Kako se analizira u nedavno objavljenoj publikaciji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka, pripadnici romske nacionalne manjine ubrajaju se u teže zapošljive osobe, kako zbog predrasuda i diskriminacije u području zapošljavanja, tako i zbog lošije obrazovne strukture u toj populaciji. Publikacijom su predstavljeni podaci sveobuhvatnog i multi-metodološkog istraživanja o Romima i Romkinjama u Hrvatskoj.
Dosadašnja istraživanja potvrđuju pretpostavke i podatke institucija o velikoj stopi nezaposlenosti u romskoj populaciji – studija Romska svakodnevica u Hrvatskoj: prepreke i mogućnosti za promjenu iz 2014. godine navodi da je stopa nezaposlenosti Roma u dobi od 15 do 64 godine 65,1 posto, dok istraživanje Agencije Europske unije za temeljna prava iz 2016. godine navodi podatak o 62 posto.
Velik broj Roma radi u sektoru sive ekonomije ili na kratkotrajnim poslovima. Valja uzeti u obzir i da su mogućnosti zapošljavanja u nekim područjima Hrvatske znatno smanjene za cjelokupnu populaciju, a ponegdje se ta područja preklapaju s onima na kojima živi značajan dio romskog stanovništva.
Prema podacima iz anketnog istraživanja publikacije Uključivanje Roma u hrvatsko društvo, udio nezaposlenih članova romskih kućanstava u dobi od 15 do 65 godina je 43,8 posto, onih koji rade plaćeni posao puno radno vrijeme 7,3 posto, a povremene ili privremene poslove 9,2 posto, dok je samozaposlenih 2,1 posto. Ako se 21,4 posto onih koji brinu o kućanstvu puno radno vrijeme razloži po spolu i pridoda kategoriji nezaposlenih, tada je jasno kako je tri četvrtine Romkinja ili nezaposleno ili su domaćice.
Nedostatak obrazovanja i kvalifikacija problem je koji su predstavnici relevantnih institucija prepoznali kao najveću zapreku zapošljavanju Roma. Naravno, diskriminacija je također prepoznata kao ozbiljan problem pri zapošljavanju. Intervjuirani predstavnici romske nacionalne manjine prepoznaju diskriminaciju pri zapošljavanju kao dominantan problem koji lagano i brzo imenuju. Poražavajuća je i nezapošljivost osoba sa završenom srednjom školom, zbog toga što demotivira ostale pripadnike romske nacionalne manjine na srednje školovanje.
Anketno istraživanje publikacije Uključivanje Roma u hrvatsko društvo pokazalo je da je stopa nezaposlenosti mladih Roma, odnosno onih između 16 i 30 godina, vrlo visoka. Od 1447 njih koji su odgovarali na pitanje o radnom statusu, čak ih je 669 (46,2 posto) navelo da su nezaposleni. Utvrđeno je da od onih koji na neki način rade relativna većina radi u privatnom sektoru, a petina u javnom ili državnom sektoru, pri čemu se taj oblik rada vrlo često odnosi na javne radove.
Utvrđeno je da pripadnici romske nacionalne manjine vrlo malo koriste pojedine mjere, a jedina koju su nešto češće koristili bila je upravo mjera preko koje su se uključivali u javne radove. Tako je od 715 ispitanih njih 18 posto koristilo upravo tu mjeru.
No tu dolazimo do posebnog problema klimave hrvatske aktivne politike zapošljavanja. Privremeno i povremeno zapošljavanje zapravo je velik problem jer ne djeluje stimulirajuće na zajednicu. Takve mjere nisu motivirajuće i ne pridonose trajnom ostanku u radnom odnosu.
Javni radovi su mjera koja se provodi u suradnji s jedinicama lokalne samouprave i neprofitnim organizacijama s ciljem aktiviranja nezaposlenih u aktivnostima društveno korisnog rada. Obično se radi o komunalnim i socijalnim radovima. Rad je vremenski ograničen, ne konkurira drugim tržišnim djelatnostima, a uključenima u mjeru se sufinancira minimalna naknada.
Početkom rujna ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić ponosno je ustvrdio kako je u mandatu ove Vlade izdvojeno više sredstava za zapošljavanje nego ikada ranije, a da se ove godine ulaže 2,5 milijarde kuna u programe zapošljavanja, među kojima je i mjera javnih radova. No što se njome točno postiže?
Kako ističe Mario Munta u podrobnoj analizi mjere, ta mjera bi po definiciji trebala biti rezervirana za najdugotrajnije nezaposlene osobe i skupine nezaposlenih s najmanjim izgledima pronalaska redovnog posla. Međutim, inozemne, ali i domaće evaluacije složne su u nalazu kako sudjelovanje u javnim radovima nema pozitivan utjecaj na zaposlenost nakon mjere pa tako osobe sličnih karakteristika koje ne sudjeluju u toj mjeri imaju čak i veće izglede za pronalazak posla.
Proteklih godina zabilježen je velik porast uključenih u javne radove, od njih 1.935 u 2009. godini, sve do 15.778 u 2013. godini i 10.662 u 2017. godini. Po broju korisnika, s javnim radovima mogu se mjeriti jedino uključeni u stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa.
Munta upozorava kako zabrinjava trend ‘guranja’ mladih nezaposlenih i onih srednje dobi u javne radove. Kada se sagleda obuhvat uključenih u javne radove prema dobnim skupinama nezaposlenih, uočava se trend povećanja obuhvaćenosti javnim radovima svih dobnih skupina.
Dodatni je aspekt, na tragu spomenutoga na početku ovoga teksta, činjenica da mnogo toga ovisi i o području Hrvatske na kojem živite. Istraživanje Zdenka Babića Decentralizacija socijalne skrbi i socijalne nejednakosti: slučaj Hrvatske pokazuje da su socijalna izdvajanja najveća u najrazvijenijim jedinicama, dok su najniža u najsiromašnijima, što znači da do promjena ne možemo bez značajnije fiskalne decentralizacije i dugotrajnije namjene sredstava iz državnog proračuna za procese deinstitucionalizacije.
“U suštini, javni radovi produbljuju ionako nesiguran položaj ljudi na tržištu rada i dovode do institucionalizacije prekarnosti – rada na privremenim i nekvalitetnim poslovima, u lošim uvjetima rada s nepredvidivim radnim vremenom, lošom plaćom i nesigurnom budućnošću. Iako ne bi smjeli, pokazuje se da poslodavci koriste javne radove kao zamjenu za svoje redovne aktivnosti, a korisnike javnih radova kao jeftiniji supstitut”, zaključuje Munta.
Precizno secira samu srž problema – javni radovi su idealni za ‘spaljivanje’ novca, naročito ako potpora za provođenje mjera dolazi iz Europskog socijalnog fonda. Ta se sredstva lako apsorbira i indirektno se pridonosi pozitivnom dojmu o iskorištenosti europskih fondova. Dodatno, stvara se privid o smanjenju nezaposlenosti s obzirom da se učesnike javnih radova vodi kao zaposlene osobe iako je njihova perspektiva ostanka na tržištu rada nakon tih 6 – 9 mjeseci jako neizvjesna.
Valja spomenuti i kako je početkom godine objavljeno i istraživanje Anke Kekez, koje ukazuje na potencijalni koruptivni aspekt ovakvih mjera – u sferi pomoći u kući za starije i nemoćne uočeni su tako maligni procesi sklapanja ugovora s lokalnim i regionalnim jedinicama i odabiru osoblja prema političkom ključu.
Dakle, problema s javnim radovima je mnogo. Zato je posebno zabrinjavajuće što se, kada je u pitanju zapošljavanje Roma i Romkinja, i dalje u prvi plan stavlja upravo takav vid zapošljavanja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
