Regionalne radne migracije – realnost i izazovi

0
148

U petak, 27. rujna 2019., u Europskom domu u Zagrebu održana je panel diskusija pod naslovom „Regionalne radne migracije – realnost i izazovi“, u suradnji nevladine organizacije CEE Gender Network (Central and Eastern European Network for Gender Issues) i zaklade Friedrich Ebert Stiftung u Zagrebu.

Što je potrebno za kreiranje adekvatne politike po pitanju radnih migracija u regiji te treba li promicati i poticati regionalnu cirkulaciju neka su od pitanja koja su na početku diskusije najavile Daša Šašić Šilović iz CEE Gender Network-a i Türkan Karakurt iz zaklade Friedrich Ebert. Cilj panel diskusije bio je zaviriti u političko i zakonodavno okruženje i preispitati jesu li naši zakoni naklonjeni migracijama radne snage, sagledati potencijalnu ekonomsku korist migracija, ali i skrenuti pozornost na prava tih radnika. Na samom početku također je napomenuto kako je rasprava o migracijama na prostorima regije uglavnom koncentrirana na emigraciju, zbog rastućeg broja hrvatskih iseljenika, ali kako pažnju svakako treba obratiti i na imigraciju u Hrvatsku i ostale zemlje u regiji.

Moderatorica diskusije Lovorka Marinović u uvodnom je obraćanju napomenula kako su se pojavom globalizacijskih procesa mobilnost i migracije stanovništva intenzivirale i postale sastavni dio života milijuna ljudi na planetu. Migracije, koje utječu na sve zemlje – bile one polazišne, tranzitne ili odredišne – danas su u središtu političkog interesa.

Nadalje, bitno je naglasiti kako migracije imaju značajan potencijal za razvoj i napredak, ali imaju i svoje negativne strane poput odljeva mozgova, izrabljivanja radnika itd. Položaj žena u procesu migracija također je važno spomenuti s obzirom na to da su ranije žene migrantice bile pretežito „nevidljive“ i percipirane kao pasivne pratnje svojih partnera, što danas više nije slučaj. Kao što se mijenja položaj žena u migracijama, zadnjih se godina mijenja i profil migranata na način da se smanjuje broj izbjeglica, a raste broj onih koji migriraju u potrazi za poslom. Na razini Europske unije razvijaju se jedinstvene politike za sve zemlje članice, a u Strategiji 2020 za istočnu Europu, regionalna radna mobilnost navodi se kao jedan od glavnih pokretača rasta.

Goran Lukić iz slovenske nevladine organizacije „Delavska svetovalnica“ (Radničko savjetovalište) otvorio je panel diskusiju predstavljajući slovensko iskustvo s migracijama. Napominje kako je pojam „kružne migracije“ sve učestaliji u Sloveniji i ostatku regije, a taj je trend definitivno vrijedno preispitati. Naime, radi se o zapošljavanju stranih radnika na određeno vrijeme pod uvjetima koji idu u korist isključivo poslodavcu. Sporazumi potpisani između Slovenije i Srbije, te Slovenije i Bosne i Hercegovine propisuju pravila poput toga da radnik emigrant mora kod prvog poslodavca biti zaposlen minimalno godinu dana, a ukoliko se to ne ostvari, prisilno ga se vraća u zemlju iz koje je došao. Takva praksa poslodavcima pruža mogućnost da godinu dana rade sa stranim radnicima što god žele, znajući da ti radnici nemaju alternative ukoliko žele ostati u Sloveniji. Nažalost, takvi se sporazumi nastavljaju potpisivati, a sljedeći na redu je onaj između Slovenije i Ukrajine. S obzirom na rastuće potrebe turizma u Sloveniji, broj stranih radnika u stalnom je rastu te je na osnovi takvih sporazuma, Tako je 2015. godine u Sloveniji izdano 2000 radnih dozvola za radnike iz BiH, da bi se 2018. taj broj popeo na 16.000.

Kružne migracije postale su plodno tlo za eksploataciju radnika od strane raznih ljudi, ne samo poslodavaca, napominje Lukić, objašnjavajući da strani radnici u Sloveniju pretežito pristižu neformalnim putevima preko tzv. posrednika koji putem društvenih mreža nalaze strane radnike, naplaćuju im dolazak u Sloveniju obećavajući uvjete bolje nego što jesu, što najčešće završava loše po radnike.

Medijska pozornost za temu iskorištavanja stranih radnika opala je te se takve priče rijetko viđaju u novinama ili na televiziji. Zloupotreba nezaštićenih stranih radnika tako je postala uobičajeni poslovni model. Primjerice, srpski radnici svoj put do slovenskog tržišta rada često pronalaze preko Slovačke. Ovakva opskrba radnom snagom, prema Lukiću, kratkoročan je plan koji zanemaruje prava upravo tih radnika te se manjak domicilne radne snage krivo tumači kao demografsko pitanje, kada se u stvarnosti radi o problemu niskih plaća. Radnici će uvijek gravitirati prema većoj plaći: kao što oni iz Srbije ili Ukrajine gravitiraju prema Sloveniji, tako slovenski radnici odlaze u Austriju.

Foto: Facebook

Kakve su prognoze u Srbiji te ima li relevantnih statistika i analiza vezanih uz radnike strance predstavio je ekonomist Goran Cetinić iz Beograda. Već na početku svog izlaganja, Cetinić je istaknuo problem manjka podataka o radnim migracijama, bez kojih je nemoguće osmisliti adekvatnu politiku reguliranja radnih uvjeta i radničkih prava. Da bismo u potpunosti razumjeli utjecaj migracija, raznovrsni indikatori, poput demografskih karakteristika (rod, dob, nacionalnost, vještine i kvalifikacije, radno iskustvo itd.), moraju se uzeti u obzir, kao i podaci o državama podrijetla, državama destinacijama, dužini boravka u stranoj zemlji, te razlozima za ostanak ili povratak.

Balkanske zemlje imaju tendenciju koristiti zastarjele i manjkave oblike prikupljanja podataka o migracijama poput popisa stanovništva i anketa. Sagledavajući načine prikupljanja podataka potrebnih za bolju regulaciju migracija, oni se mogu podijeliti u tri grupe: 1) statistički podaci koji uključuju popise stanovništva i ankete, 2) administrativni izvori koji uključuju registar stranih radnika i dodijeljenih radnih dozvola i viza i 3) inovativni izvori podataka sakupljanih digitalno („big data). Međutim, svaki od ovih načina prikupljanja informacija samostalno je nedovoljan za prikaz realne situacije. S ciljem bolje regulacije svih aspekata migracija, predlaže se za početak bolje, šire i detaljnije prikupljanje podataka diljem regije te donošenje konkretnih odluka tek nakon potrebne analize prikupljenih podataka. Državna politika, umjesto da je anticipirala svoje potrebe i dugoročno planirala migracijske trendove, oni se još uvijek rješavaju ad hoc, zaključio je Cetinić.

Ana Milićević Pezelj iz Nezavisnih hrvatskih sindikata osvrnula se na situaciju radnika u Hrvatskoj te naglasila potrebu za integriranom politikom koja cjelovito sagledava radno-pravnu problematiku, tržište rada i migracije. Što se tiče stranih radnika iz trećih zemalja (iz zemalja koje nisu članice EU) koji dolaze raditi u Hrvatsku, oni to najčešće čine u okviru godišnje kvote koja se donosi na kraju tekuće za sljedeću godinu, ali se u praksi jedan ili dva puta godišnje ta kvota mijenja, što također upućuje na kratkoročnu narav definiranja kvota i same migrantske politike u Hrvatskoj. Moguće rješenje je izmjena propisivanja kvota prema tzv. „slovenskom modelu“ koji podrazumijeva umrežavanje različitih institucija te raspisivanje kvota na temelju podataka sa zavoda za zapošljavanje o manjku radnika u određenim strukama.

Što se tiče statistike i podataka o migraciji radnika i samom tržištu rada, potrebno je aktivno praćenje i unošenje novih podataka te donošenje novih odluka na temelju migracijskih trendova. Da bi se nešto moglo zaključiti ili promijeniti, potrebne su redovite procjene učinka propisa i indikatori praćenja, kojih nažalost u Hrvatskoj nema, kao i redovita inspekcija radnih uvjeta i poštivanja radničkih prava.

Što se tiče trendova iseljavanja iz Hrvatske, dostupni podaci pokazuju kako je ono najviše potaknuto niskim plaćama, općim uvjetima rada a tek onda nezaposlenosti. Međutim, unazad nekoliko godina, sve više mladih ljudi iseljava iz zemlje zbog osjećaja besperspektivnosti i općeg zasićenja nepovoljnom političkom situacijom.

Besima Borić, predsjednica Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH, referirala se na situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje prema posljednjim podacima ima otprilike 440.000 nezaposlenih i 800.000 zaposlenih, dok je 180.000 osoba (privremeno) iseljeno. Prema istraživanjima portala Posao.ba, zemlje kojima populacija BiH najviše pretendira su Njemačka, Austrija i Švicarska. Dok se kao razlog za odlazak iz BiH plaća navodi tek na 8. mjestu, pretežito se zemlju napušta zbog nepriznavanja kvalitetnog rada, odnosa poslodavaca i kolega te manjka balansa između kvalitetnog poslovnog i privatnog života. Problemi koji danas definiraju Bosnu i Hercegovinu uključuju rastuću depopulaciju, ali i činjenicu da više od polovice radno sposobnih ljudi u BiH ne radi niti aktivno traži posao, od čega 61% otpada na žene. Za promjenu takve situacije, samo povećanje plaća kratkoročan je i nedovoljan odgovor, smatra Besima Borić, .

U BiH agencija za posredovanje pri zapošljavanju ima nadležnost za regionalne kontakte i potpisuje inter-regionalne sporazume, pa tako i onaj ranije spomenut sa Slovenijom, za koje Besima Borić smatra da se postepeno nadograđuju u pozitivnijem smjeru.

Panelisti su na kraju odgovarali na pitanja iz publike, ponovno rezimirajući ključne probleme regionalnih radnih migracija koji uključuju previše mogućnosti za povrede prava radnika od strane posrednika i poslodavaca, manjak relevantnih podataka i sistema praćenja trendova i poštivanja zakona, te potrebu za čvršćom suradnjom između zemalja u regiji i harmonizacijom uvjeta i mogućnosti za domicilne i strane radnike.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime