevića koja se osvrće na esenciju hrvatske povijesti. U knjizi je jasno prikazano da su u nastanku i razvoju hrvatske kulture, sa preko 80 posto, sudjelovali pripadnici nacionalnih manjina, gledano po današnjim kriterijima.

    O tome je govorio i pisao Antun Gustav Matoš: “…Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova… Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata. ” Spomenut ću i kratki izvadak iz rasprave sa Sorbonne, Predraga Matvejevića. Bit će objavljen u njegovoj knjizi Brodolom, a sadrži popis preko dvije stotine imena ljudi koji su imali ogroman utjecaj na ono što se smatra hrvatskom kulturom. Svi oni bi po današnjim kriterijima bili pripadnici nacionalnih manjina, stoga zaključujem da ako to u ono vrijeme nije bio problem, ne bi trebao biti ni danas.

    U toj činjenici sadržana je povijest ovih prostora te moramo biti svjesni njenog značaja i gledati je s ponosom. Nažalost, u društvu postoji vrlo negativna reminescencija – stalno se vraćamo na ratove koji su davno prohujali. To je vezano uz sasvim druga pitanja – “bježanja” u prošlost zbog nemogućnosti rješavanja trenutnih problema. U takvoj situaciji svoje ćemo propuste staviti u drugi plan i isticati nešto drugo, što nije ni rješenje, a nije ni aktualno. Takvog ponašanja se treba kloniti jer stvara lošu atmosferu i podjele u društvu. Nacionalne manjine sastavni su dio našeg društva i njihov postotak od 7, 67 posto je, za zemlju koja ima 4 milijuna stanovnika, ozbiljan postotak. Hrvatska može biti zadovoljna i ponosna da se na tako malom prostoru nalaze 22 nacionalne manjine koje su integrirane u Republiku Hrvatsku, jasno sa svojim identitetom. To treba održati, na tome radimo i ja sam u tom dijelu optimista. Optimist sam i u pogledu trenutnih događanja vezanih uz koalicijski odnos pripadnika nacionalnih manjina sa sadašnjom Vladom. Podržavam stvaranje uvjeta koji omogućuju da, bez obzira na sve poteškoće, prava nacionalnih manjina ostanu na postignutoj razini. Kod mnogih se pojavljuje govor mržnje i ono što vi nazivate ne-tolerancija. Problemi se pokušavaju projicirati na drugo i drugačije. Takvo ponašanje je “déjà vu” – već viđeno u povijesti stotinu puta. Kada je teško i nemamo rješenja, uzrok problema ćemo prebaciti na slabijeg, na drugog i drugačijeg. U situaciji u kojoj je većini teško ne može se tražiti razumijevanje za probleme drugih i drugačijih. Često ne primijećujemo da se radi o zajedničkim problemima koji se ni u čemu ne razlikuju.

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime