Oblak boje kože četvrti je roman Nebojše Lujanovića, književnika koji je rođen u Novom Travniku, živi u Splitu i predaje na Filozofskom fakultetu. Roman vrlo kvalitetno problematizira odnos Roma i bijelog hrvatskog stanovništva, ali taj konflikt nerijetko univerzalizira do opće problematike identiteta i odnosa moći vezanih uz njega. Lujanović je, istraživajući etnografske zapise, razgovarajući s intelektualcima romskog podrijetla, čitajući povijesne knjige i posjećujući romska naselja, Oblak boje kože, izdan u nakladi Frakture, pripremao pet godina. Gusto, kreativno i gotovo znanstveno ispisanih tristo pedeset stranica bez puno dijaloga ukazuje na do kraja neistrošenu potrebu pisca da kontekstualizira i objasni nepregledne aspekte društvene nepravde koju Romi kroz povijest, sve do danas, nose na svojim leđima.
Glavni lik romana je mladić Enis koji se teško nosi s vlastitim identitetom jer se kao dijete miješanog braka nalazi na razmeđi između Roma i bijelca. Svjestan da u nekim situacijama može proći kao bijelac, čini sve što može da u tome uspije. Često promumlja svoje ime u nadi da će ljudi pomisliti da se zove Denis. Enis radi u kafiću “Tri palme” čija je vlasnica bjelkinja koja ima mentalno zaostalog sina. Glavna pripovjedna linija romana pokrenuta je požarom u kafiću te smrću vlasničina sina. Vlasnica, mještani i mediji okrivljuju Enisa bez dokaza, a policiji nije u interesu istraživati i protiviti se mnijenju većine te je Enis primoran pobjeći u državu svojega rođenja, Bosnu, u kojoj se sprema rat. Naličje hrvatskog naroda koji ustaje protiv pojedinaca određene manjinske skupine namjerno podsjeća, ali i događa se za vrijeme Domovinskog rata, koji donosi još jednu poznatu nam, i danas prisutnu, diskriminaciju, a to je ona Srba.
Osim Domovinskog rata, Lujanović rasteže mržnju bijelaca spram Roma i na Drugi svjetski rat u liku Enisova oca Fabijana čiji je životni san objaviti svjedočanstvo jednoga Roma iz Auschwitza, s kojim dijeli prezime. Time je Lujanović mržnju spram Roma i drugih manjina historijski povezao od današnjice, preko Domovinskog, sve do Drugog svjetskog rata, koji je akumulirao najveću količinu mržnje što je rezultirala u eliminaciji manjinskih skupina kako bi se pronašao vlastiti identitet.
U jednom od intervjua Lujanović je naglasio svoje hegelijansko shvaćanje identiteta kao produkta koji prolazi kroz sustav razlike, gradi se nasuprot nekome, u negaciji spram drugoga. Naime, nitko se nema potrebu identificirati kao biće sazdano od materije i energije jer je sve oko nas sazdano od toga. Identifikacija je uvijek u suprotnosti spram nečeg drugog: netko je bijelac, zato što nije Rom, crnac ili azijat. Hrvat, zato što nije Srbin. Arijevac, zato što nije Židov, Rom ili Slaven itd. Kada se dogodi nešto kaotično u određenom rasnom i/ili kulturnom krugu, ljudi unutar tog kruga imaju tendenciju okriviti one koje smatraju van njega. Ekonomska kriza u Weimarskoj Republici i rađanje nacističke Njemačke je najekstremnije ispoljavanje takve tendencije, ali ona postoji i danas, samo u suptilnijim oblicima. Baš jedan takav suptilniji oblik otkriva Lujanović motivom uzdizanja rulje na Enisa bez dokaza – stereotip o Romima je dovoljan. Trebalo je samo malo vatre i vratismo se u ideologiju nacističke Njemačke.
Važan lik za roman je i Enisova sestra Sanda koja uspjeva proći kao bjelkinja te je puno uspješnija od svojega brata koji radi kao konobar na rubu grada. Lujanović je jednom prilikom naglasio kako mu je bilo teško doći do građe o uspješnim Romima jer oni koji uspiju usprkos izolaciji od strane domicilnog stanovništva potpuno izbrišu svoj romski identitet, srame ga se i mrze sve one koji ih, poput njega, pokušavaju povući nazad i natjerati ih da govore o svojem iskustvu. Također, roman problematizira i lik gadže (ne-Rom) koji je ismijan od mještana jer je imao dijete s Romkinjom. Lujanović si je postavio zadatak predstaviti niz stigmatizacija koje ljudi koji se nađu ulovljeni u određenim stereotipima vezanima uz romsku kulturu moraju podnositi kako bi osvijetlio mehanizam univerzalne ideologije diskriminacije. Naime, Lujanović je u više navrata naglasio kako Oblak boje kože nije romski roman, već roman s elementima romske kulture koji donosi univerzalna obilježja diskriminacije manjina.
Vrlo važan trenutak romana je i eksplicitno pisanje o Romima kao žrtvama Holokausta, činjenici koja je potisnuta u povijesnim knjigama i tek u zadnjih nekoliko godina taj diskurs dolazi u mainstream. Uostalom, masovna okupacija mjesta u kojem se dogodio požar podsjeća na koncentracijski logor. Oblak boje kože je oblak tamne boje kože, crni oblak koji donosi katastrofu. Ovim je romanom Nebojša Lujanović, putem višegodišnjeg proučavanja romske kulture i sustavne diskriminacije koju su Romi živjeli i žive u Hrvatskoj i Europi, napisao vrlo vrijedno književno djelo za koje postoji veliki interes i u inozemstvu. Naime, zbog nedostatka kvalitetne umjetničke građe i dugogodišnjem inzistiranju umjetnosti na mistifikaciji romske kulture, romani poput ovog popunjavaju veliku rupu u javnom diskursu i kristaliziraju tematiku Roma u mutnoj bajkovitosti koja im je nametnuta od strane medija, popularnih filmova i mnogih drugih izvora. Iz toga će razloga, prema mojemu mišljenju, ovakvi kvalitetni umjetnički prikazi problematike koja zahvaća Rome biti sve češći. Iako je Lujanović u više navrata naglasio kako Oblak boje kože nije eksplicitno romski roman, snaga ovog romana upravo je u temeljitosti istraživanja i kvalitetnom predstavljanju romske kulture u svijetu koji o njoj ne zna ništa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.