Izmijenjeni i dopunjeni Zakon o hrvatskom državljanstvu stupio je na snagu početkom ove godine. Za manjine iz Hrvatske, kako izvještavaju Novosti, ključan je amandman iniciran preko Hrvatskog pravnog centra, koji glasi: ‘Hrvatskim državljaninom smatra se i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991, kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.’
Prihvaćen je i amandman na članak 5. , čime je građanima i građankama kojima je jedan roditelj hrvatski državljanin omogućeno da steknu državljanstvo nakon 18., a i nakon 21. godine. Taj je članak bitan za one koji su djecu propustili prijaviti u evidenciju hrvatskog državljanstva, bilo to zbog nemara, grešaka prilikom prijave ili pak naknadnog poništavanja državljanstva.
O brojnim problemima s reguliranjem zakonitog boravka u Hrvatskoj gotovo se ništa nije pomicalo s mrtve točke do 2015. godine kada je zakon promijenjen na inicijativu zastupnika Veljka Kajtazija. Tadašnjim Kajtazijevim prijedlogom ispravila se prakse kojom su matični uredi po automatizmu brisali iz državljanstva one osobe za koje se utvrdili da su ga dobile “administrativnom pogreškom”.
Riječ je uglavnom bilo o Romima i Romkinjama koji su ostvarili pravo na hrvatsko državljanstvo u 1990-ima, ali je umeđuvremenu utvrđeno da su im nadležne službe izdavale potvrde o državljanstvu, odnosno domovnice, koje se ne poklapaju s podacima upisanim u maticu rođenih.
2015. godine je tako napokon prepoznata potreba da se hrvatskim državljanima smatraju svi oni koji su u tom razdoblju u matičnim uredima u Hrvatskoj upisani kao državljani tadašnje SR Hrvatske ili kao državljani neke od tadašnjih republika SFRJ , kao i onima kojima državljanska pripadnost nije upisana, ali su imali potvrdu, odnosno javnu ispravu (domovnicu) da su hrvatski državljani.
Kajtazi je predložio da se u takvim slučajevima osobama ne oduzima državljanstvo i hrvatski dokumenti, jer je do toga došlo pogreškom administracije, a ne greškom građana, pozivajući se i na odluku Ustavnog suda iz 2009. godine da pogreška nadležnih tijela ne smije ići na štetu građana.
Izmjene zakona 2015. godine bile su bitan pomak, ali nisu dovele do rješenja problema jedne društvene skupine – apatrida. Naime, procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko petsto apatrida i još tisuću osoba neutvrđenog državljanstva. Većinom su to pripadnici/e romske nacionalne manjine. Međutim, s obzirom da ne postoje točne brojke i mehanizmi za utvrđivanje istih, radi se o najnižoj procjeni, dok bi stvaran broj apatrida mogao biti znatno veći.
Vezano uz apatride, i dalje je problematičan Zakon o državnim maticama. Naime, prema Zakonu o državnim maticama, za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih, potrebno je dostaviti medicinsku dokumentaciju o porodu, a ta se dokumentacija – ukoliko porod nije obavljen u bolnici, mora čim prije (netom nakon poroda) pribaviti u bolnici. Međutim, apatridi su osobe koje nemaju zdravstvene iskaznice, a zdravstveno osiguranje i troškove liječenja si sami ne mogu platiti, pa zato izbjegavaju odlazak u bolnice.
Ukoliko je od poroda prošlo previše vremena – drugi način je dokazivanje majčinstva u sudskom postupku, što dovodi do skupe DNK analize. Troškovi analize su više od dvije tisuće kuna, a snosi ih pojedinac, država u njima ne sudjeluje. Takav je novac često prevelika svota za apatride koji uglavnom žive u siromaštvu i na rubu egzistencije.
Ovogodišnje izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu prilika su da se progovori i o problemima s kojima se još uvijek susreću apatridi. Valja reći i kako novi Zakon o hrvatskom državljanstvu ima i neke nedostatke, što ističu i u Novostima. Nedostatak se tiče vremenskog okvira od dvije godine u kojem se mora podnijeti zahtjev za državljanstvo, dok procedura preko konzulata zna trajati jako dugo, te se traži dodatna dokumentacija i komplicira čitav proces.
Izmjene i dopune ovog zakona svakako su pozitivan pomak, ali kako će se on odraziti na realitet, preostaje nam vidjeti u praksi, kada se krenu procesuirati zahtjevi. Hoće li se iskoristiti prilika da se ovime otvori prostor i za konstruktivnu raspravu o problemima apatrida u našoj zemlji – vrijeme će pokazati. Radi se o ljudima koji su navikli čekati, iako je upravo za njih čekanje i vječna „ničija zemlja” pod nogama posebno pogubna.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.
