Kolonijalizam i Romi – Recenzija filma: “O nasilju”

0
83
Foto: kanopy.com

Prošli petak, 24. siječnja, u Dokukinu KIC otvoren je filmski program “Sablasti kolonijalizma” povodom kojeg je prikazan niz filmova koji poglavito problematiziraju europsko oduzimanje resursa, uništavanje lokalnih ekonomija, kultura i religija te porobljavanje ljudi Afrike. Film “O nasilju” (Concerning Violence) donosi arhivske snimke koje bilježe trenutke borbe za oslobođenje afričkih zemalja od kolonijalne vlasti, a posebno naglašava psihološko nasilje kojem je kolonizirani domorodac izložen. Film “Dolazimo u miru” (We Come as Friends) ističe borbu za zemlju i resurse u Sudanu, najvećoj državi u Africi, u kojoj se Kina, sudanski gospodari rata i američki evangelisti bore za političku i ekonomsku nadmoć. “Dobrodošli u Sodomu” (Welcome to Sodom) bilježi svakodnevicu stanovnika Gane koji rade na najvećem odlagalištu elektroničkog otpada na svijetu, a “Zaboravljeni slučaj Hammarskjöld” preispituje mogućnost namjernog zaražavanja afričkog stanovništva HIV-om.

Kolonijalna tematika vrlo je važna za shvaćanje odnosa bjelačkog stanovništva i Roma jer su metode represije iznimno slične. Naime, afrički domoroci također su istjerani iz urbanih centara moći koje grade Europljani te prepušteni životu na rubovima gradova, u naseljima bez čiste vode te radu u lošim uvjetima. Iako su Romi povijesno došli u Europu, a Europljani učinili invaziju u Afriku, ta je razlika minimalna s obzirom na sličnosti koje obje skupine prolaze, kao što je prisiljavanje na neplaćen ili vrlo malo plaćen rad te omalovažavanje i postepeno uništavanje kulturne baštine.

Otvorenjem programa prikazan je film “O nasilju” Görana Huga Olssona, a nakon projekcije uslijedila je diskusija o kolonijalizmu na kojoj su sudjelovali povjesničar Tvrtko Jakovina, antropolog Tomislav Pletenac te muzeologinja i aktivistica Petra Matić.

Film je temeljen na knjizi “Prezreni na svijetu” (The Wretched of the Earth) iz 1961. poznatog postkolonijalnog teoretičara, psihijatra, političkog filozofa i revolucionara Franza Fanona iz države Martinique, čiji je rad i danas iznimno važan za razumijevanje i analizu kolonijalne prakse te nasilnih sukoba koji zbog nje traju i danas. Fanon je tu knjigu napisao tjedan dana prije svoje smrti od leukemije, a pri objavi Francuska ju je vlada zaplijenila i zabranila.

Naratorica filma je slavna pjevačica i reperica Lauryn Hill, a u njega nas uvodi postkolonijalna teoretičarka Gayatri Chakravorty Spivak. Spivak navodi da je Fanon u rodnoj državi bio dio crnačkog plemstva, ali u posjeti Francuskoj primjećuje da njegove klasne privilegije ne znače ništa u državi bijelog čovjeka, koji ga zbog boje kože smatraju nižerazrednim. Od tog trenutka, ističe Spivak, Fanon odlučuje shvatiti kolonijalizam i kreće s istraživanjem, ne zadržavajući se na intelektualnom podvigu već aktivno pokušavajući promijeniti kolonijalne prakse.

Foto: brownbrainybeautiful.com

Nakon uvoda gledatelj je suočen sa snimkama europske vojske koja iz helikoptera ubija stoku afričkih seljaka kako bi izgladnila stanovništvo koje se pobunilo zbog loših životnih uvjeta. Ta sekvenca ističe kako kolonijalna praksa nerijetko ovisi o umjetnom stvaranju nestašice među domorocima kako bi primorala ljude da uđu u tržišne odnose s kolonizatorom jer im to postaje jedini način da prežive. Kolonizator tako iskorištava iznimno jeftinu radnu snagu domorodaca kako bi izvadio resurse iz njihove zemlje i obogatio se prodavajući ih na svjetskom tržištu.

Naratorica tijekom filma često citira spomenutu Fanonovu knjigu, a započinje sljedećim: Nacionalno oslobođenje, nacionalna renesansa, vraćanje nacije narodu, zajedništvo: bez obzira na upotrebljene nazive, dekolonizacija je uvijek nasilni fenomen. Dekolonizacija, koja ima za cilj promijeniti redoslijed svijeta program je potpunog nereda. Ali to se ne može dogoditi kao rezultat čarolije ili prijateljskog sporazuma. Dekolonizacija je povijesni proces: to znači da se ne može razumjeti, osim u onoj mjeri u kojoj možemo razaznati popularne pokrete koji joj daju povijesni oblik i sadržaj.

U tom kontekstu, film prati niz narodnih pokreta koji se bore za oslobođenje svojih zemalja. Uočavamo snimke gerilske vojske MPLA iz Angole, dok se 1974. godine sprema na obračun s portugalskom vojskom u ratu za neovisnost. Glavni razlog zašto Portugalci nisu dopuštali oslobođenje te kolonije su velike naftne rezerve u provinciji Cambinda. Povijesno sada znamo da su gerilci iz MPLA 1975. uspjeli ostvariti neovisnost svoje zemlje.

Gledatelj se susreće i s Robertom Mugabeom iz Zimbabwea, revolucionarnim vođom narodnog pokreta ZANU koji je upitan o stavu prema bjelačkom stanovništvu koje bi odlučilo ostati u Zimbabweu nakon revolucije, na što on odgovara da su slobodni ostati i nastaviti svoje živote, ali će morati prihvatiti da više nemaju privilegije s obzirom na boju kože.

Zatim odlazimo u portugalsku koloniju Mozambique. Godina je 1972., a članovi oslobodilačkog pokreta FRELIMO-a spremaju se na revoluciju. Prikazani su ostaci bačenih napalm bombi kojima je portugalska vojska gađala lokalno stanovništvo. Također, ona im redovito ubija stoku i uništava poljoprivredni urod kako bi ih izgladnila. Nadalje, portugalska vojska ciljano uništava bolnice i škole u oslobođenim zonama kako bi pokazala domorocima da ih FRELIMO ne može zaštititi te da se moraju podrediti njihovim poslovnim uvjetima.

Dokaz da je kolonijalizam u suštini eksploatacija radnika na tuđem terenu prikazan je štrajkom radnika švedsko-američke rudarske kompanije LAMCO u gradu Nambi u Liberiji 1966. godine. Švedski novinari slučajno su bili prisutni i snimili vojsku koja je postavljena oko pobunjenih radnika. Vojnicima je naređeno da pucaju iznad glava prosvjednika, a ako ih to ne obeshrabri dozvoljeno im je da ih počnu ranjavati. Štrajk je proglašen nezakonitim i prije no što je započeo, a jedan od predsjednika sindikata LAMCO-a našao se u zatvoru, optužen za nahuškavanje nekoliko tisuća Liberijaca na prosvjed za veće plaće. Sekvence u kojima bijeli menadžeri LAMCO-a uvjeravaju gledatelje da se radnici ponašaju neodgovorno i ilegalno u današnjem kontekstu izazivaju podsmijeh, ali također govore mnogo o trenutnim klasnim prilikama u Hrvatskoj i šire, gdje radnička prava sve više bivaju ukidana, a političari i poslodavci uvjeravaju svijet da je to nužno.

Vizualno pomoću zastrašujućih video zapisa i verbalno pomoću Fanonove knjige ističu se razlike između gradova u kojima živi bjelačko stanovništvo i naselja napravljenog od otpada u kojem živi domorodačko. Pa tako ulice gradova svijetle u mraku, ceste su asfaltirane, smeće su, kako piše Fanon, progutale kante i odnijele negdje daleko, a na nogama ljudi su čvrste cipele. Mjesto gdje žive domoroci potpuno je drugačije – nehigijensko, ceste su pune rupa i kamenja, male kućice napravljene su od smeća i nagurane jedna do druge, bosi ljudi hodaju po zemlji te zbog opće frustracije vlada nasilje.

Fanon ističe da je pogled koloniziranog domoroca pun žudnje. On želi posjedovati ono što ima kolonizator – sjediti za njegovim stolom, spavati u njegovu krevetu i s njegovom ženom. Kolonizirani čovjek je, piše Fanon, ljubomoran čovjek. Kolonizator je toga svjestan, te uvijek kada im se pogledi susretnu postaje defenzivan, misleći da domoroci žele zauzeti njihovo mjesto. To je istina, ističe Fanon, ne postoji domorodac koji barem jednom dnevno ne mašta da živi u cipelama kolonizatora.

Iz navedenog uočavamo sličnost odnosa bijelog stanovništva s afričkim domorocima i Romima. Dok su europski gradovi čisti, asfaltirani te umreženi toplanama, kanalizacijom i vodovodom, naselja gdje prebivaju Romi, na rubovima tih gradova, sve su samo ne to. Baš kao i afrički domoroci, Romi su kroz povijest bili primorani na neplaćen rad, ali danas, zbog, teškom mukom stečene slobode i radničkih prava, Romi više ne rade za značajno niži iznos od bjelačkog stanovništva, ali se zato diskriminacija događa na drugačiji način – odbijanjem zapošljavanja, odnosno diskriminacijom na razgovorima za posao. Na taj su način Romi sustavno svedeni na prosjake, kriminalce ili socijalne slučajeve koji moraju tražiti novčanu pomoć od države kako bi preživjeli, zbog čega ih se poprijeko gleda, a nerijetko i cinično ističe da su zbog toga privilegiraniji od većinskog stanovništva. Također, zbog teške financijske situacije u romskim naseljima ponekad vlada međusobno nasilje što, baš kao i u slučaju Afrikanaca, potvrđuje bijelom čovjeku da se radi o subjektima koji nisu vrijedni poštovanja. Tako bjelačko stanovništvo opravdava nepravednu situaciju u kojoj se Romi nalaze, iako je upravo ta nepravda uzrok nasilnog ponašanja.

Jedna od važnih ideoloških sastavnica, ističe Fanon, je uništiti afrički kolektivni mentalitet i plemenski način razmišljanja, kako bi se postavio koncept individue koji na prvo mjesto stavlja vlastiti interes, neovisan o zajedničkom dobru. Takav tip slamanja tuđe kulture i tjeranja da njeni pripadnici priznaju navodnu superiornost one bjelačke može se uočiti i u romskoj zajednici, gdje uspješni Romi često skrivaju svoje porijeklo koje su povezali s neimaštinom i drugim nametnutim karakteristikama.

Foto: justwatch.com

Nakon filma započela je rasprava između povjesničara Jakovine, antropologa Pletenca i muzeologinje i aktivistice Matić. Jakovina pitanjem o nasilju, preispitujući ideju je li ono nužno potrebno za dolazak do neovisnosti. Pletenec je napomenuo da se Fanonovo nasilje može promatrati na više načina, a glavni je onaj epistemološki. Naime, kada kolonizator dolazi u domorodačku zemlju, on se počinje pozitivistički odnositi prema njihovoj kulturnoj baštini. Recimo, ako domoroci smatraju neku planinu svetom te oko nje grade nastambe, duhovne ustanove i razvijaju svojstven ekonomski sustav, kolonizator će čitav taj kompleksan društveni odnos zanemariti; u svetoj planini vidjet će samo materijal od kojeg je izgrađena, dodijelit će joj europsko ime, a možda čak iz nje krenuti vaditi resurse potrebne za vlastito bogaćenje, usput natjeravši domoroce da obavljaju taj rad te u tom procesu potiskuju vlastiti moralni kod i sustav znanja i vjerovanja u korist onog europskog. Pletenec, dakle, ističe da se Fanon uglavnom bavi epistemološkim nasiljem te kao psihijatar problematizira psihu potlačenih domorodaca, a u skladu s time govori o nasilju kao povratku vlastitog jezika, znanja i kulture.

Jakovina je zatim istaknuo kako mu je zanimljivo da njegovi studenti kada im se pokažu video zapisi britanskog kolonijalizma u Indiji često staju na stranu britanskih imperijalista, tvrdeći da su Britanci doveli mnogo toga dobrog u Indiju. Nakon toga je ustvrdio da mu je to posebno neobično s obzirom na to da su Hrvati povijesno bili pod okupacijom čak tri velika kolonizatora – Osmanskog carstva, Mletačke Republike i Austro-Ugarske monarhije, te da je Hrvatska i danas smatrana takozvanom divljom Europom, nedostojnom njena imena. Pletenec je u tom kontekstu naveo da se kolonizirani često ima potrebu poistovjećivati s kolonizatorima i priželjkivati da i oni koloniziraju nekoga kako bi postali slični njima. Biti nečiji kolonizator je u Europi dugo značilo biti moćan; uostalom, Drugi svjetski rat može se, između ostalog, objasniti kao pokušaj Njemačke da posjeduje više kolonija.

Imajući navedeno u vidu, Jakovina je ustvrdio da Hrvatska i druge europske zemlje koje nemaju kolonijalno nasljeđe imaju potrebu pokazati da i one mogu nekime dominirati, što ispoljava iznimno okrutne prakse prema izbjeglicama i Romima. Istovremeno, baš kao i afrički domoroci ili Romi, njihovi stanovnici nerijetko preziru sebe i svoju kulturu te čeznu postati poput Nijemaca ili Engleza, a upravo u tom kontekstu hrvatski studenti brane utjecaj britanskih imperijalista u Indiji. Što se potlačivanja Roma tiče, Pletenec je ustvrdio da Hrvatska i slične države, budući da nisu uspjele kolonizirati druge, a teže postati poput nekadašnjih imperijalističkih sila, imaju potrebu za mikrokolonijalizmom, u kojem Romi igraju ulogu koloniziranoga.

Europa i njeno nasljeđe vrlo je kompleksno. Iako se Europljani vole dičiti postignutim ljudskim pravima, ona se uglavnom zazivaju selektivno i nisu primjenjiva na sve ljude. Ovaj nas film podsjeća da su europsko nasljeđe vojna dominacija drugih naroda, rasizam te eksploatacija tuđih resursa i radne snage. Imajući navedeno u vidu, bilo bi neobično da se posljedice tih nasilnih praksi ne osjećaju i unutar granica njenih država, a odnos bjelačkog stanovništva prema Romima to i dokazuje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime