Izuzev američkog predsjednika Donalda Trumpa, malo je onih na najvišim pozicijama moći koji danas neće priznati da su klimatske promijene možda i najveći izazov s kojim se ljudi suočavaju u 21. stoljeću. Ipak, taj problem čovječanstvo ne pogađa kao homogenu cjelinu, već je usko vezan uz geografske, klasne, rodne i druge nejednakosti. Neki ljudi su već sada teško pogođeni globalnim zatopljenje, dok za druge to i dalje predstavlja problem s kojim će se trebati suočiti u manje ili više dalekoj budućnosti.
U tom kontekstu treba čitati izvještaj posebnog UN-ovog izvjestitelj za ekstremno siromaštvo i ljudska prava Philipa Alstona, objavljen prošlog lipnja, u kojemu se klimatske promjene navode kao važan uzrok produbljivanja nejednakosti kojim se dugoročno ugrožavaju ljudska prava mnogih ljudi. Alston zbog toga govori o prijetnji od “klimatskog aparthejda”. Upravo je to bila tema tribine koja je u organizaciji Centra za mirovne studije (CMS) održana prošlog ponedjeljka u zagrebačkoj Galeriji nova.
Tanja Vlašić iz CMS-a ukazala je na važnost Alstonova izvještaja zbog toga što za razliku od većine oprezno artikuliranih UN-ovih dokumenata veoma eksplicitno govori o razmjerima katastrofe koja će zadesiti milijune ljudi diljem svijeta uzimajući u obzir klasnu dimenziju problema. Alston je kritizirao preveliko oslanjanje na privatni sektor u borbi protiv klimatski promjena, koje bi po njegovom mišljenju moglo dovesti do scenarija klimatskog aparthejda u kojem bogati plaćaju kako bi izbjegli prevelike vrućine, glad i sukobe, dok je ostatak svijeta prepušten patnji.
Kakve konkretno izazove za ljudska prava predstavljaju klimatske promijene objasnio je Drago Župarić-Iljić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na primjeru međunarodnog sustava azila. Naime, taj je sustav u glavnim crtama osmišljen neposredno nakon Drugog svjetskog rata pa je danas u mnogim pogledima zastario. Primjerice, klimatske izbjeglice i dalje nisu prepoznate kao nova kategorija, pa tako ni ljudi koji bježe od elementarnih nepogoda nemaju osnovu na temelju koje mogu tražiti međunarodnu zaštitu. Jedan od uzroka takve situacije je taj što se pojedine elementarne nepogode teško mogu dovesti u linearnu vezu s klimatskim promjenama, iako sve veća učestalost temperaturnih ekstrema i drugih nepogoda nesumnjivo jest proizvod globalnog zatopljenja.
Nasuprot okoštalim pravnim kategorijama koje reguliraju prava migranata, klimatske promjene postale su jedan od najvažnijih katalizatora migracija na svijetu. Iako pitanje izbjeglištva i dalje primarno vezujemo uz ratna razaranja, broj izbjeglica raseljenih zbog klimatskih uzroka u stalnom je rastu. Iako je precizan broj klimatskih izbjeglica teško odrediti, posljednjih godina su u više navrata iznošene procjene prema kojima je broj klimatskih izbjeglica u svijetu postao veći od ratnih i/ili političkih izbjeglica. Iako jest točno da se klimatske izbjeglice u prosjeku češće i brže vraćaju svojim domovima, taj podatak svjedoči o rastućoj ozbiljnosti tog problema.
Pored toga, Župarić-Iljić je naglasio da uzroke migracija i izbjeglištva nije moguće niti potrebno u potpunosti razdvajati. Dobar primjer za to predstavlja dugogodišnji rat u Siriji kojim su raseljeni milijuni ljudi. Različiti analitičari su još od Arapskog proljeća 2011. godine ukazivali na klimatsku pozadinu događanja koja su te godine potresla čitav arapski svijet. Primjerice, Sirija je u periodu od 2006. do 2011. bila pogođena najdužom sušom zapamćenom u svojoj povijesti, dok je čak milijun i pol ljudi bilo pogođeno procesom dezertifikacije, odnosno širenja pustinje. Kolaps sirijske poljoprivrede pojačao je socijalne tenzije. On dakako nije isključivi uzrok destabilizacije zemlje i kaosa koji je proizveo dugogodišnji građanski rat, ali je faktor koji ne bi trebalo ispustiti iz vida.
Nadalje, kako se ističe u spomenutom UN-ovom izvještaju, posljedice klimatskih promjena geografski su izuzetno neravnomjerno raspoređene, a najteže su pogođeni ljudi u onim zemljama koje su najmanje odgovorne za situaciju u kojoj se nalazimo. Nejednakost se ogleda i u tome što su prljave industrije u velikoj mjeri preseljene iz bogatih zemalja u siromašne zemlje tzv. globalnog juga. Na taj način si bogati dijelovi svijeta osiguravaju zadržavanje svojih potrošačkih navika, dok neposredne posljedice zagađenja padaju na leđa siromašnih populacija, najčešće azijskih zemalja. Ne iznenađuje stoga da se prema podacima za 2018. godinu od petnaest najzagađenijih gradova na svijetu dvanaest nalazi u Indiji, dva u Pakistanu, a jedan u Kini.
Gdje se u svemu tome nalazi Hrvatska? Petra Andrić iz hrvatske podružnice Greenpeacea govorila je o ekološkim politikama naše Vlade i zaključila da glavni problem predstavlja manjak ambicija. Primjerice, iako smo pri vrhu po potencijalu za iskorištavanje solarne energije, po njezinoj iskorištenosti nalazimo se nedaleko od europskog dna. Relativno dobra ekološka situacija i mali ekološki otisak kojim se vole hvaliti naši političari proizlazi iz slabe industrijaliziranosti, prirodnih resursa koje imamo, kao i iz infrastrukture za proizvodnju hidroenergije naslijeđene iz socijalističkog perioda, a ne iz naročito promišljene ekološke politike.
Gdje treba tražiti rješenja? Zasigurno ne u individualnim strategijama smanjivanja ekološkog otiska, već u kolektivnom vršenju pritiska na donositelje političkih odluka. Bez suštinskih promjena u načinu na koji se robe proizvode i distribuiraju na globalnoj razini teško će biti preokrenuti zabrinjavajuće trendove i zaustaviti zagrijavanje planeta.
Pri tome treba imati u vidu da su problemi koji proizlaze iz klimatskih promjena na različite načine isprepleteni s brojnim drugim socioekonomskim problemima. Iz tog razloga se ni borba protiv klimatskih promjena ne može voditi odvojeno od borbe za klasnu, rodnu i međunarodnu jednakost. Klimatska pravda ne može se ostvariti bez socioekonomske pravde. Klimatski aparthejd je klasno pitanje, zaključio je Župarić-Iljić.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
