Kada su prije nekoliko godina Željka Kovačević i Jovica Radosavljević razgovarali o nedostatku pisane materije o romskoj zajednici u Hrvatskoj rodila se ideja za projekt koji bi kroz muzejsku građu o povijesti i kulturi Roma sačuvao ono najbitnije – priču.
U travnju i svibnju su zagrebačka udruga Fade In i Romski resurni centar Darda organizirali izložbu „Priče Roma“ koje su predstavili osječkoj i riječkoj publici. Kako sam naziv kaže, okosnicu izložbe čini osamnaest priča, naizgled različitih, ali univerzalnost tema, poput ovrhe koja mori mnoge hrvatske građane, nezaposlenost, siromaštvo, ljubav, obitelj, ali specifičnost istih kao što su tradicionalni romski zanati ili stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu i pristup obrazovanju svojstvene su ovim pričama koje su najava Muzeja osobne povijesti Roma. Namjera projekta je uključivanje mladih Roma u kreiranje kulturnog proizvoda, približavanje osobne povijesti hrvatskih Roma široj društvenoj zajednici, a sve to kroz kulturno-umjetnički projekt koji se usredotočuje na jačanje identiteta Roma i to kroz osobne narative simbolički predstavljene u obliku osobnih predmeta koji je za tog istog pojedinca signifikantan, bilo na pozitivan, bilo na negativan način – pretvarajući ga na taj način u muzejski izložak, odnosno umjetnički artefakt.
Praksa u drugim zemljama je pokazala da rad na medijskom opismenjavanju s mladima, naročito onima koji dolaze iz osjetljivih društvenih skupina, pomaže u boljem razumijevanju sebe i drugih, ali i raščlanjivanju tko su oni, što žele, gdje se vide u budućnosti. Medijska pismenost je bitno i za prevladavanje ograničenja koje nameće društvo i tradicija, ali i razumijevanja da druge shvaćamo zdravo za gotovo. Čuti da vam je prvi susjed bio heroj u Domovinskom ratu, da je ovaj drugi miritelj među zaraćenim obiteljima, da je jedna gospođa sama porodila unuka… To su vrijedne, pozitivne i afirmativne priče iz zajednice – izjavila je Martina Globočnik, jedna od autorica koncepta izložbe.
Jovica Radosavljević rođen je u Osijeku prije trideset i osam godina. Kao ratno dijete, zajedno s ostalim vršnjacima, odlazio je na sate folklora i od prve zavolio ples. S obzirom na previsoku cijenu školovanja napušta srednju školu koju nanovo upisuje nakon dvije godine pauziranja.
Bio sam najstariji u razredu i jedini Rom u školi.
Interes za romski folklor odveo ga je koreografu Ljubiši Bukviću koji ga je vrlo brzo imenovao voditeljem folklorne skupine, a i dan danas Jovica vodi Romski resurni centar koji obrađuje koreografije raznih skupina Roma.
Osim scenske prezentacije kulturne baštine, one imaju važnu ulogu u očuvanju muzike, pjesama, običaja, tradicije… Kroz folklorni amaterizam upoznajemo širu javnost s autentičnom slikom romske zajednice. Upravo zato sam sretan što je pružena prilika da se ispričaju priče Roma jer je poznavanje jezika i vlastite povijesti presudno za očuvanje identiteta i put prema toliko spominjanoj integraciji u društvo. Iako ona (integracija) leži na volji većine, ona pak u mnogo toga ovisi o znanju o manjini.
Inicijativa za osnivanje romskog folklornog društva u Osječko-baranjskoj županiji došla je od strane Branka Petrovića, predsjednika Udruge Roma Grada Belog Manastira, i njegovih suradnika, koji je i sam sudjelovao u projektu osobnih priča Roma.
Moja priča svodi se na odrastanje bez oca koji je bio na radu u Njemačkoj te o mojim osobnim potrebama i poteškoćama za vrijeme djetinjstva i mladenaštva. I danas mnoge obitelji žive razdvojene priseljene odseliti radi teške ekonomske situacije.
Dugogodišnja članica i volonterka Romskog resurnog centra Jovana Petrović svoju najveću ulogu vidi u radu s drugim djevojkama i ženama. U Klubu žena zajedno sa stručnim osobama provodi razne radionice osobito one koje se bave osnaživanjem i jačanjem samosvijesti te preuzimanjem odgovornosti za sebe same.
Kako od svog rođenja živim u romskom naselju zvanom Barake, čest prizor bio mi je da se djevojčice i dječaci rano žene, osnuju obitelj i to je najčešće rezultiralo time da su nesretni. Vidjevši to, oduvijek sam znala da ja to ne želim. Moj izbor definitivno nije lagan jer nisam učinila ono što se od mene u zajednici očekuje, ali su tu dakako moji roditelji koji mi pružaju najveću podršku, koju mnogi nemaju. Ne želim biti posebna niti privlačiti bilo kakvu vrstu pažnje zbog svoga odabira. Ono što iskreno želim je da moj odabir ne bude osuđivan i da isti bude ponuđen drugim pripadnicama bez osuđivanja.
Iako u Jovaninoj zajednici sve više mladih ljudi završava srednju školu smatra da je problem ostao isti, a to je nemogućnost osamostaljena zbog nepronalaska posla, što bi promjenom i drugima u zajednici pokazalo kako je škola u konačnici – i potrebna i isplativa.
Projekt Muzeja osobnih priča Roma nastavlja se dalje, a Matea Globočnik ističe da je najbitniji osjećaj da ljudi ovaj projekt vide kao svoj način afirmacije, ali i stjecanja novih vještina i daljnjeg usavršavanja.
Mladi koji su bili uključeni u edukacije prošli su osnove snimanja, fotografije i vođenja intervjua. U fazi mapiranja, dio polaznika je razgovaraoo sa stanovnicima naselja, počevši sa svojim obiteljima i susjedima, a dio je s nama odlazio na teren. Teško je govoriti da su prenesene vještine dostatne za samostalni rad budući da je rad na dokumentarnom filmu kompleksan i zahtijeva daljnje usavršavanje. Nekolicina polaznika je pokazala interes i sudjelovat će u daljnem mapiranju drugih romskih zajednica. Prva su bili Bajaši iz područja Baranje i Slavonije te nekoliko pripadnika islamske vjeroispovijesti. Osim osobnih priča prikupljali smo povijesnu i antropološku građu. U sljedećem ciklusu neki od naših polaznika će se zajedno s Jovicom Radosavljevićem raspršiti u druge dijelove Hrvatske.
