Nakon dugih sedam godina u Zagreb se vraćaju Fanfare Ciocarlia, romski brass orkestar, koje 11. lipnja pripremaju spektakl u Vintage Industrial Baru. Po mnogima oni su najbolji svjetski brass orkestar koji energičnom glazbom, vještinom sviranja i vedrim duhom zadivljuje publiku diljem svijeta.
Povodom skorašnjeg koncerta, razgovarali smo sa saksofonistom Opricom Ivanceom.
Što u prijevodu znači naziv Fanfare Ciocarlia i opisuje li taj naslov glazbu koju izvodite?
Ciocarlia na rumunjskom znači slavuj, a fanfara je dirljiva i zanosna pjesma za limene puhaće instrumente. Kombinacijom ovih dviju riječi dobili smo značenje: pjesma slavuja. Naša glazba je tehnički vrlo zahtjevna za izvođenje. Možemo je opisati kao mnoštvo nota koje se vrte, lete zrakom baš poput ptica. Ipak, u tom vrtlogu divljih i razuzdanih ptica postoji čvrsta, kamena struktura. Upravo je takva naša glazba, a ime orkestra predstavlja je na najbolji mogući način.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Zece Prajini, malom selu na sjeveroistoku Rumunjske?
O Bože, djetinjstvo u Zece Prajini bilo je prekrasno. Magično mjesto sakriveno iza blagih brežuljaka u kojem su glazba i rad u poljima bili u fokusu života. Za nas djecu nije bilo granica, brežuljci su u isto vrijeme bili naša igrališta i naša kraljevstva. Seoski trg je bio naša pozornica slave. Tamo smo se svi okupljali, zajedno svirali i vježbali. Sanjali smo da svojom glazbom osvajamo nepoznate krajeve i kontinente. Naravno, u tim bismo se snovima uvijek vraćali kući s vrećama punim novca. Nakon toliko vremena još uvijek živimo tamo, a naše smo snove ostvarili!
U svakodnevnom životu ništa se nije promijenilo – volimo seoski život, volimo naše susjede i, naravno, na svakoj smo seoskoj zabavi!
Riječi pjesme “Lume, lume” govore o životu prepunom patnje i vjerojatno bi se mnogi složili da je tijekom povijesti, pa i danas, život Roma bio obilježen nepravdom. Pomaže li vam glazba u prevladavanju takvih trenutaka u životu?
U pjesmi “Lume, lume” pjevamo o vječnom ciklusu života: rodiš se, živiš sa svim patnjama i radostima i onda napustiš zemlju. I to je isto za svakoga, bio on predsjednik ili siromah – nitko ne može izbjeći tom ciklusu!
Na svom posljednjem albumu Onward to Mars! kombinirali ste vaš glazbeni stil s kolumbijskom cumbia glazbom. Što vas je inspiriralo i postoji li sličnost između balkanske i kolumbijske glazbe?
Često nastupamo u Južnoj Americi i volimo sve što dolazi iz Meksika, Kolumbije, Brazila ili Venezuele: ljude, jezik, hranu i, naravno, cumbia glazbu. Tako ne iznenađuje činjenica da smo njihovu kulturu izmiješali s našom.
Na albumu Devil’s Tale radili ste s gitaristom Adrianom Rasom, a album je sjajan iako poprilično “mračan”. Budući da dolazite iz različitih glazbenih žanrova jeste li se pribojavali kakav će biti rezultat ovog partnerstva?
Veliki kanadski gitarist Adrian Raso pozvao nas je da budemo gosti na njegovom studijskom albumu koji je planirao. Trebali smo sudjelovati u jednoj ili dvije pjesme, ali mi smo mu poslali demo snimku s deset pjesama koje su ga oduševile. Odlučio je da zajedno napravimo cijeli album, a s kojim smo u sljedeće dvije godine obišli Europu i Kanadu. Upravo ta tama za nas je bila izazov i svojevrstan ispit našeg talenta. Možemo li mi, kao smiješni, brzi i sretni, zvučati potpuno drugačije? Svi možete čuti rezultat naše suradnje pa sudite sami.
Kako fanovi i kritičari reagiraju na vaš eksperimentalni pristup glazbi posljednjih godina?
Koncertne dvorane su pune, stalno smo na turnejama, a albumi se prodaju kao na traci …
Budući da su na vas utjecali različiti glazbeni stilovi, primjerice jazz, rock, blues ili reggae, možete li istaknuti neke od glazbenika koji su na vama ostavili trajni utisak?
Moj Bože, ima ih puno! Duke Ellington, Ennio Morricone, Skatalites, Johann Sebastian Bach, Romica Puceanu, veliki Šaban Bajramović – Bog ga blagoslovio, Nino Rota, Rachid Taha, Hot 8 brass band i mnogi drugi! Poslušajte i uvjerite se sami!
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
