Stotinjak godina nakon što je romska književnost počela prelaziti iz usmenog u dominantno pisani oblik, počele su se pojavljivati prve povijesti romske književnosti. Na određeni je način stoga razumljivo da ih je u knjižnom i sustavnom obliku još uvijek veoma malo. Književnost Roma i Sinta Rajka Đurića, objavljena prvi put 2002. godine na njemačkom jeziku, a kasnije prevedena i kod nas u regiji, prva je takva studija uopće. Desetak godina kasnije, konkretno 2014., pridružila joj se Povijest romske književnosti Sofije Zahove, koja je svoj nastavak od iste autorice dobila prošle godine u proširenom izdanju, zasad samo na bugarskom jeziku, pod nazivom Romska književnost. I to je sve što se tiče klasičnih vrsta pregleda romske književnosti. Dakako da se o romskoj književnosti pisalo i piše na drugim mjestima i u različitim tipovima publikacija, no Đurić i Zahova zasad su jedini koji su romsku književnost obradili ovakvim obuhvatnim kronološkim i tipološkim prikazom u knjižnom obliku.
Ovdje ćemo ukratko prikazati baš Zahovinu Povijest romske književnosti iz 2014. godine, s namjerom ne samo predstavljanja knjige nego i širenja glasa o literarnoj produkciji Roma u Europi.
Nakon “Uvoda” u kojem Zahova daje općeniti kontekst romske književnosti, njezinu radnu definiciju, cilj i kratak sadržaj vlastite knjige te pregled dotadašnjih istraživanja, u knjizi slijede tri velika poglavlja: “Romska književnost u Europi od svog početka do 1980-ih”, “Internacionalizacija romske književnosti nakon 1990-ih” i “Žanrovi i teme u suvremenoj romskoj književnosti i romske publikacije za djecu”. Osim opće bibliografije, knjiga sadrži i dvije posebne, posvećene vjerojatno najintenzivnijim točkama u povijesti romske književnosti: “Književnost na romskom jeziku objavljena u SSSR-u u 20-im i 30-im godinama 20. stoljeća” te “Publikacije na romskom jeziku i romskih autora iz Srbije”.
Prvo poglavlje kreće s prvim pisanim tekstovima na romskom jeziku. Radi se o religijskim tekstovima iz druge polovice 19. stoljeća, često prijevodima ulomaka iz Biblije, za koje se ne može reći da su tekstovi originalnog sadržaja. Pravi uzlet romske književnosti događa se 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća u SSSR-u kada se, kako piše Zahova, razvija velika, od države poticana inicijativa za izdavanje knjiga na romskom, koja po broju izdanih naslova, nakladi, žanrovima i distribuciji još uvijek nema paralele u povijesti romskog izdavaštva. Za ilustraciju, taj je kontekst iznjedrio autora kojeg se uzima za prvog modernog romskog autora, Aleksandera Germana, a uz njega su tada djelovala još brojna imena – Nina Dudarova, Nikolaj Pankov, Olga Pankova, Iva Rom Lebjedev i drugi. Slični su se uvjeti stvorili 50-ak godina kasnije u Jugoslaviji, u kojoj su se afirmirali autori kao što su Slobodan Berberski, Rajko Đurić, Alija Krasnići, Šemso Avdić i drugi. U drugim socijalističkim zemljama tijekom druge polovice 20. stoljeća također se javlja sve više romskih autora i autorica, osobito nakon liberalizacije režima uslijed događanja 1968., no ondje je izostajala državna potpora kakva je postojala u Jugoslaviji. U Poljskoj je književne puteve utirala Bronislawa Wajs Papusza, u Češkoj Tera Fabianova i Elena Lacková, u Bugarskoj Usin Kerim, a u Mađarskoj Bari Károly i Menyhért Lakatos. Na Zapadu je, možda iznenađujuće, situacija bila drugačija – uključenost Roma u društvo bila je mnogo manja, što se onda odrazilo i na poticanje romskog književnog stvaralaštva. O tome svjedoči činjenica da je u tom dijelu Europe prvi tekst na romskom objavljen tek 1980.
Nakon 1989. i pada zida između Istoka i Zapada, razlike između pojedinih zemalja u kontekstu romske književnosti sve se više ublažavaju. Na taj su proces svakako utjecali ubrzan razvoj komunikacijskih i drugih tehnologija te lakši prelazak teritorijalnih granica između država, čime se olakšalo organizaciju festivalskih i drugih okupljanja autora i autorica. Suvremena romska književnost obilježena je čuvanjem tema i motiva ranijih generacija (progon iz Indije, nomadska prošlost, etnološke specifičnosti zajednice, stradanje u Samudaripenu, socijalna marginaliziranost i isključenost, odnos prema ne-Romima) kojemu su se nadodale nove elektroničke mogućnosti objavljivanja djela. Te i druge aspekte poput suvremenog statusa književnih žanrova, dostupnosti književnoobrazovnih materijala, stanja s prevođenjem na romski i s romskog Zahova obrađuje u posljednjem poglavlju svoje knjige.
Završno se možemo složiti sa Zahovinim zaključkom o relevantnosti romske književnosti. Pozivajući se na francuske filozofe Deleuzea i Guattarija i njihovu teoretizaciju manjinske književnosti, Zahova govori da je romska književnost manjinska u smislu da je veoma politična i da ono što ona prikazuje posjeduje univerzalizirajuću kolektivnu vrijednost. Jer mjerilo zdravlja društva njegov je odnos prema manjinama.
