U Novinarskom domu u Zagrebu, 30. rujna je održana tribina o radnim i autorskim pravima novinara: „Novinarstvo ne damo: Koliko i za koliko radimo?“ Tribinu su organizirali Hrvatsko novinarsko društvo (HND), Sindikat novinara Hrvatske (SNH) i Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP). Na tribini su govorili Mogens Bisher Bjerregaard, predsjednik Europske federacije novinara (EFJ), Maja Sever, predsjednica SNH, Valentina Wiesner, predsjednica DZNAP-a, i Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a. Odaziv na tribinu bio je vrlo velik te su gotovo sva sjedala u velikoj dvorani Novinarskog doma bila popunjena.
Maja Sever, koja je moderirala događaj, uvela nas je u temu problematizirajući činjenicu da mnogi novinari slabo poznaju vlastita radnička prava. Čak i oni koji su članovi sindikata, ne znaju koje sve mogućnosti im članstvo u sindikatu donosi. Posebno se osvrnula na važnost kolektivnih ugovora, potpisivanje kojih poslodavci često izbjegavaju. Kolektivnim ugovorom novinari mogu zaštititi niz svojih prava, od plaće, radnog vremena, prava na godišnji odmor, ali i cijeli niz svojih profesionalnih prava. Kada se taj ugovor potpiše, on ima snagu zakona, istaknula je Sever. Također, naglasila je da poanta ove tribine nije u traženju novih prava, nego u poticanju novinara da iskoriste već postojeća, kako ne bi radili u lošim uvjetima koji se iz godine u godinu pogoršavaju. Pored toga, novinari sve češće bivaju tuženi čak i za istinito izvještavanje, što je problem koji je u ožujku ove godine rezultirao novinarskim prosvjedom u organizaciji HND-a.
Mogens Bisher Bjerregaard, predsjednik Europske federacije novinara (EFJ), istaknuo je povezanost medijskih sloboda i radničkih prava, naglasivši da ako novinar nije financijski osiguran, on naprosto nema vremena posvetiti se kvalitetnom istraživanju društvenih problema. Novinar je u tim slučajevima često prinuđen raditi još jedan posao sa strane, pa mu ne ostaje dovoljno vremena za kvalitetno pisanje. Nadalje, u jednoj intervenciji iz publike, naglašen je problem korporativnog financiranja medija koje posljedično utječe objavljeni sadržaj. Mediji na taj način prestaju biti slobodni te postaju žrtve pritisaka koji dolaze od strane privatnog kapitala. Bjerregaard je, također, referirajući se na izlaganje Maje Sever, naglasio kako sloboda tiska uvijek biva narušavana odozgo. Naime, EFJ redovito potiče novinare da prijavljuju i najmanje uznemiravanje i oblike cenzure na radnom mjestu, međutim, novinari im često odgovaraju da su njihovi nadređeni naprosto primorani slušati one s najviših pozicija moći. Bjerregaard je istaknuo da se korijen cenzure uvijek nalazi u političkoj eliti i korporacijama, a tome se moguće suprotstaviti jedino sindikalnim udruživanjem novinara i zajedničkom borbom protiv onih na vrhu.
Valentina Wiesner, predsjednica DZNAP-a, povezala je slobodu tiska i radnička prava s još jednim parametrom, odnosno s autorskim pravima. Ona je napomenula da se DZNAP uspio izboriti da novinar više ne dobiva samo 5% profita od svojeg članka nego 16%, a cilj je da se dođe do odnosa 50/50 između izdavača i novinara. Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a u prvi je plan istaknuo problematičnu praksu sudskih progona novinara, a ne nakladnika kao što sugerira zakon. Osvrnuo se i na političke pritiske na medije poput javnog prozivanja novinara za navodne laži od strane premijera Andreja Plenkovića.
Na jedan provokativni komentar iz publike kako se novinari neprekidno bune i iznose nove zahtjeve, Sever je odgovorila da se sada ne traži ništa novo, već samo kvalitetan rad pravne države, prestanak kršenja radnog prava i kolektivnih ugovora od strane poslodavaca te snažnije zalaganje sindikata u obrani prava koja radnici već posjeduju. Wiesner se nadovezala na ovo pitanje tvrdeći da su novinari izgubili povjerenje naroda zato što, u kontekstu trenutnog načina poslovanja, nisu u stanju svoju javnu funkciju obavljati na adekvatan način i otvoreno i objektivno izvještavati o problemima običnih ljudi. Istaknula je da će se novinari prestati buniti onda kada budu imali mogućnost objaviti istinu, a da za to ne snose posljedice, jer će tek tada moći povratiti izgubljeno povjerenje javnosti.
Prema mišljenju predsjedničke kandidatkinje Dalije Orešković koja se javila iz publike, razlog zašto ljudi ne vole medije je to što dvije najjače stranke koje se izmjenjuju na vlasti u Hrvatskoj funkcioniraju poput kartela. Drugim riječima, mnogi ljudi i njihovi poslovi ovise o strankama i političkim vezama, pa kada novinari otkriju korupciju određenih političara, ljudi koji su o njima materijalno ovisni se okreću protiv medija. Kao prvi korak ka rješavanju toga problema Orešković vidi uspostavljanje sustava transparentnog financiranja političkih stranaka.
Na kraju se na poticaj iz publike ponovno otvorilo pitanje financijske ovisnosti medija o privatnom kapitalu i privatnim oglašivačima. Prema nekim mišljenjima, bez rješavanja toga strukturnog problema teško će biti obraniti stečena prava radnika u novinarstvu. Tendencije smanjivanja radničkih prava u neoliberalnoj eri, dakako, nisu ograničena samo na novinarsku struku, pa ih je potrebno sagledati u širem kontekstu. Bez povezivanja borbe novinarskih radnika sa širim sindikalnim pokretom, teško će se postići ozbiljniji rezultati. Ova je tribina otvorila mnoga bitna pitanja te predstavila niz gorućih problema i potencijalnih rješenja. Ostaje nam za vidjeti hoće li barem neka od tih rješenja biti uspješno implementirana u praksi.
