Čim Adriana počne razgovarati o svemu što je proživjela, postane emocionalna. Glas joj puca, oči joj sjaje, ruke joj se stišću jedna uz drugu, kao da si daje hrabrost. Unatoč nastojanju talijanske reporterke Cecilie Seppie da nakratko zastane i duboko udahne, ona ju je uvjerila da su njezine suze “suze radosnice”.
Adriana ima 23 godine. Ima kuću, obitelj i prijatelje te radi u pekarnici u Rimu. Voli svoj posao, a najviše voli razgovarati s ljudima iz susjedstva dok kupuju kruh i pecivo. Za njih Adriana više nije “ciganka” na koju se gleda s nepovjerenjem, već djevojka poput mnogih drugih, s jednakim snovima kao i njezini vršnjaci.
Podrijetlo i diskriminacija
Adrianin život nije oduvijek bio ovakav. Prolila je mnogo suza, a nijedna od njih nije bila “suza radosnica”. Ona je Romkinja, rođena u Italiji. Otac joj je Hrvat, a majka Srpkinja.
Priča o Adriani i njezinoj obitelji je zapravo priča o napuštanju i poricanju, o putovanju s jednoga mjesta na drugo, nadajući se da će negdje pronaći dobrodošlicu. Njezin otac prvi je napustio dom, a zatim djed i baka pa i jedna od njezinih sestara. Njezina se majka borila kako bi se pobrinula za svoje šestero djece najbolje što može.
Prali smo prozore automobila na semaforima i spavali smo na ulici. Ponekad, koliko god to apsurdno zvučalo, ako smo imali sreće, spavali smo u policijskoj stanici ili u sobi za hitan prijem u bolnici. Barem smo imali krov nad glavama. Tako sam živjela od 8. do 15. godine. Ovako te ljudi vide kada si Rom: kao kriminalca, nekoga tko čini nažao drugima, čak i ako ste potpuno drugačiji – kazala je Adriana.
Preokret
Prekretnica je bila “preobraćenje” Adrianine majke jednog ljetnog dana. Očajna i bolesna, odlučila je ući u evangeličku crkvu. Susret s Kristom, dobrodošlica zajednice i snaga molitve u njoj su probudili potrebu da napravi radikalni odabir: zauvijek napusti romski život i živi integrirana s ostatkom svijeta – “gagé” svijeta (termin kojim Romi oslovljavaju one koji nisu romske nacionalnosti).
Majka nam je dala slobodu da odaberemo život kakav želimo, rekla je Adriana. I mi smo odabrali. Ali, u očima mojih ljudi bili smo negativci, prema nama su loše postupali pa čak su nas i oni diskriminirali. Dodaje i kako su ih mnogi smatrali licemjernima, govoreći im da su bili kriminalci, a sada pričaju o Bogu. Ipak, za Adrianu je taj novi život, skok u nepoznato, bio najsvjetlija i “najnormalnija” stvar koja joj se mogla dogoditi.
Bilo joj je neobično vidjeti pogled bez predrasuda u očima članova zajednice: To vam se može činiti blesavo, ali oni su sa mnom postupali, i još uvijek postupaju, s naklonošću, iako znaju da sam Romkinja. Jednog dana netko mi je rekao: ‘Svi smo jednaki u Božjim očima zato što smo svi njegova djeca, a kao njegova djeca svi smo braća i sestre.’
U pokretu
“Preobraćenje” njezine majke i promjena na bolje dogodili su se tijekom jednog razdoblja odsustva njezina oca. Zapravo, dok je on bio u zatvoru. No, čim je pušten na slobodu, obitelj je odselila najprije u Napulj, a potom u Španjolsku, gdje su živjeli 8 mjeseci. Tamo su djeca pohađala školu po prvi puta u životu. Ipak, španjolsko je iskustvo ubrzo završilo zbog novih problema i svađa između roditelja. Vratili su se u Italiju, a zatim otišli u Francusku.
S novcem od osiguranja koje su dobili nakon što je Adriana bila sudionica nesreće, obitelj je kupila zemljište za izgradnju kuće. No, njihovi problemi nisu još ni približno bili gotovi. Djeca su ponovo počela pohađati nastavu. Njihovi kolege iz razreda su ih ismijavali. Nisu znali jezik, nisu imali prijatelja, čak su ih i nastavnici drugačije tretirali. Adrianina najstarija sestra odbila je prihvatiti ovaj novi način života i pobjegla je udati se u tajnosti za mladog Roma.
Zatim, kada su odlučili otići lokalnim vlastima kako bi legalizirali svoj položaj, te iste vlasti odlučile su razdvojiti obitelj. Bez ikakvih pravnih dokumenta, naredili su njezinoj majci da se vrati u Srbiju ili će cijela obitelj biti bez odgode deportirana. Adrianini roditelji odlučili su se vratiti u Italiju, a zbog nedostatka novca morali su prodati zemljište.
Božja ruka
Čim su se vratili u Italiju, Adrianin otac opet je napustio obitelj. Spavali su u autu sve dok njezina majka, novcem od prodanog zemljišta, nije kupila kamper koji je imao sumnjivu dokumentaciju pa ga je ubrzo nakon toga zaplijenila policija.
Obitelj je zatim cijeli tjedan bila “gost” u rimskoj bolnici. Tada ih je majčina majka, Adrianina baka, pozvala da se presele k njoj u romski kamp. Poziv je došao s jednim uvjetom koji nije bio otvoren za pregovore: trebaju se odreći svoje slobode i prihvatiti pravila kampa i način života. Ta su pravila uključivala dogovorene brakove za djevojke i slanje ostale djece u prošnju i druge sumnjive poslove. Adrianina majka je odbila.
Kada je Adriana 2013. godine stigla u Dječji centar Don Bosco (Don Bosco Children’s Welcoming Centre), na sebi nije imala ništa osim odjeće u ruksaku i cipela na nogama. Taj se Centar tada neočekivano transformirao u “Božju ruku”, nevidljivu ruku koja je Adriani omogućila da učini taj konačni skok. Radnici u Centru našli su privremeni smještaj za obitelj. Dobročinitelji su se i financijski pobrinuli za njih, barem za njihove osnovne potrebe.
Posao – ostvaren san
Adriana je tada imala 17 godina. Radnici Centra Don Bosco pronašli su joj posao stažiranja. Imala je razgovore podrške i profesionalne orijentacije. Ona je željela postati kuharica jer je voljela ideju pripremanja hrane za nekog drugog.
U lipnju 2014. godine stekla je srednjoškolsku diplomu i dobila je prvi pravi posao u kafiću u Rimu. Tamo je naučila kako voditi malu kuhinju te kako se nositi sa svijetom pravila, propisa i obveza. Ponekad bi se uzrujala zato što je mislila da je prespora i nespretna te je neprestano bila u strahu da ne pogriješi i da nešto ne slomi. Ipak, svakoga jutra kada bi joj zvonio alarm, rado je ustajala i išla na posao. Osjećala se kao da sanja i bilo joj je nadrealno iskustvo dobiti plaću na kraju mjeseca.
Nakon stažiranja u kafiću, zasukala je rukave i uz pomoć vjere je krenula dalje, odlučna da će zauvijek promijeniti svoju sudbinu. Bilo je i dana kada sam od svega htjela odustati. Plakala sam. Nije mogla dopustiti da je drugi Romi vide da plače i trpjela je neprestano uznemiravanje. Za Talijane ona je još uvijek bila Romkinja i čak nije mogla ni ući na neka mjesta. Još uvijek je morala razmišljati o svojoj mlađoj braći jer je njezina majka bila bolesna i još uvijek je bila bez dokumenata. Njezin otac se vraćao pa opet odlazio. Ali, ja nisam bila sama. Bog je bio sa mnom, njegova ruka u mojoj.
Pravi dom
U svibnju 2015. godine obitelji je konačno ponuđen stan u redovnom najmu u malom mjestu pokraj Rima. Adriana je napokon imala pravi krevet, kuhinju i kupaonicu. Osjećala se kao da joj je netko poklonio Mjesec, kaže ona. To joj je omogućilo da podnese zahtjev za dozvolu boravka i pristup osnovnim uslugama. Mogla sam otići liječniku i liječiti se, Romima je to nešto nemoguće.
Adriana je imala različita iskustva kao kućna pomoćnica i dadilja. Potom, obiteljski joj je prijatelj i svećenik pomogao pronaći trenutno zaposlenje u pekari, a tamo radi i danas. Jako volim ovaj posao. Obožavam razgovarati s ljudima. Dolaze ovamo kupiti kruh i peciva pa mi pričaju svoje priče. Ponekad im i ja pričam svoju.
Talijanska reporterka pitala je Adrianu što im kaže, u svojoj glavi razmišljajući o njezinom životu u kamperu bez vode, o beskonačnom seljenju iz mjesta u mjesto. Ali, Adriana joj je odgovorila bez oklijevanja: Kažem im da me Bog spasio, da me On voli, i da je to najljepša stvar koja postoji na svijetu. Skočila sam i sretna sam.
