’Gegen das Vergessen’ – Protiv zaborava. To je bila njezina misija. Moja majka je uvijek govorila da djeca moraju znati što se dogodilo, riječi su Willibalda Hojda Stojke, sina slavne austrijske umjetnice i preživjele Samudaripena, Ceije Stojka. Kao djelatnice Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” i članice redakcije Phralipena u lipnju smo imale priliku posjetiti obitelj Ceije Stojka u Beču. Kako smo ušle u haustor zgrade u kojoj obitelj stanuje, penjući se stepenicama prema stanu, čule smo zvuke gitare koji su dopirali kroz otvorena vrata. Tako nas je na vratima dočekala Nuna Stojka, Hojdina supruga, dok je on u stanu svirao gitaru.
U dugom i emotivnom razgovoru koji je uslijedio, uz kavu i kolače, otvorila su se i vrata sjećanja, boli, ali i duboke zahvalnosti. Prisjetili smo se Ceijinog djetinjstva obilježenog progonima, smrti najmlađeg brata koji je umro u logoru od trbušnog tifusa u dobi od sedam godina, i njezine ustrajne borbe da sačuva istinu o sudbini Roma u Drugom svjetskom ratu. Poznata po svojim slikama, koje je po navodima obitelji naslikala preko tisuću i mnoge poklonila, Ceija se često vraćala motivima logora, stradanja, sjećanja i iskustva. Obiteljsko nasljeđe, međutim, čuva samo mali broj njenih djela – mnoge su završile u privatnim kolekcijama ili muzejima, dok je u obitelji ostalo svega tridesetak originalnih djela. Unatoč tome, Ceijin duh živi u svakom motivu i u sjećanjima njenih potomaka.
Posebno nas je dirnula priča o njezinoj povezanosti s djecom, poput one u Japanu. Ceija je ondje održavala brojna predavanja i radionice, a nakon jedne posjete vrtiću poklonila je djeci neka od svojih djela. Hojda opisuje kako je Ceija, sjedeći s djecom, počela crtati i objašnjavati im svoja iskustva iz logora i života u vagonima. Njeno pedagoško i umjetničko djelovanje stvorilo je dugotrajne veze s djecom i obiteljima širom svijeta.
Ceijin radni prostor nije bio atelje u klasičnom smislu, bio je kuhinja. Tamo gdje se kuha, odgajaju djeca i odvija svakodnevica – tamo je ona stvarala. Bila je ekstravagantna i jedna vrlo snažna žena, prisjeća se Nuna. Tu, za kuhinjskim stolom Hojda iz novčanika vadi i pokazuje nam molitvu koju je Ceija napisala na njemačkom i romskom jeziku, a koju on nosi uvijek sa sobom. “Marija”, kako je molitvu nazvala, njezin je podsjetnik da se zaborav ne dogodi i da se vlastita trauma ne izgubi u vremenu.
Umjetnička obitelj Stojka i dalje njeguje tradiciju sjećanja. Brat Karl Stojka bio je također poznati slikar, a njegov sin Charlie Ratzer i nećak Harry Stojka postali su poznati jazz glazbenici. Hansi, jedan od Ceijine braće, zapisivao je svoja iskustva iz logora kao dijete, a njegova poezija nastala 1944.-1945. izložena je u Galeriji Holokausta u Engleskoj. Moj stric Karl je govorio da smo mi kao uši – svuda smo i ne možeš nas uništiti, kroz osmijeh i tugu kaže Hojda. Ali i dalje nas pokušavaju izbrisati. Kroz zaborav. Dan danas, u 10. bečkom okrugu, na prostoru bivše tvornice slatkiša “Heller”, gdje su nekad Romi boravili u svojim vagonima, stoji Baranka park, nazvan po Ceijinoj prabaki. Tamo se svake godine, 20. svibnja, održava memorijalni događaj s glazbom, pričama i prisjećanjima, za sve one koji više nemaju glas.
Naša želja je da obiteljsko nasljeđe Ceijinih djela bude dostupno i u Hrvatskoj. U daljnjim koracima naših kontakata nadamo se realizaciji izložbi i radionica koje će omogućiti publici u Hrvatskoj da se upozna s njezinim stvaralaštvom i bogatim iskustvom.
