Nakon što je Charlijeva udovica umrla 1991. godine, njihova je kći, Victoria Chaplin, naslijedila ured koji je pripadao ocu. Tamo je pronašla pismo Jacka Hilla, koji je 1970. godine obavijestio Charlija da nije rođen u Londonu kako je mislio, nego u Black Patchu u Smethwicku kod Birminghama, u karavanu koji je pripadao takozvanoj “Ciganskoj kraljici” (Gypsy Queen).
Chaplinov rodni list nikada nije pronađen jer njegova majka Hannah, čije je djevojačko ime bilo Hill, potječe iz putujuće obitelji.
Charlijev najstariji preživjeli sin Michael uvjeren je u očevo romsko podrijetlo te tvrdi da mu je pismo Jacka Hilla moralo puno značiti budući da ga je tako dugo čuvao u ladici. Iako, zbog nedostatka rodnog lista, nikad nećemo biti potpuno sigurni u njegovo podrijetlo, s velikom se sigurnošću može reći da je romsko.
Rođen je 1889, a njegovo je djetinjstvo u Londonu bilo iznimno teško i siromašno. Oca je rijetko viđao, a majka nije uspjevala priskrbiti dovoljno novca da bi prehranila djecu pa je Charlie od malih nogu izvodio komične točke po turnejama. S devetnaest je godina došao u Sjedinjene Američke Države, a 1914. potpisao ugovor s poznatim Keystone Studios te počeo snimati filmove. Režirao je svoje vlastite filmove od samog početka te, sa svojim prepoznatljivim likom Skitnice, postao poznat već 1918. godine.
Njegov prvi cjelovečernji film je Mališan (1921) u kojem je, kao i u većini Chaplinovih filmova, naglašena socijalna tematika.
Rečeno je da ako gledamo nekoliko Chaplinovih filmova jedan za drugim, vidjet ćemo panoramu svih mogućih ljudskih nesreća koje vrebaju na suvremenog čovjeka. Chaplinova umjetnost tjera nas da razmišljamo o sudbini suvremene kapitalističke kulture i nedostižnosti čovjekove sreće. U njegovim filmovima nema katarze te je njegova umjetnost smatrana neobično okrutnom. Iako se nižu alogizmi i ostali komični tropi, oni su tu samo kako bi prekrili jad koji opsjeda Skitnicu u filmu.
U jednom od Chaplinovih najpoznatijih filmova Moderna vremena (1932) naglašena je mehaničnost pokreta koji izazivaju komični efekt, ali istovremeno jasno prikazuju i zarobljenog čovjeka u svijetu u kojem vladaju strojevi, odnosno, ljudi koji ih posjeduju. Chaplinov lik u tom filmu iskušava sve moguće opcije siromaha u modernom vremenu – nezaposlenost, eksploatirani rad, ludnicu i zatvor. Zatvor mu je najdraži jer ga se hrani i ne mora raditi toliko koliko mora raditi u tvornicama pa moli šefa zatvora da tamo ostane.
Kao što se Chaplinov lik skitnice zapleo u kotačićima moderne industrije, tako se i Charlie, u kasnim 40-ima i ranim 50-ima, uhvatio u mašineriju takozvanog McCarthyizma.
Vlasti mogu tolerirati umjetnike koji prikazom siromaštva potiču suosjećanje u gledatelja, ali ne i kada pomoću umjetnosti potiču na politički angažman. Charlie Chaplin jedan je od najznačajnih američkih umjetnika koji su prikaz teškog života iz umjetničke apstrakcije prebacili u stvarnu političku borbu.
FBI (Savezni istražni ured u Americi), s predsjednikom Edgarom Hooverom i senatorom Josephom McCarthyjem na čelu, pokušavao je povezati Chaplina s Komunističkom partijom i ostalim lijevim skupinama, no nisu uspjeli naći jasnu poveznicu. Chaplin se družio s političkim radikalima kao što je vođa laburista Harry Bridges, kao i s hollywoodskim ljevičarima poput Paula Jarricoa, Herberta Bilbermana i Daltona Trumba. Ne samo da je održavao ta prijateljstva u političkoj klimi Hladnog rata koja je natjerala mnoge da se distanciraju od njih, nego ih je aktivno podržavao i branio od napada i optužbi od strane FBI-a.
Chaplin je postao zainteresiran za ekonomiju tijekom svojeg putovanja po Europi 1931. godine te je poznatim ljudima redovito pojašnjavao kako se riješiti ekonomske krize, takozvane Velike depresije, koja je zahvatila SAD. Htio je ukinuti zlatni standard, smanjiti radno vrijeme i planski kontrolirati cijene proizvoda. Istovremeno je htio ukinuti zakone o minimalnoj nadnici i smanjiti moć vlade. Imao je više anarhistička, decentralizirajuća stajališta nego boljševička, koja zahtjevaju jaku državu i birokratski aparat.
Usprkos tome, Chaplinov je film Monsieur Verdoux (1947) proglašen sovjetskom propagandom. Uz to, kada je HUAC (House Committe on Un-American Activities) pozvao Chaplina da svjedoči protiv svojih prijatelja koji su djelovali u politički lijevo orijentiranim strankama, on je to odbio učiniti te je svakom članu komiteta poslao pozivnice za Monsieur Verdouxa.
Istoimeni glavni lik tog filma je prevarant koji zavede, pokrade pa ubija žene. Prije Velike depresije bio je bankar i radio pošteno, no kada ga je sistem odbacio, našao je svoj poziv u prevarantskim vodama. Progledao je kroz veo društvenog ugovora te iza njega uočio moć kao jedini princip postizanja uspjeha. Svojom inteligencijom i karizmom uništava živote naivnih ljudi te time potvrđuje isto ono što SAD i Europa rade na globalnoj razini. Kada Verdouxa na sudu optuže zbog toga što je iskorištavao i ubijao nevine ljude on izjednačuje svoje činove s proizvodnjom oružja za masovno uništenje te napominje kako se njegova krivnja nalazi jedino u tome što je ubio premalo ljudi, jer da je ubio milijune, bio bi slavna imperijalna sila poput zemlje čiji je stanovnik.
Osim što je Chaplin bio smatran političkim neprijateljem vlade SAD-a zbog svojih ljevičarskih stavova i prijatelja, bio je napadan i kao seksualni perverznjak.
Njegova veza s Joan Barry bila je najštetnija za Chaplinovu reputaciju. Dvadesedvogodišnja Barry imala je povijest duševnih bolesti pa ga je pred kraj veze napadala oružjem i prijetila samoubojstvom. Charlie je pokušao prekinuti vezu, ali Barry je odbijala stati. Na kraju je odlučila podnijeti tužbu protiv njega te se javila novinarima žutih rubrika. Ovaj veliki skandal poslužio je predsjedniku Hooveru da dodatno napadne Chaplinovu reputaciju.
Iako je Monsieur Verdoux njegov politički najkontroverzniji film, vlada SAD-a ga se riješila tek 1952. godine kada je Chaplin otišao u Europu u sklopu predstavljanja svojeg biografskog filma Limelight, koji nema veze s politikom. Naime, zabranjen mu je povratak u SAD osim ako ne dođe na službeni razgovor o njegovim političkim stavovima i nemoralnom seksualnom ponašanju. Odlučio je ostati u Švicarskoj te se nikad više nije vratio u zemlju u kojoj je izgradio karijeru. U Europi je snimio još tri filma, a zadnji film A Countess From Hong Kong (1967) doživio je veliki financijski neuspjeh te ga je to duboko pogodilo. Chaplin je doživio nekoliko slabih moždanih udara krajem 60-ih te odživio zadnjih deset godina u privatnosti, ne snimivši nijedan film. Smrt je dočekao 1977. godine.
Ovaj veliki glumac i redatelj, odrastao u intenzivnom siromaštvu, ostao je vjeran samome sebi i svojim korijenima, u svakom trenutku braneći slabije, nudeći svijetu njihovu perspektivu na velikom ekranu. Rane životne okolnosti natjerale su ga da uvidi strukturalno nasilje jedne skupine spram druge, shvaćajući da ljudi oko njega nisu bili lijeni ili nesposobni, nego žrtve specifične ekonomske politike. Taj ga sentiment prati od samog početka, kako u filmovima, tako i u javnom govoru i političkoj akciji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
