Ustaškom ulicom prolazim

0
58
Foto: pixabay.com

Policija je prošle godine u Njemačkoj zabilježila gotovo 24 tisuće zločina koje je počinila krajnja desnica, što je porast od oko šest posto u odnosu na 2019. godinu i najviši broj zločina u posljednjih 20 godina, otkako se vode evidencije. Zločini su se kretali od prikazivanja nacističkih simbola i antisemitskih uvreda do fizičkih napada i ubojstava. Napadi su bili usmjereni uglavnom na migrante, izbjeglice i crnce Nijemce, ali je zabilježen i porast nasilja prema azijskim manjinama, povezanog s pandemijom.

Njemački ministar unutarnjih poslova rekao je da dramatičan porast desničarskog ekstremističkog kriminala ukazuje na “brutalizaciju” društva i predstavlja najveću prijetnju stabilnosti zemlje. Moshe Kantor, predsjednik Europskog židovskog kongresa, rekao je da njemački brojevi upućuju na šire pitanje. Ovo je poziv na uzbunu, ne samo za Njemačku, već i za cijeli svijet, rekao je. Ove bi brojke trebale oglasiti alarm, jer vidimo slične trendove u cijelom zapadnom svijetu, zaključio je Kantor.

U Hrvatskoj ustašluk u imenima ulica

Prianjanje društva uz krajnju desnicu vidljivo je, osim u napadima na manjine, i u načinima na koje se javni prostor (ne)ograđuje od krajnje desnice. U tom je kontekstu zanimljivo istraživanje koje je nedavno provedeno uz podršku Svjetskog židovskog kongresa, u kojem se iznosi da preko 30 ulica u hrvatskim gradovima i općinama, nose ili su donedavno nosile imena osoba (njih 25), koje su bile direktno ili indirektno povezane s NDH.

Kako za Balkan Insight objašnjava Hrvoje Klasić, povjesničar koji je sudjelovao u istraživanju, većina ulica je imenovana po službenicima i simpatizerima NDH početkom 1990-ih, nakon proglašenja nezavisnosti. Brojne ulice koje su u Jugoslaviji nosile imena antifašista i partizana počinju tada nositi imena osoba koje se doživljava kao “prave hrvatske patriote”.

Jedan primjer patriota

Bjelovar tako i danas ima ulicu koja nosi ime nekadašnjeg gradonačelnika Bjelovara Julija Makanca, visokog pripadnika ustaškog pokreta. Makanec je u travnju 1941. u Bjelovaru proglasio “uskrsnuće države Hrvatske”. Potvrdu odanosti zločinačkom režimu Makanec je dao kada je istog mjeseca odlučio ignorirati prvi masovni ustaški zločin nad Srbima bjelovarskog kraja, koji se dogodio 28. travnja 1941. godine. Pripadnici Seljačke zaštite, tada su, preobraćeni u ustašku postrojbu, uhitili oko 200 stanovnika sela u okolici Bjelovara te ih sljedećeg jutra strijeljali u Gudovcu.

Početkom 1942. godine Makanec je bio zadužen za “duhovni odgoj” ustaške omladine, a krajem 1943. i postao i ministar narodne prosvjete u Vladi NDH. Godinu kasnije pratio je Pavelića na susretu s Hitlerom u Njemačkoj.

Da Makanec nije označen kao nepoželjna ličnost, već upravo suprotno, potvrđuje i činjenica da je bivši ministar obrazovanja Pavo Barišić, o njemu pisao znanstveni članak Filozofija povijesti Julija Makanca, koji je objavljen u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 1992. godine. U tom je članku, kako su istraživali novinari Novosti, bez imalo zazora slavio “dubinu i ljepotu misli” ustaškog ideologa, nazivajući ga “tragičnim junakom i žrtvom”.

Prikazujući Makančev životopis i afirmirajući njegov filozofski rad na 15 stranica, Barišić je zatajio Makančevu predanost zločinačkoj ustaškoj ideji i nije ni na jednom mjestu osudio njegovu ulogu u ustaškom režimu, kao ni sam ustaški režim. Barišićev članak je 1992. godine od rijetkih pojedinaca ipak bio prepoznat kao skandalozan i zbog njegove objave u Prilozima profesor filozofije Josip Talanga podnio je ostavku u uredništvu tog časopisa.

Iste je godine Barišić održao i predavanje o Makancu na simpoziju u organizaciji Hrvatskog filozofskog društva, a sve to bilo je samo uvod u objavu Makančeve knjige koju je tada pripremao na temelju njegovih rukopisa iz NDH. Barišić tako 1993. uređuje Makančevu knjigu Uvod u filosofiju povijesti, kojoj piše i predgovor i pogovor. Knjigu je objavila Hrvatska sveučilišna naklada u sklopu projekta ‘Filozofija’, čiji je glavni urednik bio Ante Čović.

Nije Makanec jedini

Još je dvadesetak “patriota” poput Makaneca čija imena i prezimena u hrvatskim gradovima stoje kao orijentiri u prostoru kojim se svakodnevno krećemo. U Zagrebu tako postoji ulica koja nosi ime Franje Nevistića, tajnika u kabinetu ministra pravde NDH, koji je početkom 1945. imenovan za glavnog urednika tjednika ustaškog pokreta Spremnost. Na Črnomercu, jedna do druge, stoje ulice koje nose ime Ivana Oršanića i Branka Klarića – obojica su bila ustaški suradnici.

Desetak ulica, u Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Pleternici, Pakoštanima, nazvano je po Mili Budaku, jednom od ideologa ustaškog pokreta, koga se pak navodno slavi primarno kao pisca. Budak je bio ministar u NDH između 1941. i 1943. godine, nakon toga i ambasador NDH-a u Njemačkoj te ministar vanjskih poslova.

Ja ne očekujem da se može poduzeti nešto puno po pitanju ulica kad mi ustvari nemamo jasnog stava da su osobe koje su na bilo koji način – intelektualno, vojno, politički – sudjelovale u tom režimu, da su u stvari radili štetu hrvatskom društvu i svim hrvatskim građanima, zaključuje za Balkan Insight povjesničar Klasić.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime